|
|
subota, 27.08.2005.
Mi
...bili smo, konačno, gotovo cijela godina je prošla. Bili u titraju koji je podsjetio na naglasak iz nekog jednostavnog vremena. Čula sam i tišinu i zvuk, osjećala dodir i dok me nisi dodirivao.Dunav, jabuke, riba umotana u neko europsko ime, pitko vino i tvoja želja da suhi hrast prebaciš do svoga mjesta za odmor.Moraš pokositi, poljubi me, moraš disati, poljubi me, kako ćeš do rijeke, poljubi me, tamo ti je...poljubi me. Kupit ću ti Vučedolsku golubicu, da, imaš i malu i veliku, pogledaj...poljubi me.
I ovdje ću te slikati, tako, poslat ću ti fotografije i neki svoj literarni uradak. Govorio si, govorio, govorio, pokazivao,poljubi me. A ja sam bila zaogrnuta u sretnu tišinu slušanja...Emocije su jake, uznemirene, volim te, poljubi me...
|
- 23:52 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 21.08.2005.
"Izabel čekajući...
kišu u Macondu", jedna u nizu priča o Macondu , G.G. Marquesa , koju osjećate u svim svojim tjelesnim porama, u napuklinama kože, usana, u suzama iz očiju, jednostavno je osjećate...i gorčinu mulja koji stvara kiša koja pada, pada, žuri se dotaknuti zemlju, žuri se nikada ne prestati i poručuje...eto, toliko ste me čekali - ovdje sam, sada gledajte kako nakon što vam darujem onu neophodnu vlažnost mogu postati i razorna i uništiti. Dok sam čitala ovu priču, bilo je to davno, pred kraj gimnazijskih dana vidjela sam tako vjerno Izabeline oči naslonjene na prozorsko staklo i prvo radost u njima, a nakon što je kiša sve očitije odlučila ne prestati i tugu...
Kao ljubav...kao pripadanje...kao želja za posjedovanjem...darovat ću ti poljubac - danas jedan, pa sutra drugi, doticati tvoje tijelo, poklanjat ćeš mi svoje misli, pa riječi, pa dodire, a onda ću tražiti još, tražiti da budeš ovdje sada, uvijek, samo, meni, meni, meni, bez disanja sebi, samo disanje meni...
Prije toliko godina tražila sam malo kiše, malo sunca , a onda si sve pretvorio u posjedovanje, nisi prestajao, davao si mi previše sunca, previše kiše, ne osluškujući mene, osluškujući samo sebe i svoja davanja - dajem ti sve, govoriš, tko bi. Hej, osvrni se i prisjeti i dva bića naših tijela prolaze kraj tebe, ti ih ne vidiš. Počeo si kao željena kiša u Macondu...Izabela je čekala i dočekala, a onda se u neumornosti kiše počela gušiti u blatu, mulju, mutnim lokvicama kojima je šljapkala. Prvo vrijeme nije se ni osvrtala, noge su preduboko uranjale u blato...
A ja - bacam stare cipele, preteško je blato na njima. Možda ću neko vrijeme ići bosa,ali bit ću slobodna.
Slobodna za svoju kutiju snova, slobodna za praćenje duge i za pjesmu...pjesmu životu i ljubavi koja me dotaknula na zagorskim bregima...
|
- 09:15 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
Buđenje
Emocije uspavane i učahurene u svakodnevne osmijehe koje podastirem slučajnim prolaznicima kroz moj život polako se bude. Uskovitlane kao kapljice tek zatitrale vode izlaze jedna po jedna. U prvim trenucima buđenja okretale su se za posteljom u kojoj su godinama bezvučno obitavale, a sada...ne, ne žele se više osvrtati...žele se jedostavno probuditi i ići bistro dalje tamo gdje su uvijek željele. Možda putuju prema dugi, nikada je neće stići ili putuju prema odsjaju jezera, koji će nestati s pojavom noći. ALi, one moraju otputovati, moraju krenuti, jer će se ugušiti u vlastitim bezvučnim suzama, ugušiti u patnjama htijenja, ugušiti u nepomicanju...Krećem...ponovo se rađam, razmaknula sam sivu i bezličnu Kišu i idem ka zlatnom Suncu...
|
- 01:02 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
utorak, 02.08.2005.
Volim
...doticati tvoje tijelo u smiraju dana ...
|
- 10:59 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|