...glasna tišina...strah u srcu, neka slutnja...definirati, teško je kad zgrčena od boli čučim u malo kvadrata sebe.
Noćas sam gledala u tamu kroz koju su provirivale doživljene slike onog petka, pogleda niz Dunav...
Šutjela sam i koračala pored tebe, grčevito u ruci držala sve što je dotaknula tvoja ruka.
San, možda bi bilo bolje da sam sanjala, a ne u ruku primala čudne crvene jabuke iz tvog voćnjaka.
Bojala sam se zagristi... Ostaviti cijelu sliku, netaknutu, nevinu, bijelu, čistu.
Ponijeti je u svoj grad i disati tu beskrajnu sliku ljubavi...Gušim se u ljubavi i čekam...Dotakni i noćas treptajem zvijezda moje tijelo i obasjaj me plavom svjetlošću svoje rijeke...
Post je objavljen 18.09.2005. u 10:34 sati.