kišu u Macondu", jedna u nizu priča o Macondu , G.G. Marquesa , koju osjećate u svim svojim tjelesnim porama, u napuklinama kože, usana, u suzama iz očiju, jednostavno je osjećate...i gorčinu mulja koji stvara kiša koja pada, pada, žuri se dotaknuti zemlju, žuri se nikada ne prestati i poručuje...eto, toliko ste me čekali - ovdje sam, sada gledajte kako nakon što vam darujem onu neophodnu vlažnost mogu postati i razorna i uništiti. Dok sam čitala ovu priču, bilo je to davno, pred kraj gimnazijskih dana vidjela sam tako vjerno Izabeline oči naslonjene na prozorsko staklo i prvo radost u njima, a nakon što je kiša sve očitije odlučila ne prestati i tugu...
Kao ljubav...kao pripadanje...kao želja za posjedovanjem...darovat ću ti poljubac - danas jedan, pa sutra drugi, doticati tvoje tijelo, poklanjat ćeš mi svoje misli, pa riječi, pa dodire, a onda ću tražiti još, tražiti da budeš ovdje sada, uvijek, samo, meni, meni, meni, bez disanja sebi, samo disanje meni...
Prije toliko godina tražila sam malo kiše, malo sunca , a onda si sve pretvorio u posjedovanje, nisi prestajao, davao si mi previše sunca, previše kiše, ne osluškujući mene, osluškujući samo sebe i svoja davanja - dajem ti sve, govoriš, tko bi. Hej, osvrni se i prisjeti i dva bića naših tijela prolaze kraj tebe, ti ih ne vidiš. Počeo si kao željena kiša u Macondu...Izabela je čekala i dočekala, a onda se u neumornosti kiše počela gušiti u blatu, mulju, mutnim lokvicama kojima je šljapkala. Prvo vrijeme nije se ni osvrtala, noge su preduboko uranjale u blato...
A ja - bacam stare cipele, preteško je blato na njima. Možda ću neko vrijeme ići bosa,ali bit ću slobodna.
Slobodna za svoju kutiju snova, slobodna za praćenje duge i za pjesmu...pjesmu životu i ljubavi koja me dotaknula na zagorskim bregima...
Post je objavljen 21.08.2005. u 09:15 sati.