OvO Je pRIča BeZ zaKLjUčKa
02.10.2006., ponedjeljak
jedan osvrt
ok, dakle, bile smo na turniru u atlanti. na kraju smo završile sa 1 pobjedom u tri utakmice. nije loše, ali mogle smo mi i puno bolje. enivejs, nakon zadnje tekme, krenu svi prema svlačionici. jedna svlačionica, a tri ekipe. ne bi bio bed da se ne moramo tuširati. a ima samo sedam tuševa. s tim da su tri "nepokrivena", tj. nemaju zastore. čekamo mi u redu, gdje su već uočile razlike, jer je moja ekipa jedina bila u ručnicima. a ja se pokrivam ručnikom dimenzija onih za brisanje ruku, samo prednju stranu sebe naravno  na što jedna od mojih suigračica spremno dobacuje: "sve je ok, ona je iz europe!", kao što to uvijek čini kad je nešto povezano s golotinjom  mislim si ja sad će to trajati sat vremena, ovaj red, kad ono... izlaze cure iz tuševa i viču: "slobodni su goli tuševi", as in za one koji se žele tuširati goli (?!). ode jedna cura iz moje ekipe, pa druga, pa ja, pa još jedna...long story short, samo se moja ekipa skinula do kraja u toj svlačionici i otuširala. pred drugim curama. uuuuu.....  sve ostale cure su se ili tuširale iza zastora ili u hlačicama i topovima. plus, sve su se snebivale nad tom čudnom pojavom golog ženskog tijela. ako to nije nešto najsmješnije što sam ikad vidjela....ameri me svakim danom sve više iznenađuju. na primjer, ima jedna cura u mojoj ekipi. nazovimo je a. čini mi se da je malo hiperaktivna, što možda i nije tako daleko od istine, jer se cijelo vrijeme kljuka nekim tabletama. cura je tako...mutava u onom pravom smislu riječi. (ne kažem da hiperaktivnost ima nešto s time, to je bila samo opaska  ) njezino držanje...drži se tako...kul. baš tako. kao neka frajerica, kao da se zna. iako je svi ismijavaju iza leđa. samo da se razumijemo. a dosad sam već dvaput bila s njom u sobi. ajme meni. i onda se ona meni čudi što ja ne perem kosu svaki prokleti dan, jer sve one tako rade. aaaaarrrghghhghghghgh.....andrea, gdje je tvoja mama sad? da je malo spusti na zemlju.  u petak smo imale slobodno popodne. jer smo imale samo jednu tekmu taj dan. mislite da nisu sve ponijele šminku i one spravice za ravnanje kose? iako smo samo hodale pet minuta do mjesta na kojem smo jele. zatim...nadobudni roditelji. imamo dva, tri para koji su na svakoj tekmi. neki snimaju, neki fotografiraju. gdje god mi gostovali. ali, dobra stvar je što nam uvijek donesu nekakvu hranu/slatkiše. a dali su si napraviti i matching jakne. da ne povjeruješ!  ma općenito svi imaju neke provale. to se ne može niti opisati. ja se samo lijepo nasmijem svaki put. u sebi, naravno. ovdje svi kao da su napravljeni po nekom kalupu. mislim, sigurna sam da je i kod nas tako nekako, ali ovdje je to toliko očito... da ni ne spominjem kako su svi neuredni, tj. nemaju smisla...ni za što, zapravo. trenerica mi je jednom rekla kako sam ja sofisticiranija od njih. tada mi to nije baš bilo jasno, ali sada vidim...joj, joj  mala soba tri sa tri a u sobi ja i ti srca vrela, glave lude što će biti neka bude  |
- 14:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #
Veljača 2008 (3) Siječanj 2008 (2) Prosinac 2007 (3) Listopad 2007 (1) Srpanj 2007 (1) Svibanj 2007 (1) Travanj 2007 (4) Ožujak 2007 (4) Veljača 2007 (11) Siječanj 2007 (4) Prosinac 2006 (7) Studeni 2006 (19) Listopad 2006 (15) Rujan 2006 (26) Kolovoz 2006 (3) Lipanj 2006 (5) Svibanj 2006 (6) Travanj 2006 (9) Ožujak 2006 (18) Veljača 2006 (6) Siječanj 2006 (10) Prosinac 2005 (13) Studeni 2005 (21) Listopad 2005 (21) Rujan 2005 (12) Kolovoz 2005 (11) Srpanj 2005 (31) |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
poetry corner
rastanak sa sobom mi stojimo na rubu svijeta i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći sa zvijezdama i mi zapadamo mi stojimo već na krajnjem rubu sebe ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu da je već daleko vidimo ko zvijezdu? zamakle su zvijezde tko od nas još može naslutiti sebe? rušimo se vječno naš je put bez dna i padanje bez glasa. (A.B.Šimić) tužaljka iz moga svijeta, gdje si bila čudo, ti zauvijek odlaziš. o što će od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi? o zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom i biti nekom samo žena? što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba? (A.B.Šimić) mi smo se sreli mi smo se sreli na zvijezdi što se zove zemlja. naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj) stoji za nama dalek, gotovo beskrajan, da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli. sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu. kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše. o kad se opet rastanemo i pođemo na naše tamne putove kroz beskraj, na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi? i hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi koji su se ljubili na nekoj zvijezdi što se zove zemlja? (A.B.Šimić) Funeral Blues Stop all the clocks, cut off the telephone, Prevent the dog from barking with a juicy bone, Silence the pianos and with muffled drum Bring out the coffin, let the mourners come. Let aeroplanes circle moaning overhead Scribbling on the sky the message He Is Dead, Put crępe bows round the white necks of the public doves, Let the traffic policemen wear black cotton gloves. He was my North, my South, my East and West, My working week and my Sunday rest, My noon, my midnight, my talk, my song; I thought that love would last forever: I was wrong. The stars are not wanted now: put out every one; Pack up the moon and dismantle the sun; Pour away the ocean and sweep up the wood. For nothing now can ever come to any good. (W.H. Auden) A Dream within a Dream Take this kiss upon the brow! And, in parting from you now, Thus much let me avow- You are not wrong, who deem That my days have been a dream; Yet if hope has flown away In a night, or in a day, In a vision, or in none, Is it therefore the less gone? All that we see or seem Is but a dream within a dream. I stand amid the roar Of a surf-tormented shore, And I hold within my hand Grains of the golden sand- How few! yet how they creep Through my fingers to the deep, While I weep- while I weep! O God! can I not grasp Them with a tighter clasp? O God! can I not save One from the pitiless wave? Is all that we see or seem But a dream within a dream? (E.A. Poe)
John Steinbeck
As happens sometimes, a moment settled and hovered and remained for much more than a moment. And sound stopped and movement stopped for much, much more than a moment. When things get really bad there are some who seek out others who have it worse, for consolation. It is hard to see how this works but it seems to. You balance your trouble against another's, and if your's is lighter you feel better. When people change direction it is a rare one who does not spend the first half of his journey looking back over his shoulder. Some days are born ugly. From the very first light they are no damn good whatever the weather, and everybody knows it. No one knows what causes this, but on such a day people resist getting out of bed and set their heels against the day. When they are finally forced out by hunger or job they find that the day is just as lousy as they knew it would be. Looking back, you can usually find the moment of the birth of a new era, whereas, when it happened, it was one day hooked on to the tail of another. And the laughter was so pleasant they tried to keep it going after its momentum was spent. It is a common experience that a problem difficult at night is resolved in the morning after the committee of sleep has worked on it. "I love true things,"said Doc. "Even when they hurt. Isn't it better to know the truth about oneself?" When a man is finally boxed and he has no choice, he begins to decorate his box. It would be absurd if we did not understand both angels and devils, since we invented them. No man really knows about other human beings. The best he can do is to suppose that they are like himself. Once the miracle of creation has taken place, the group can build and extend it, but the group never invents anything. The preciousness lies in the lonely mind of a man. |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||