Život je poput kapljice vode na užarenom betonu. ©




Photobucket

Sutra, on želi sutra iako bi ga čitavim svojim bićem morao odbiti. Taj revolt tijela, to je apsurd. (Albert Camus)

I slikar je počeo. Nisu vidjeli što radi, no znali su da je to kako se sada smrad preobražava u vedrinu, kao da ga platno upija i pretvara natrag u ljepotu, ravno čudu. (Zoran Ferić)

Anđeli su zbilja stjerani u kut, u bezizlazne pozicije. U svijetu koji je predvorje pakla a mrtvi već neugodno nadiru među žive i časte ih svojom opominjućom prisutnošću. Na svakom koraku vidim smrt, impotenciju i bolest. Postoje sigurna mjesta na kojima čovjek može pronaći mir i uspomene na sretnije dane, ali su i ona kontaminirana užasom povijesti i uprljana realnim problemima. Što više starimo, to se češće susrećemo sa tragedijama koje nisu nimalo nalik na tragedije iz školske lektire. Kad izgubimo iluzije, i vlastita nam lijepa sjećanja izgledaju kao uzaludni snovi. Što više znamo o svijetu, više se bavimo svojom probavom, dok nas život jednom, na kraju, ne svede na običan trulež i smrad. (Zoran Ferić)

Pogled životinja koje su vani stajale klizio je od svinje do čovjeka, od čovjeka do svinje, i ponovno od svinje do čovjeka; ali, već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek. (George Orwell)

We live, as we dream - alone... (Joseph Conrad)

Your own reality - for yourself, not for others - what no other man can ever know. They can only see the mere show, and never can tell what it really means. (Joseph Conrad)

It seems to me that I am trying to tell you a dream - making a vain attempt, because no relation of a dream can convey the dream sensation, that commingling of struggling revolt, that notion of being captured by the incredible which is of the very essence of dreams... (Joseph Conrad)

I must not fear.
Fear is the mind-killer.
Fear is the little death that brings total obliteration.
I will face my fear.
I will permit it to pass over me and through me.
And when it has gone past I will turn the inner eye to see its path.
Where the fear has gone there will be nothing.
Only I will remain. (Frank Herbert)

OvO Je pRIča BeZ zaKLjUčKa

11.02.2007., nedjelja

potraćenom životu...nadam se da mi opraštaš

u svjetlu nedavnih događanja, ali i zbog mojih crvenih, izmorenih očiju, odlučila sam to napokon napisati. i to ovako javno. tako da svi, koji misle da žele čuti što ja imam za reći, dođu na svoje. jer, jedina osoba u mojoj dosadašnjoj publici je na rubu rezanja žila. pa...ne znam otkud početi. ok, možda od ovoga gdje se sad nalazim. amerika. ne, ne želim se vratiti doma i tamo studirati. mislim da se ne bih baš najbolje snašla. ovdje se mogu provući bez puno učenja, a tamo bi me pregazili. nije da ne želim učiti, samo ne znam kako. većinu vremena mi nedostaje koncentracije. većinu vremena se osjećam kao da me netko uzeo, protresao i moji djelići su posvuda. samo ne tamo gdje zapravo pripadaju. poput puzzli u velikoj kugli. iznutra kaos, a izvana samo crna, glatka, savršena površina metala. nego, moje studiranje. ne razmišljam o prekidu. zato jer sam već skoro gotova s prvom godinom. zato jer ne želim biti toliko kod kuće. zato jer ne znam drugačije. cijeli život je netko drugi donosio odluke za mene. a ja sam slušala. možda taj netko nije razmišljao kakve bi to posljedice moglo ostaviti na mene, a sad razmišlja i očekuje da se ja samo tako mogu promijeniti. u sekundi. sjećam se da sam se samo triput pobunila. prvi put je bilo vezano za školu, a druga dva za odbojku. nisu bitni detalji, samo način na koji su se tretirale te moje odluke. triput. toliko sam puta rekla ne. dugo mi je trebalo da shvatim koliko zapravo volim igrati odbojku. možda se sve samo trebalo smiriti. trebala mi je pauza. osam godina. prije osam godina sam prvi put ušla u dvoranu. negdje dvije godine kasnije, to je postala rutina. otprilike svaki dan. toliko godina. toliko razočaranja. toliko preispitivanja. još uvijek se pitam govore li ljudi dobro o meni samo zato da ostanu u dobrom odnosu s njim. svi se samo razbacuju pohvalama. praznim riječima. onaj dan, kad sam posljednji put rekla ne, razmišljala sam o prestanku. zauvijek. ali, opet su donesene odluke i ja sam se opet bacila niz rijeku. ne kažem da je netko drugi kriv. sama sam si kriva. ne pričam, ne iznosim svoja mišljenja, ne pokazujem osjećaje. ali valjda postoji razlog, zar ne? sad ne znam što želim. čudno, pitao me neki dan što sam željela biti kad sam bila mala. ništa. nemam niti jedno takvo sjećanje. niti jedan dječji san. nemam motivacije. ne znam upravljati vlastitim životom, uvijek je netko drugi bio za volanom. možda zato nikada ne planiram, ne razmišljam o budućnosti. jer me strah. ne znam što će biti sa mnom. mogu reći da poznajem pristojan broj ljudi. prijatelje mogu nabrojati na prste. govore mi da se moram više družiti. zanimljivo, zbog toga su me čak i proučavali. na sreću, samo jednom. ja nisam izvukla nikakvu pouku iz toga. želim se družiti. ali nekako sam neprimjetna. ja nisam ona koja započinje razgovore, a ni ona koju drugi slušaju. ja sam ona koja se zacrveni svaki put kad se o njoj priča u njenom društvu ili kad ona priča. ona kojoj srce počne lupati sto na sat kad treba nešto reći na satu. svi su dobri prema meni, ali nikoga ne zanima što ja imam za reći. ljubazni su kad sam s njima, ali me se u većini slučajeva nitko ne sjeti pozvati nekamo. a čak i ako se to dogodi, onda se osjećam kao nekakav priljepak. stvarno sam željela vjerovati, štoviše odmahivala sam glavom kad bi netko rekao suprotno, ali stvari su se promijenile. sad svi imaju svoje odvojene živote. ja ovdje, oni tamo. prijateljstvo nije pravo bez neuvjetovane iskrenosti. imala sam prijatelja. mislim da jesam. ali sad je prekasno i ja sam kriva. optužena i osuđena na doživotnu robiju. nisam pričala. nisam rekla niti jednu riječ. ponekad mislim da bih mogla proći kroz cijeli dan bez pričanja. jednostavno ne osjećam potrebu za tim. žalosno, ali istinito. nikada nismo pričali. nikada ništa nismo radili zajedno. za pravo. uvijek bi sve bilo na brzinu i samo iz formalnosti. kao grupa poznanika, ništa više. uvijek se sve ravnalo prema njemu. on je uvijek morao dobiti sve bitke. skinula sam sve sa zidova. još uvijek se sjećam tog dana. ne sjećam se točno što je izgovoreno, zgurala sam to negdje duboko, ali sjećam se tog osjećaja. najgori do sad. maknula sam svoje djetinjstvo. puno ljudi ne obraća pozornost na osjećaje drugih. ponekad i ja spadam u tu kategoriju. ali sam svjesna toga i želim to ispraviti. želim trčati, ali se ne mogu pomaknuti. mrzim to što imam toliko toga, a ipak se žalim. mrzim se ovako osjećati, zbog drugih. dala bih sve materijalno, samo da se osjećam sretno. trošim vrijeme uzalud. znam da ću, na kraju, žaliti za mnogim stvarima. za svim neizgovorenim, za svim izgubljenim, za svim neučinjenim. za svakom sekundom kad sam se osjećala kao da bi bilo bolje da svemu dođe kraj. za cijelim životom? nadam se da ne. još uvijek vidim maleno svjetlo. negdje daleko. negdje s tobom. hoću li ostati cijela do tada ili ću još uvijek biti samo hrpa raštrkanih dijelova? na kraju, opet, samo zatvorim oči, obrišem suze i krenem dalje. kao da se ništa nije dogodilo. do sljedećeg puta.

- 17:25 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

< veljača, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28        

Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Listopad 2007 (1)
Srpanj 2007 (1)
Svibanj 2007 (1)
Travanj 2007 (4)
Ožujak 2007 (4)
Veljača 2007 (11)
Siječanj 2007 (4)
Prosinac 2006 (7)
Studeni 2006 (19)
Listopad 2006 (15)
Rujan 2006 (26)
Kolovoz 2006 (3)
Lipanj 2006 (5)
Svibanj 2006 (6)
Travanj 2006 (9)
Ožujak 2006 (18)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (10)
Prosinac 2005 (13)
Studeni 2005 (21)
Listopad 2005 (21)
Rujan 2005 (12)
Kolovoz 2005 (11)
Srpanj 2005 (31)
poetry corner njami
rastanak sa sobom

mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći
sa zvijezdama i mi zapadamo
mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
zamakle su zvijezde
tko od nas još može naslutiti sebe?
rušimo se vječno
naš je put bez dna i padanje bez glasa.
(A.B.Šimić)

tužaljka

iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. o što će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?
o zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?
što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?
(A.B.Šimić)

mi smo se sreli

mi smo se sreli na zvijezdi što se zove zemlja. naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše. o kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi? i hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove zemlja?
(A.B.Šimić)

Funeral Blues

Stop all the clocks, cut off the telephone,
Prevent the dog from barking with a juicy bone,
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.

Let aeroplanes circle moaning overhead
Scribbling on the sky the message He Is Dead,
Put crępe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.

He was my North, my South, my East and West,
My working week and my Sunday rest,
My noon, my midnight, my talk, my song;
I thought that love would last forever: I was wrong.

The stars are not wanted now: put out every one;
Pack up the moon and dismantle the sun;
Pour away the ocean and sweep up the wood.
For nothing now can ever come to any good.
(W.H. Auden)

A Dream within a Dream

Take this kiss upon the brow!
And, in parting from you now,
Thus much let me avow-
You are not wrong, who deem
That my days have been a dream;
Yet if hope has flown away
In a night, or in a day,
In a vision, or in none,
Is it therefore the less gone?
All that we see or seem
Is but a dream within a dream.

I stand amid the roar
Of a surf-tormented shore,
And I hold within my hand
Grains of the golden sand-
How few! yet how they creep
Through my fingers to the deep,
While I weep- while I weep!
O God! can I not grasp
Them with a tighter clasp?
O God! can I not save
One from the pitiless wave?
Is all that we see or seem
But a dream within a dream?
(E.A. Poe)
adopt your own virtual pet!
adopt your own virtual pet!
John Steinbeck
As happens sometimes, a moment settled and hovered and remained for much more than a moment. And sound stopped and movement stopped for much, much more than a moment.

When things get really bad there are some who seek out others who have it worse, for consolation. It is hard to see how this works but it seems to. You balance your trouble against another's, and if your's is lighter you feel better.

When people change direction it is a rare one who does not spend the first half of his journey looking back over his shoulder.

Some days are born ugly. From the very first light they are no damn good whatever the weather, and everybody knows it. No one knows what causes this, but on such a day people resist getting out of bed and set their heels against the day. When they are finally forced out by hunger or job they find that the day is just as lousy as they knew it would be.

Looking back, you can usually find the moment of the birth of a new era, whereas, when it happened, it was one day hooked on to the tail of another.

And the laughter was so pleasant they tried to keep it going after its momentum was spent.

It is a common experience that a problem difficult at night is resolved in the morning after the committee of sleep has worked on it.

"I love true things,"said Doc. "Even when they hurt. Isn't it better to know the truth about oneself?"

When a man is finally boxed and he has no choice, he begins to decorate his box.

It would be absurd if we did not understand both angels and devils, since we invented them.

No man really knows about other human beings. The best he can do is to suppose that they are like himself.

Once the miracle of creation has taken place, the group can build and extend it, but the group never invents anything. The preciousness lies in the lonely mind of a man.