u svjetlu nedavnih događanja, ali i zbog mojih crvenih, izmorenih očiju, odlučila sam to napokon napisati. i to ovako javno. tako da svi, koji misle da žele čuti što ja imam za reći, dođu na svoje. jer, jedina osoba u mojoj dosadašnjoj publici je na rubu rezanja žila. pa...ne znam otkud početi. ok, možda od ovoga gdje se sad nalazim. amerika. ne, ne želim se vratiti doma i tamo studirati. mislim da se ne bih baš najbolje snašla. ovdje se mogu provući bez puno učenja, a tamo bi me pregazili. nije da ne želim učiti, samo ne znam kako. većinu vremena mi nedostaje koncentracije. većinu vremena se osjećam kao da me netko uzeo, protresao i moji djelići su posvuda. samo ne tamo gdje zapravo pripadaju. poput puzzli u velikoj kugli. iznutra kaos, a izvana samo crna, glatka, savršena površina metala. nego, moje studiranje. ne razmišljam o prekidu. zato jer sam već skoro gotova s prvom godinom. zato jer ne želim biti toliko kod kuće. zato jer ne znam drugačije. cijeli život je netko drugi donosio odluke za mene. a ja sam slušala. možda taj netko nije razmišljao kakve bi to posljedice moglo ostaviti na mene, a sad razmišlja i očekuje da se ja samo tako mogu promijeniti. u sekundi. sjećam se da sam se samo triput pobunila. prvi put je bilo vezano za školu, a druga dva za odbojku. nisu bitni detalji, samo način na koji su se tretirale te moje odluke. triput. toliko sam puta rekla ne. dugo mi je trebalo da shvatim koliko zapravo volim igrati odbojku. možda se sve samo trebalo smiriti. trebala mi je pauza. osam godina. prije osam godina sam prvi put ušla u dvoranu. negdje dvije godine kasnije, to je postala rutina. otprilike svaki dan. toliko godina. toliko razočaranja. toliko preispitivanja. još uvijek se pitam govore li ljudi dobro o meni samo zato da ostanu u dobrom odnosu s njim. svi se samo razbacuju pohvalama. praznim riječima. onaj dan, kad sam posljednji put rekla ne, razmišljala sam o prestanku. zauvijek. ali, opet su donesene odluke i ja sam se opet bacila niz rijeku. ne kažem da je netko drugi kriv. sama sam si kriva. ne pričam, ne iznosim svoja mišljenja, ne pokazujem osjećaje. ali valjda postoji razlog, zar ne? sad ne znam što želim. čudno, pitao me neki dan što sam željela biti kad sam bila mala. ništa. nemam niti jedno takvo sjećanje. niti jedan dječji san. nemam motivacije. ne znam upravljati vlastitim životom, uvijek je netko drugi bio za volanom. možda zato nikada ne planiram, ne razmišljam o budućnosti. jer me strah. ne znam što će biti sa mnom. mogu reći da poznajem pristojan broj ljudi. prijatelje mogu nabrojati na prste. govore mi da se moram više družiti. zanimljivo, zbog toga su me čak i proučavali. na sreću, samo jednom. ja nisam izvukla nikakvu pouku iz toga. želim se družiti. ali nekako sam neprimjetna. ja nisam ona koja započinje razgovore, a ni ona koju drugi slušaju. ja sam ona koja se zacrveni svaki put kad se o njoj priča u njenom društvu ili kad ona priča. ona kojoj srce počne lupati sto na sat kad treba nešto reći na satu. svi su dobri prema meni, ali nikoga ne zanima što ja imam za reći. ljubazni su kad sam s njima, ali me se u većini slučajeva nitko ne sjeti pozvati nekamo. a čak i ako se to dogodi, onda se osjećam kao nekakav priljepak. stvarno sam željela vjerovati, štoviše odmahivala sam glavom kad bi netko rekao suprotno, ali stvari su se promijenile. sad svi imaju svoje odvojene živote. ja ovdje, oni tamo. prijateljstvo nije pravo bez neuvjetovane iskrenosti. imala sam prijatelja. mislim da jesam. ali sad je prekasno i ja sam kriva. optužena i osuđena na doživotnu robiju. nisam pričala. nisam rekla niti jednu riječ. ponekad mislim da bih mogla proći kroz cijeli dan bez pričanja. jednostavno ne osjećam potrebu za tim. žalosno, ali istinito. nikada nismo pričali. nikada ništa nismo radili zajedno. za pravo. uvijek bi sve bilo na brzinu i samo iz formalnosti. kao grupa poznanika, ništa više. uvijek se sve ravnalo prema njemu. on je uvijek morao dobiti sve bitke. skinula sam sve sa zidova. još uvijek se sjećam tog dana. ne sjećam se točno što je izgovoreno, zgurala sam to negdje duboko, ali sjećam se tog osjećaja. najgori do sad. maknula sam svoje djetinjstvo. puno ljudi ne obraća pozornost na osjećaje drugih. ponekad i ja spadam u tu kategoriju. ali sam svjesna toga i želim to ispraviti. želim trčati, ali se ne mogu pomaknuti. mrzim to što imam toliko toga, a ipak se žalim. mrzim se ovako osjećati, zbog drugih. dala bih sve materijalno, samo da se osjećam sretno. trošim vrijeme uzalud. znam da ću, na kraju, žaliti za mnogim stvarima. za svim neizgovorenim, za svim izgubljenim, za svim neučinjenim. za svakom sekundom kad sam se osjećala kao da bi bilo bolje da svemu dođe kraj. za cijelim životom? nadam se da ne. još uvijek vidim maleno svjetlo. negdje daleko. negdje s tobom. hoću li ostati cijela do tada ili ću još uvijek biti samo hrpa raštrkanih dijelova? na kraju, opet, samo zatvorim oči, obrišem suze i krenem dalje. kao da se ništa nije dogodilo. do sljedećeg puta.
Post je objavljen 11.02.2007. u 17:25 sati.