Jutro
Posebno tebi uvijek sam htjela da jutrom pjevaju ptice, posebno tebi preko žice sam čitala stihove svoje poezije, posebno tebi pričala sam u dugim noćima o djevojčici plave kose i plavih očiju...
Samo tebi sam mogla reći nakon dugih noćnih razgovora telefonom, oprosti, kao da sam malo zadrijemala, ponovi, što si rekao. Samo sam uz tebe mogla sjediti u zadimljenim kafićima, samo sam tebe htjela poljubiti pred svima, samo sam se tebi mogla dignuti od stola i otići...i vratiti...leptiru. Zašto sam ti kao uplašena ptica pobjegla kada si ispružio dlan i rekao kako ću letjeti uz tebe slobodna, a biti tvoja, kako ćeš letjeti uz mene slobodan i biti moj. Zašto sam odabrala gledati svijet kroz rešetke kaveza.?
Umorna sam, toliko sam umorna, leptiru da bih najradije usnula.
A više od svega bih željela razgovarati s tobom...a ti, ti više nisi sam i moram se povući i čekati...
Moja kutija snova otvorena sinoć prepuna je grča, gorčine, boli...čovjek koji je zajedno samnom gledao u gordi Dunav sanja o nekom vremenu samnom,o nekom povremenom trenutku...voli li me ? Nikada to neće reći, ako i voli, jer je, jednostavno takav. Da, doista, nismo svi isti. A ti? Da li si sretan, leptiru moj? Uvijek sam okretala lice prema Suncu, kako bi sjene ostale iza mene. Sada bih malo plakala. A jedino si ti vidio kako plačem...Kako onda mogu plakati kada nisi ovdje...Prijatelju, moj Jedini Prijatelju...
|