Emocije uspavane i učahurene u svakodnevne osmijehe koje podastirem slučajnim prolaznicima kroz moj život polako se bude. Uskovitlane kao kapljice tek zatitrale vode izlaze jedna po jedna. U prvim trenucima buđenja okretale su se za posteljom u kojoj su godinama bezvučno obitavale, a sada...ne, ne žele se više osvrtati...žele se jedostavno probuditi i ići bistro dalje tamo gdje su uvijek željele. Možda putuju prema dugi, nikada je neće stići ili putuju prema odsjaju jezera, koji će nestati s pojavom noći. ALi, one moraju otputovati, moraju krenuti, jer će se ugušiti u vlastitim bezvučnim suzama, ugušiti u patnjama htijenja, ugušiti u nepomicanju...Krećem...ponovo se rađam, razmaknula sam sivu i bezličnu Kišu i idem ka zlatnom Suncu...
Post je objavljen 21.08.2005. u 01:02 sati.