Promatrala sam nas ljude, sebe i druge oko mene. Dok sam bila mnogo mlađa smatrala sam kako je važno držati svoju riječ, npr. ako smo se dogovorili za neki sastanak u neko vrijeme, to je bilo to. Voljela sam doći malo prije vremena i pričekati-da ne pogazim svoju riječ. Kad čovjek pogazi svoju riječ u malim dogovorima kako ću mu vjerovati u velikim stvarima? Tako sam isto smatrala za sebe: Tko će mi vjerovati ako se ne držim onoga što sam rekla? Kroz prošlost su ljudi radi uvreda isukivali mačeve i branili svoju ili svojih dama čast. No, danas imamo mobitele, fb statuse, netlogove i još štošta i ispada da se nakon dogovora moramo još nekoliko puta čuti kako bi nešto potvrdili. Jedan put rečeno i dogovoreno nije više sigurno. Možda nas kroz život nauče kako je kašnjenje u redu, kako je u redu nešto reći i ne održati obećanje, a možda su riječi postale previše jeftine i više im se ne vjeruje kao prije? Možda je jednostavnije zadovoljiti formu, kažem možda...jer i nakon svega gledajući sebe ako nešto zaboravim ili ako vidim da neću negdje stići u određeno vrijeme...nelagodno mi je i ne volim to koliko zbog sebe toliko i zbog drugih. Osobno, nedostaje mi dogovor od jednog puta bez mnogih suvišnih mijenjanja. Volim se manje, ali kvalitetnije dogovoriti, a ne sto puta pa ništa. Kad rečena riječ ima težinu. |
Volim se šetati. Imam svoje tri omiljene staze i svaka je na svoj način posebna. Ova tri mjeseca nisam se mogla šetati zbog zdravstvenih razloga i jučer sam prvi put se malo prošetala skoro sat. A danas sam uspjela cijeli sat i pol. Kao da mi je netko vratio krila. Još uvijek ne smijem pretjerivati, ali radost odiše mojim bićem. Tako sam jutros svoju radost viđenim ufotkala i poslala....i sačuvala ovdje. Volim naš grad onako maglovit, rijeke na kojima se odmaraju labudovi do svog uzlijetanja i ponekad onu tišinu isprekidanu pjevom ptica ili prolaznim graktanjem pored rijeka, a posebno jutarnja crkvena zvona . I tad me obuzmu mnoge misli o ljudima koji su prolazili ovim stazama, o tome što su oni mislili...i zapravo kako to da Sisak nije razvijen kao Pariz, iako je stariji od Pariza. Koliko je ljudi prošlo kroz ovaj grad? I kako su živjeli Juran i Sofija? Gdje je ona stara kovnica? I tako... Prolaze mi svakakve misli...ali danas sam radosna što sam bila vani... vani... |
je zanimljiva knjiga spisateljice i umjetnice Betty Edwards. U njoj su zanimljive vježbe crtanja i gledanja. Naravno i prije čitanja nešto sam pretpostavila...ali svakako ako se čovjek susreće sa crtanjem postoje zanimljive vježbe kao i podsjećanje na ono što sam i sama zaboravila. U svakom slučaju i ja sam se prihvatila crtanja kao da nikad nisam crtala i...eto....nacrtala... "Cilj slikanja nije stvoriti sliku, koliko god to nerazumno zvučalo...Cilj je, što je u podlozi svakoga istinskog djela, izazvati stanje bivanja (istaknuo je Henri), stanje višeg djelovanja, više od običnog trenutka postojanja. (Slika) je samo usputni proizvod tog stanja, njegov trag, otisak." Iz Umjetničkog duha američkog slikara i učitelja Roberta Henrija, 1923.g. "obrnuto crtanje prisiljava crtača na kognitivni prijelaz s načina rada dominantne lijeve polutke na način rada desne polutke." Tako sam se i ja poslužila primjerom iz knjige i nacrtala konjanika. Bilo je zanimljivo vidjeti što će na kraju ispasti. Crtanje crteža naopako je uvijek dobra vježba za oko i onaj drugi mozak koji malo koristimo.ristimo. |
Neke je ljude uvijek tako lako zavoljeti. Neke nikad ne možemo prestati pa i kad nisu blizu nas. Tako smo se našli moj Dida i ja. Imala sam jednog rođenog djeda kojeg sam upoznala i kad sam bila 15 ili 16 godina i taj je jedini djed umro od raka za vrijeme rata u bolnici u Klenovniku. On je bio za mene umjetnik, ponekad filozof i zabavljač na svoj način, i uporan. Bilo mi je žao kad je umro. Nekako sam valjda uvijek tražila tu figuru djeda kroz život...bake su bile obje svaka na svoju stranu otkačene, ali nedostajao je djed. I tako sasvim slučajno, ali otvorena srca upoznali smo se moj Dida i ja. Ja sam njega pitala hoće li on biti moj usvojeni Dida, one je rekao da hoće i ja sam bila njegova usvojena unuka. Uz Dida sam dobila i Baku. Tako sam bila sretna s njih oboje. Naše je vrijeme uvijek bilo onako dragocjeno: provedeno u šetnji, u kupnji ili u posjetama drugim ljudima, čitanju ili molitvi ili običnom razgovoru. Bilo je to ono nešto što rijetko se može dati i dobiti - vrijeme provedeno s nekim. On je bio netko tko je znao slušati i vidjeti čovjeka...prepoznati potrebu i reći mudar savjet, obrisati suzu i ponekad ako je čovjek voljan čuti kritiku na svoj račun (ali to je govorio nama koje nas je volio). Dugo nisam upoznala nekoga tako otvorenog za slušanje Božjih riječi i prepuštanja svoga života Bogu, bez pretvaranja, onako istinski. Bibliju je najviše volio jer ipak od nje kao kršćani živimo svaki dan. Sve moje za njegovu preuzvišenost je shvatio ozbiljno i dijelio je svaki listić u njegovom prijevodu i svojom rukom prepisivao velikim tiskanim slovima zbog svog vida, i bolje čitljivosti. Uvijek su me radovala njegova mudra pisma koja su ponekad liječila moju dušu i davala joj smjer za dalje, ali i za rast i zajedničku duhovnu borbu...Još uvijek ih imam kao posjetnik , ona su onako svevremenska i opet onako napisana svima, iako su bila upućena meni. Uvijek sam se radovala novom susretu, ma kako mali bio. On je uvijek bio spreman za otići u ruke Onome kome je vjerovao. Otišao je... Baka je ostala... Danas sam rekla mami i tati da je Dida zaspao jučer 15.11. ...Bili su tužni...iako moram reći nisu se mnogo družili, ali ipak...neke je ljude tako lako zavoljeti za zauvijek... |
Tijekom života svi se ponekad upitamo odakle su došli naši preci. Zanimljivo mi je bilo još u srednjoj školi izrađivati ono stablo. I odmalena su me zanimali ti podaci. Priče s mamine obiteljske strane. Kako sam prošli tjedan bila potaknuta na to još jedno malo istraživanje, danas sam se uputila kod ujaka i reče kako su Perkovići iz Podlapače. Baš sam sretna zbog tog i drugih podataka koje sam saznala. No, kaže mi kako za neke naše pretke nema podatke jer čak ni grobova im nema jer su prekopani. Znači, trebala bi ih tražiti i čeprkati po još kakvim mjestima, knjigama i još arhivima. Nadam se da ću uspjeti. Baš me zanima. To je sa mamine strane mala priča, ali postoji i priča kako je pra pra djed (Josip) otišao u Ameriku i dobio dva sina sa nekom Slovenkom, a zatim jednog je dana osvanuo ponovno u Hrvatskoj bez njih... kako, zašto možda nećemo saznati. Također postoji priča o obitelji moje pra bake (Ljube) koja je skrivala svoj plemićki grb obitelji Ivanković, ali ga je morala spaliti da ne bi drugi doznali da su oni plemići. Ti Perkovići su baš bili otkačeni. Prema predaji moje prabake (Ljube) i bake (Marije), i po viđenju moje mame (Ankice). Moja prabaka je imala sestru koja je bila vrlo mlada iliti mlađahna. U vrijeme nekog blagdana nekud je prolazila i ugrizla ju je otrovna zmija. Kako se u to vrijeme sve drugačije liječilo tako je i ona po predajama probavala svakako se izliječiti: stavljala nogu u glinu, zakopavali je i ne znam ja još štošta. Kako svaki čovjek u sebi osjeća kad mu je vrijeme za poći s ovog svijeta tako je i ona to osjetila i rekla da ju se obuče u bijelu haljinu jer je bila nevina djevojka. Umrla je i obučena u bijelu haljinu pokopana. No, najzanimljivije je što joj je na grobu svake godine zmija spavala. Viđena je bila od svih, čak ju je i moja mama vidjela, kao i ostali posjetitelji toga groblja. Životna priča da se čovjek naježi. Nešto od ovih korijena su i na ovom našem groblju i uvijek me fascinira ovaj križ...koji ove godine po sebi i malo zelene travice...ali je prekrasan oblikom... kao i onaj spomenik do njega ja ga zovem vrh broda koji tone (uvijek mi je lijepo u ljetno predvečerje popeti se na njega i sjediti promatrajući cijeli Sisak i okolicu...) |
< | studeni, 2012 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 |