...stvari se polako vraćaju na mjesto..ovako nešto se ne događa često...

...dugo nisam pisala,nisam znala što bi napisala,jer svaki dan se događalo toliko toga..bezbroj mojih promjena raspoloženja..u jednom trenutku sam bila spremna ostaviti sve,bila sam spremna na svašta,a onda opet za nekoliko trenutaka sam malo razmislila i rekla si:"Ostat ću još malo!"...bit će previše ako budem sve pisala,ali jednostavno ne znam odakle početi,još uvijek mi se čini da je sve samo san,ponekad ružan i molim se da se probudim,a na trenutke savršen,onako bezobrazno savršen i čini se neistinitim...dan nakon onog našeg "druženja" u mojoj sobi,njegova 'draga' je čula nešto u vezi tog i oni s se posvađali...moja Lea mi je odjednom poslal sms da mu brzo pošaljem sliku "onog mg rezuckanja",jer je kao rekao ako se uvjeri da sam si nešto napravila,neće se pomiriti s njom...a ja sam i ranije tog dana planirala poslati mu mail,samo nisam znala što bi napisala,samo sam htjela da mu bude žao...i poslal sam mu sliku njegovog nadimka...iznenadio se,pitao me gdje mi je pamet bila,razgovarali smo duugo o tome..zaboljelo me njegovo pitanje:"A zašto baš ja?!?"..nisam znala kako mu više pokazati da ga volim,da sam sve do sad napravila samo zbog njega,da sam stvarno luda,totalno popizdila...ali neka..opet sam samu sebe uvjeravala da je to sigurno kraj,da mi više nećemo razgovarati,da ne postoji nada...sljedeći dan(petak) došla sam kući iz škole,sjela na svoj motor i odjetjela s Laylom na 'kavicu',bolje rečeno votkicu..nije mi se ostajalo dugo,otišla sam kući prva,sjela za komp,ulogirala se na msn i tad mi stigo sms..on...pitao me jesam kod kuće i da ga dodam u kontakte ako hoću..i jesam...prvo smo se malo svađali,ko i inače i onda sve bilo ok,normalno,ko kakvi stari prijatelji...svaki dan se čujemo od tad...bilo je nekih sranja samnom i mojom ljubomorom,nikad nisam mislila da mogu bit toliko ljubomorna,al jesam...dopisivao se na msn-u s onom mojom frendicom koju smo zjb kad je bio kod mene,i to sam još mogla trpiti,ali kad me pitao da mu dam njen broj moba,puko mi film,totalno..na kraju se ispostavilo da mu je broj trebao samo da joj javi da više neće na msn taj dan i šta ja sve znam...te me večeri nazvao,pričali smo sat i po vremena o tim mojim ispadima...i tad sam mu rekla da mi je više dosta svega tog,da mi se ne da igrati,i da ja znam da mu ionako ništa ne značim...iznenadio me njegov odgovor,rekao je da s ni njemu ne da igrati te igrice,ali kao nema izbora(da baš) i pitao me po čemu ja zaključujem da mu nije stalo,i ako da li bi me uopće zvao svaku večer da mu nije stalo i klepetao samnom po sat i po...stvarno sam se tad zapitala..ne mogu pronaći ni jedan pametan odgovor na sve to,ne znam više,ne razumijem i ne mogu...cijel prošli tjedan Layla mi je ponavljala ko pokvarena ploča da su on i 'ona' prekinuli,da je među njima gotovo...nisam znala u što vjerovati jer je on i dalje vrtio istu priču kako nitko ne smije zanati da pričamo,kako nas nigdje ne smiju vidjeti zajedno i blablabla...toliko me to boli,što se ne smije znati da ga volim,da bi i svoj život dala za njega..ja ne želim zauvijek biti ona za koju nitko ne smije znati,ali ne mogu ja njega natjerati da prizna pred svima da svo ovo vrijeme mi zapravo nešto petljamo...glupo bi bilo reći da nemam izbora,imam..mogu birati želim li ga izgubiti i pustiti da sve ode k vragu ili trpiti i dalje ovaj život u sjeni,tu prokletu samoću...često mi se posljednjih dana činilo da bi bilo bolje bez njega,da se ovako samo uništavam i polako propadam,ali trebam ga...sjetim se često onih mjeseci kad od njega nije bilo ni traga ni glasa,koliko sam se samo tad tjerala da izdržim,bilo je dana kad nisam ustajala iz kreveta,uhvatilo me nešto i samo sam ležala i plakala i krivila cijel svijet oko sebe..sad znam da nisu drugi bili krivi,samo sam ja pogriješila jer sam si tad dopustila da se zaljubim..ja?!?...ona za koju su svi mislili da je od kamena...ovako mi je lakše,je preteško i stvarno se moram maksimalno boriti da izdržim ali uspjevam...još uvijek...i bilo je sve ok među nama,koliko to može biti (evo upravo se prijavio na msn,hehe)...išli smo čak sami na kavu,trebala je i Layla s nama ali namjerno nieje došla,zloča moja...i onda u subotu,ja došla kući iz škole,po običaju uključila msn i gledam i čudim se,'njegova draga' me dodala u kontakte..odmah sam mu javila i on mi rekao da ju ne prihvačam..petnaest minuta sam gledala u jebeni ekran i nisam znala što napravit...prihvatila sam ju...a ja u naslovu imam neka bezvezna srceta i njegove inicijale jer smo se nas dvoje nešto zjb s tim...tad je počela paljba,ofkors...osjećaj je bio još gori nego na policijskom ispitivanju,nije da sam ikad bila,al aj...izrešetala me ko niko,preispitale smo cijelu prošlu godinu,svaka moja riječ koju sam rekla bila je laž naravno,on je opet bacao spike da se mi ne poznamo,ne pričamo i nikad,baš nikad nismo bili zajedno(samo ću se nasmijat na to hehe)...prvo njeno pitanje je bilo:"Zašto ti mene mrziš?"..ja se samoj sebi opalila smijat,ali eto ipak ću joj lijpo odg i ja rekla da ju ne mrzim jer ju ne poznajem kao osobu..naravno to joj nije bilo dovoljno objašnjenje..ali eto...i tak smo se 'lijepo' napričale...bila sam u gradu navečer...onak ubijena,jadna samoj sebi jer nisam imala snage čak ni smijati se...nisam ga nigdje srela i to mi je bilo čudno...u nedjelju me otvorio na msn-u...pitao kak je bilo u gradu i rekao mi da on nije išao nego je bio kod nje kod kuće..suze su naravno same počele teći...i onda sam pročitala i drugi red koji je napisao:"Po zadnji put!"...iznenadila samse totalno..rekao je da ju je ostavio prije kojih 2 tjedna ovaj put zauvijek,i da joj je samo išao sve to objasnit..bila sma presretna,ispričao mi je sve zbogčega i zašto,prvi put smo nas dvoje razgovarali o njima...nije mi bilo 'drago' ali saslušala sam ga,i razumjela ga potpuno...ali i dalje ga ona zove svekih 5 minuta i dalje on razgovara s njom,i dalje nas dvoje ne smijemo razgovarati..ali ipak iz svega što mi je rekao shvatila sam da on nju nikad nije volio,baš nikada,predugo je bio s njom ali ju nije voljeo,jedna njegova rečenica me posebno uvjerila u to:"Izgleda da je njoj ipak previše stalo do mene,a meni je dosadilo,ja ne mogu,meni je previše..."..a ja si mislim o čovječe kak si tek sad skužio,pa nije joj stalo,ona njega stvarno voli to znam i ja,i zapitala sam se kako će onda meni povjerovat da ga volim ako to još za nju nije shvatio...ja jesam napravila puno toga i odrekla se svega,možda to napokon vidi...i želi vidjeti moj 'malo umjetničko djelo' na nozi,pitao me kako sam mogla zbog njega tako nešto napraviti i da mi je sigurno trebao 'jebeno dobar razlog'...a razlog je samo jedan...ja ga volim...nisu te riječi meni neko opravdanje,ja samo govorim ono što mislim,što osjećam,u što sam sigurna...i dalje se bojim da mi nikada nećemo 'uspjeti' na moj način,da je sve i dalje samo zabava 'bez obaveza'...vjerujem...samo ne znam više u što...ali vjerujem...ono iskreno,ono pravo,bezuvjetno i istinsko će pobijediti..u to vjerujem,sad znam..a Bog će odlučiti što je to i da li je vrijedno...važno je da sam ja napokon shvatila što želim i da ću se za to borit,da ću pokušati izdržati...i sad mi je jedna prijateljica rekla:"Želja je pola istine..."
I zato želim NAS...
...R&K...= UvijeK&ZauvijeK=...dokle god stojim...

...nemoj dragi,nemoj da ti žao bude kad te moji svatovi probude...

...šta da kažem...prvo ću objasnit naslov,On tu pjesmu obožava,može se raplakat na nju,a ja sam još gora kad ju čujem..jer sjetim se,a sjećanja bole me...opet priča ista?!?...sama sebi uništavam život...sinoć je došao s Lylom kod mene kući...zabavljali smo se kao da smo najbolji prijatelji oduvijek i kao da ćemo to zauvijek ostati...a ništa se neće vratiti na staro,kao nekada kad smo bili stvarno najbolji,kad sam mu mogla reći sve,kad me slušao,vjerovao mi..samo sam glumila cijelu večer,bacala neke jadne spike,i trudila se da ga ne pogledam u oči...zezali smo ljude na msn-u i sad mi se onaj 'frend' zbog svih sranja koje je On napisao ljuti i nije mu lako,jer je pisalo svašta..i on bi sad mogao reći njegovoj 'dragoj' da je On bio kod mene sinoć...život bi mi tad bio još sjebaniji nego sad...ali nadam se da neće,još u to vjerujem...i malo smo pili i šalili se...onda se Layla pokupila kući jer su je njeni zvali..a On,ostao je...nisam ga ni pitala da li želi,jednostavno je ostao...i sjedili smo u mojoj sobi sami,pred kompom,slušali neke pjesmice,progovorili nekoliko riječi,samo nekoliko...i on se samo odjednom izvalio na moj krevet i rekao da će malo odspavat,ja ostala začuđena totalno,i dobro upalim ja samo lampu,ugasim svjetlo i sjednem pred komp...i ne znam što mi je odjednom bilo..otišla sam do njega i rekla mu da se makne s moje strane kreveta jer ja kao uvijek spavam na desnoj...i čovjek mi kaže da neće,da imam mjesta i na desnoj kod njega(imam veeeliki krevet)...počeli smo se zezati,gađati jastucima,škakiljati..sve me to vratilo u prošlost,u one dane kad sam bila nasmijana s pravim razlogom,kad sam mogla sve...nastavili smo se svađati oko te desne strane,ja nam sastavila listu lijepih pjesmica,smanjila malo ton i skočila na njega...on mi rekao da sam napokon pogodila gdje treba ležati..i smijali smo se jedno drugome...onda se jednostavno opet dogodilo...i odjednom tvoje usne ponovo...šaptali smo jedno drugom riječi onih pjesama koje su svirale,čvrsto se zagrlili i nije me puštao...tad je 'ofkors' počela zivkati njegova 'ljubav',ja popizdila,ali naravno nisam mu to pokazala,i tad se on odjednom ustao iz kreveta i isključio mob...vratio se do mene i opet me počeo škakljati,ja se cerekala kao što već dugo nisam,onak od srca...i naravno neću sad prepričavati sve 'prljave' detalje =)..samo bila sma sretna,na neki svoj glupi način,ali on je bio pored mene,baš onako kao što sam sanjala svo ovo vrijeme...na par minuta smo zaspali čvrsto zagrljeni,jedva sam disala,ali bilo mi je svejedno,da sam umrla tog trena,umrla bih s osmijehom...i kretao je kući milijun puta,krene,pa stane i onda se vrati do mene i kaže mi da me ne može ostavit tek tako i otići...gledala sam ga u oči,i činio se iskren jer njegove oči ne znaju da lažu...ali duboko u sebi sam znala koliko laže,kako jebeno laže,jer me uvijek ostavi samu nakon svega,tako hladno i bez pozdrava...izgleda da mu je Lyla rekla za moje 'rezanje'..nije me imao snage pitati,ali stalno je tražio slike na mom mobu i pitao da li ima tamo nešto za njega,nešto namjenjeno samo njemu...milijun puta sam sakrila pogled i lagala da nema,pravila se luda...a Layla je vidjela fotku njegovog imena na mom mobu i rekla mu za to,sigurno...nije ju našao,i bolje,jer ja ne bi imala snage objasniti mu zašto,a on uvijek traži neka opravdanja za sve...znala sam da se 'odsutra' opet ne poznajemo,da smo dvoje ljudi koji se nikada nisu sreli,vidjeli,nikada upoznali,znala sam da sutra opet odlazi njoj...koliko ja god tvrdila da mi je svejedno,da sam na to navikla,nije mi lako,to me svaki dan slama i skrivam suze sama od sebe...ali nema kajanja,to sam si obećala,napravila sma što sam htjela i drago mi je zbog toga jer sve bilo kao nekad kad između nas nije bilo toliko laži,prevara,toliko izgubljenog vremena...i oko pola 3 napokon je stvarno odlučio da ide kući...otišla sam s njim do pola puta,kao da ne ide sam...stali nasred ulice i poljubili se jednom za kraj...mrzim kad mi kaže da se okrenem prva,da on nikada ne odlazi prvi,i onda se pitam kako to ima snage meni reći,odakle mu samo hrabrost...i otišla sam prva,kao i uvijek i nisam se okretala,samo sam pokušavala natjerati sebe da hodam što brže,da putem zaboravim,nadala se da ću se svaki trenutak probuditi iz tog sna,jer koliko god mi je bilo lijepo,zapravo savršeno,cijel svijet je bio naš,nisam htjela još jednom doživjeti to da je otišao i nemam pojma kad će mi se javiti i da li će više ikad vratiti...tako me lagano ubija,i uživa u tome...uživaj dok možeš,dok postojim tu za tebe,dok pamet jednom ne uvjeri srce da to nije dobro za mene...bila sam na pola puta kad mi je poslao sms,poznio me za laku noć i rekao da se čujemo kad sljedeći put bude fešta kod mene...znala sam da 'nećemo trajati',na to je pamet navikla,a srce,ono nikad neće...pitala sam ga zar se tek tad čujemo?..poslušali smo tu večer milijun puta pjesmu 'Ne ide',jer ju oboje obožavamo...odgovorio mi je:"Pa ti znaš da NE IDE kad ovako inače pričamo:) zato pozz"..boljele su me te riječi,povrijedile me,nakon svega on opet može biti isti,hladan,ne znam kad glumi kad je u mojoj blizini ili kad se makne jer to su dvije različite osobe,on jebeno glumi...i odgovorila sam mu da znam da NE IDE i pozdravila ga..nisam mogla spavati,još jedna noć bez sna zbog budale kojoj ja vjerujem,zbog idiota kojeg volim...a ne vjeruje srce pameti...opet sam ostavila cijel svijet postrani zbog njega,i nije mi žao,samo ne mogu podnjeti ovo vrijeme kad ne znam ništa,zapravo znam da sam mu sad u međuvremenu nitko i ništa...uvijek sam samo to i bila...ležala sam u krevetu i prisjećala se svih njegovih riječi i razmišljala u što da vjerujem jer je previše toga rekao...sjetila sam se da kad je počela svirati pjesma 'Nisam sumnjala',na prve taktove mi se približio i prošaptao:"Ponekad poželiš da si samo lutka,koju sam voljeo dok nije pukla,kad slomim te,ti ne plačeš.."u tom trenutku nisam obračala toliku pozornost na to,kao samo je malo iskrivio riječi,tek sam tad,ležeći sama u krevetu u kojem je do prije nekoliko minuta bio on,shvatila što je time rekao...da ću ja uvijek biti samo lutka kojom će se igrati kad se sjeti,kad ga pukne neko ludilo,i valjada sam ga uvjerila,time što sam sve ovo izdržala,da sam toliko jaka,da ja ne plačem..e kad bi znao koliko sam ja noći ležala sama u tom krevetu,jadna,oko mene samo tišina i moje suze...suze kojima se svo vrijeme pitam zašto meni ne ide,zašto je moj cijeli svijet morao srušiti netko tko me izdao,kome do mene nije stalo...a ja mu dajem cijelu sebe,a od njega dobivam mrvice koje nisu vrijedne svega ovoga...sad maloprije smo se čuli,provjeravo je jesam rekla onom 'frendu' da ga je on zjb da ne bi slučajno Ona saznala...naravno da mu nisam rekla,opet sam sve to svalila na svoja leđa,samo ne znam da li mogu toliko podnjeti,,ne znam koliko ću još izdržati...i rekao mi je da mi se na tome zahvaljuje i ono jebeno 'doviđenja:)' ne znam šta mu ono znači svaki put...mene jedna njegova najobičnija riječ može uništiti,natjerati na svašta...više ne znam što si radim...to više ne može tako,a ja i dalje vjerujem u bolje,a to ne postoji,previše sam se puta uvjerila da s njim bolje ne postoji....a znam da ću opet u ponedjeljak kad mi mama bude dežurna ja popustit i zvati ga i on će doći kao svaki put i opet ću ponoviti sve,jer treba mi bar malo,ako ne ljubav,onda milostinja...a sad idi lepi moj i obiđi jedan krug,imaj svaku koju možeš,ali znam da ćeš se opet odlučiti za nju...
...moje riječi više ne znače ništa,ni suze,ni molitve moje tebi ne vrijede kao njene,a u zadnje vrijeme prečesto tražiš u mojim usnama sebe...

...treba mi ljubav,ne milostinja...još je tvoja,još si njen,o kako licemjerno zvuči to kad mi znamo istinu...

...nisam dugo pisala...nisam imala snage napisati sve što se događa tj. što se dogodilo,jer opet je sve zaboravljeno...očito ja za njega nisam bila dovoljno vrijedna nikada da me 'zadrži',da me ne odbaci svaki put kao igračku koju je 'nehotice' slomio...neću ni sad znati sve ispričati,jednostavno nekih se stvari ne želim sjećati,preteško ih je napisati i samoj sebi priznati sve...bojim se da je gotovo iako se čini da tek počinje,ljudi to vide drugačije nego ja,ja znam koliko to boli sa sobom nosi,koliko suza i kajanja...bojim se...
(utorak) ...najduži dan mog života...bila sam sama kod kuće,mama je bila dežurna,a tata još nije došao..dakle mogla sam kud sam htjela i šta sam htjela...poslala sam mu sms i samo ga pitala hoćemo nekud van zabavljat se s društvom...njegov odgovor me toliko zablio,ne njegove riječi jer nije mi ništa 'ružno' rekao,samo su bile tako hladne,kao da priča neznancu kojeg nikada nije ni poznavao...napisao je da 'njegova draga' dolazi kod njega i da će cijelu večer provest s njom i da mu ne šaljem više ništa,kao da ona ne skuži...suze su mi tekle same od sebe,bila sam na rubu živčanog sloma,osječala se tako jadno,nisam nikada mislila da čovjek može tako nisko pasti kao ja tad,dotakla sam dno...zgrabila mobitel i nazvala svoju Janu,mislim da nisam uopće pričala samo sam tih jebenih petnaest minuta razgovora plakala i nisam mogla prestati..ona me tješila,govorila kako on toga nije vrijedan,a ja jednostavno nisam slušala,samo sam dalje plakala i slamala se..znam da je Jani stalo do mene i znam da mi je željela sve najbolje,ali ni njene riječi me nisu mogle podići s dna...samo sam tonula sve dublje jer sam se pogledala u ogledalo i nisam vidjela sebe,nego neku uplakanu djevojku,nešto što se ne može nazvati čovjekom...ubijala me ta samoća,nije nikoga bilo pored mene,a trebao mi je bilo čiji zagrljaj,samo da me netko čvrsto drži u svojim rukama i ništa ne govori,jer ne želim čuti da će sve biti u redu,ne može biti u redu,i ne želim slušati kako on nije vrijedan toga,ja bi za njega i svoj život dala(a neki ljudi kažu da tek kad to osjećaš,to možeš nazvati ljubavlju,ne znam..)samo sam trebala nekog pored sebe...i tad sam jednostavno povadila sve boce alkohola iz kuhinje i natočila od svakog pića po par čaša,odnjela si to u sobu i počela piti..sve zajedno,pomješano konjake,vina i pitajbogašta...našla sam skalpel u svojoj sobi...prvi put u životu sam ga držala u ruci tako čvrsto,odlučno,i nisam razmišljala što radim...još sam bila pri nekakvoj pameti i nisam zarezala venu u koju sam duuugo sjedeći u mraku promatrala,nisam to htjela napravit,ne to,a imala sam snage i za puno više...maknula sam skalpel sa ruke,primila ga još čvršće i napisala njegov nadimak ne nogu,velikim slovima...bilo je krvi,puno,otrčala sam do kupaonice i probala 'izbrisati' ta slova jer sam skužila šta sam napravila,a krv je i dalje curila...sjela sam na krevet gledajući u ta slova,suze su same curile,ne zato što to boli,mogla sam ja podnjeti još više,nego su me ta slova ubijala...i tad su mi suze počele padati po tim posjekotinama...tad je tek počelo boljeti,slane suze ne svježu ranu,a nisam ih mogla zaustaviti...provela sam noć u mraku,u svojoj sobi,sama,razmišlajući o svemu,o Njemu i Njoj,o životu koji nema smisla,koji boli...bila sam tako sama,trebala mi je utjeha,prvi put u životu sam trebala prijatelje da mi pomognu,nisam mogla sama izdržati kao inače,a nikoga nije bilo tu..samo soba,tišina,mrak i ja....otišla sam spavati,ali nisam mogla zaspati...oko pola tri ujutro zazvonio mi je mobitel,mislila sam da Jana provjerava jesam ok...nije bila Jana,bio je On...pitao me jesam budna i rekao da se njemu ne spava...predložila sma da dođe do mene ako hoće,na to je on rekao da ja dođem do njega i svađali smo se tko će kod koga otići...i nismo nikud išli...letjele su samo prazne riječi,oboje sami,svatko u svom krevetu,uz nas samo uvrede,riječi koje bole...i još je nakon svega imao obraza reći mi da lijepo spavam...da,baš lijepo...više ništa nisam razumjela...nisam spavala...zaboljeo me u trenutku cijel život...i opet sam plakala,dočekala jutro plačići,sama,ostavljena,napuštena,zaboravljena....
(srijeda) ...bila sam jadna...potresena svime što se dogodilo proteklu noć i još uvijek sam mislila da je sve bio samo san...samo me ožiljak vratio u stvarnost i shvatila sam da sam potpuno poludjela...izgubila sam sebe...izgubila razum i razlog za postojanje...cijel dan sam bila nekakva nikakva..poslijepodne mi je došao tat i pustio me van,pošto je mama smislila onu famoznu 'zabranu'...prije nego sam izišla iz kuće počeli su me ispitivati tko je 'onaj dečko' koji me u nedjelju dopratio kući,zezali se i šalili s tim,a ja sam izletila van sa suzama u očima,prisjećajući se svega...išla sam sa onim svojim 'frendom' i još nekoliko dečki iz ulice...uspjeli su me oraspoložit svojim lupetanjem,i bila sam nasmješena jer znam da im je svima stalo do mene i da me vole kao sestru i da su uvijek uz mene,samo im ja ne govorim ništa od svega što mi se događa,ne smiju znati,misle da je moj život savršen...i tad odjednom se pojavio On...prvo je sjedio sa svojim društvom,a onda se ko' slučajno preselio kod nas...i pričao sa svima,ja sam šutila i pravila se da je sve u redu,da sma hladna,da mi nije stalo...dečki su kretali polako kući,a meni se još ostalo,nije mi se dalo ići,ali ipak nisam htjela ostat s njim i njegovim društvom iako su me zvali i molili da ostanem...krenula sam i skužila da mi nema moba,nisma mogla kući bez mobitela,nema šanse,ja bez njega ne živim...i ostala sam,sjela s njim i dečkom koji je s mojom sestrom išao u osnovnu,ostatak 'društva' sjedio je za susjednim stolom...i ovaj lik je počeo nešto lupetati i pričat kako me voli i grliti me tamo,ja se ustala,maknula njegovu ruku i izderala se da ja nisam ničija(jer me nazvao svojom)...i tad se javila Njegova sestra i rekla mi:"Još nisi..."..ostala sam zatečena..On mi vratio mob i baš kad sam krenula kući naručili su mi još jedno piće i opet sam ostala..ovaj lik je pričao neke gluposti(vidljivo pod utjecajem C2H5OH),a On me ispod stola uhvatio za ruku..čvrsto me držao,isprepleli smo si prste...dopustila sam mu ono što nikad nisam nikome,odjednom je njegova ruka počela klizit po mojim nogama,seljački ću reći da je bilo 'pipkanja ispod stola'...i tad su oni kretali u nečiju vikendicu još piti i zabavljat se,a ja sma stvarno morala kući...svi smo se ustali počeli oblačit jakne i odjednom me on zagrlio i pazite sad šta je rekao pred svima,zapravo derao se:"Ja nju volim,ja ću nju ženit!"..ja sam se samo nasmijala na to,nisam znala što bi drugo...i oni su otišli,a ja svojim putem kući...zaspala sam oko 3 jer nisam još ništa mogl složiti na svoje mjesto...u 5 ujutro mi stiže sms..On..napisao je da je stigao kući,pa eto samo tako da mi javi da se ja kao ne brinem...nepisala sam mu da nisam mogla zaspat od brige i petsto onih smajlića i deset puta hehe...još me više iznenadio,opet ja ostala šokirana i potpuno zbunjena...
(četvrtak) ...Layla mi stigla kući,bila na praznicima kod bratića i dogovorile smo se da idemo malo van jer se dugo nismo vidjele...pitala sma ga hoće uopće on dolazit,nije odgovorio...samo se tamo,u našem bircu,pojavio na par minuta pozdravio Laylu,oboje smo opet glumili da se ne znamo i nismo se pozdravili...otišao je...bila sam samoj sebi jadna cijelu večer,ali nisam htjela drugima kvarit zabavu...napokon kad mi se Layla vratila imala sam s kim ostajati duuugo,jer ona nikad ne žuri kući...ostavile smo dušu na onom juboksu,igrale neke bezvezne igrice...nisam ni na što drugo mogla misliti osim na njega...ostale smo zadnje u bircu..pokupile se kući...ja došla ubijena od razmišljanja,legla u krevet i nisam imala snage ni za što...još jedna neprospavana noć...
(petak) ...Layla me istjerala iz kreveta jer me zvala na mob,a ja ga kretena ostavila da se puni,pa sam morala pomaknut guzicu iz kreveta...zvala me da mi kaže da nas je on zvao da dođemo u birc tu večer i da moramo ostat s njim do zatvaranja..ja u to nisam previše vjerovala,jer ako želi da dođem,neka me izvoli nazvat...ali ipak mene nije teško nagovorit pa sam otišla i tu večer s Laylom...bio je tamo..pričali smo,zezali se na neki čudni nači,onako rezervirano,zapravo oboje smo zezali Laylu jer smo znali previše istih stvari o njoj i njenoj 'prošlosti' pa smo to iskorištavali za 'nategnutu' međusobnu konverzaciju...večer je prošla prebrzo,on se naravno 'malo' napio,a meni je tad baš slatki,sav je medeni,hehe...pozdravili smo se normalo ko neki stari 'drugovi' i ja sam otišla kući jer me mama zvala već 5 puta...zapravo na neki način sma otišla i ljuta kući jer me toliko nerviralo to njegovo ponašanje ko da je sve ok,kad nije bilo ok,bilo je jadno...ma gazila sam po sebi i svom ponosu...
(subota) ...išli smo u grad..ja sva nikakva,a inače sam ja inicijator zabave i svi moraju bit raspoloženi,inače ih ja sve i odvučem u grad i kad im se ne ide..a meni je došla ta paklena subota kad sam bila pregažena proteklim događajima...Layla mi u gradu(dok smo se uhodavale,ja s votkom u ruci ona s pivom) prepričavala događaje od sinoć...njih dvoje 'kolega' su otišli na neki rođ poslje kod njene frendice i još puuuno popili..kao pričao je o meni cijelo vrijeme,koja god pjesma počne,on kaže da ju ja volim i kao pjeva ju meni,pogotovo Avanturu...i zvala ga je nekoliko puta njegova draga,javio joj se i rekao joj da odjebe,da ga prestane stalno zvati i uglavnom kao da se goni..tako je bar ona rekla..u gradu nije bilo ništa posebno,malo sam pila s Janom,zezale se,poslej navratila do svojih 'uličnih dečki',vratila se do Jane i srela njegovu 'najdražu'..nisu bili zajedno...i kad sam se napokon malo pomirila sa svim i odlučila se zabavit,ko grom iz vedra neba,on prolazi pored mene,s društvom iz razreda...nismo se pozdravili...naravno...pustili su mi Nikotin napokon i tad sam već bila na koljenima,doslovno,jer tu pjesmu toliko volim...prevolim...došla sam kući,ništa posebno,legla u krevet i zaspala...bila sam si tako odvratna,ne znam,ali nisam to ona stara ja,nedostaje mi osmijeh,iskren kao nekada davno...
(nedjelja) ...mama me probudila,otišla sma na misu,bila ljuta na sebe ne znam više zbog čega...dan sam provela pred televizorom,baš nisam ništa radila,samo se izležavala i sažaljavala samu sebe...nevečer krenula do Layle da proslavimo zadnji dan praznika i zalijemo to malo...došla do nejne kuće,a ona naravno ko i inače nije bila spremna i čekam ja nju..čekam...odjednom stiže mi sms,samo kad nisam pala u nesvjest kad sam vidjela od koga je..On..napisao je našto čudno kao:"Jesam te lijepo pozdravio?:)"..ja se pitam kad me pozdravio,nije valjda u gradu u sub a da ja nisam skužila,i pitam ga kad...odgovorio mi da me maloprije sreo,on i tata bili u autu kao on vozio,malo vježba za vozački...i ja ga zvala da ide s nama nešto popit,malo se natezali oko tog,ali je rekao da će ići...i poslao mi još sms da dođem po njega...ja krenula do njega i sreli se na pola puta i pozdravili se normalno i normalno pričali,bez one nategnutosti i napetosti...ušli zajedno u birc,a svi tamo počeli pljeskat i navijati,ja ostala zatečena..i ok,otišli mi na kat do Layle i zezali se onak totalno normalno,kao nekada davno kad samo bili samo prijatelji...i njega zove njegova 'ljubav'..on se neće javit,meni bilo čudno jer nismo ništa pili,on samo jedno pivo,a to je za njega ništa koliko inače pije...i zove ona već deseti put,on i dalje samo prekida pozive i triput mi ponovi da ju je ostavio,da je među njima gotovo...ja samo kad nisam vrištala od sreće,ali sam se i dalje pravila ozbiljna i kao 'ne tiče me se'...i krenuli polako kući,svatko svojim putem...još smo se malo čuli kad sam stigla kući i ništa bezveze se pozdravili...otišla sam spavati s osmijehom,ali imala sam neki čudan osjećaj,zapravo znala sam da će se sljedeći dan pomirit,znala sam,sumnjala...e to se i dogodilo...
...nije me ni pozdravio sljedeći dan...izgleda da opet nismo pričali,ne znam ni kako ni zašto...ja i Jana otišle na kavu prije škole,bili su tamo zajedno,ubijali me,a nisam to smjela pokazati...opet se igrao samnom,ja sma mu to dopustila...ništa nije fer...sad ga svaki dan moram gledati u toj prokletoj gimnaziji i boli me kad prođe pored mene kao da ne postojim,kao da me nema,kao da nikada nisam bila tu...tata mi je otišao,mama je valjda sutre opet dežurna,pa ja i Layla navečer ostajemo kod mene i pijemo...u nedjelju smo imale u planu da i on dođe,ali sad...sve je gotovo..opet se sve tako brzo promijenilo....samo će ožiljak uvijek biti tu,onaj izvana će nestati s vremenom,a srce...da li ja TO još uvijek imam???...previše si ga puta slomio...

...gledaš me a ne daš,to je provokacija... ;*

...opet sinoć događaj za pamćenje...ujutro oko pola 5 prvo mi je posla oneke sms-ove da se ja napokon odlučim šta ja hoću i da se ja prestanem igrat s njim,uglavnom da ga nazovem ako se predomislim...ja mu samo poslala sms da se on mora odlučit a ne ja..i tak opet se malo svađali,rekoa mi da se možemo 'družit' dok opet nitko ne zna za to..meni bilo glpo i nisam ništa odgovarala...naveče mi poslo sms i pitao da li izlazim nekud,ja rekla da bi ali nemam s kim,on da će bit u našem bircu i da dođem i ako mu sredimo neko mjesto pored nas da se vidimo...i ja otišla s onim likomza kojeg sam mislila da mi je stvarno prijatelj,ali sinoć i sad sam se uvjerila da to očito nije...bili mi tamo,zazali se,nisam Njega ni pozdravila ni riječ progovorila s njim...i krenuli svi moji kući jako rano,ovaj moj 'prijatelj' nešto bio ljut i mi se svi pokupili i otišli...i ja opet došla do pola puta i On mi pošalje sms da se vratim jer kao nema on s kim biti tamo...i ja se opet vratila,po ne znam koji put...i čeka on mene,sjedi sam za stolom i sjela ja pored njega i počeli pričat ko neki stari prijatelji kojima se nije nikad ništa dogodilo,kao da smo oduvijek najbolji...bilo tamo još ljudi i svi nas zezaju da ne znaju kako će do svojih jakni kad krenu kući jer među nama postaje vruće...i On,budala,kaže da ima tu neka kemija među nama..ja se opalila smijat...ovi svi likovi pokpili jakne i kao idu kući,još ih on tjera i kaže da nam smetaju...ovi otišli i ugasili svjetlo na katu di smo mi bili i ostali mi u mraku sami,samo za stolom preko puta njegova sestra i neki lik...i nas dvoje se zavalili tamo i pričamo,pa se opet svađamo...ja već trebala bit kod kuće ko i obično,ali nazvala sam mamu i nešto smuljala da ostanem duže...mi pričali nešto o tom zašto sam se ja vratila i zašto je on zvao i spominjali moj mail i smijali se glupim razlozima,on mojim,a ja njegovim...i ja sam stvarno trebala ić kući jer je isteklo i to vrijeme koje sam užicala od mame...ja se pokupila i otišla,a on zamnom viče kao kako ga mogu ostavit samog tamo i još svakakve gluposti...još me pitao da li mi je moj 'prijatelj' nešto spominjao u vezi petka,ja onak ostala začuđena,nisam imala pojma o čemu ovaj priča...a kao taj lik,moj 'prijatelj',se naljutio na njega jer sam ja ostala s njim i sad više ni ne priča s njim,samo ga pozdravi i ode...i još mi je rekao da on,lik,cijelo vrijeme želi bit samnom ali ja o kao ne kužim,pa se zato ljuti...ja mu rekla da ja nisam javno vlasništvo pa da ću bit sa svakim...i otišla ja napokon...opet stigla do pola puta,kad mi stiže sms da ga čekam da je krenu zamnom...i ja ga pričekala...on će mene kao otpratit kući...i putem se svađali oko tog šta bi ja kao htjela da radimo putem...ja pričala gluposti i naravno čovjek mi nije vjerovo...putem još sreli mog bratića,njegovog jako dobrog frenda,i čovjek nas onak začuđeno gleda jer zna da ovaj živi na drugom kraju i ne kuži ašto ovaj ide mojom ulicom...i stigli nas dvoje do moje kuće i obadvoje smo toliko ludi da smo se vratili još pola puta nazad,opet se svađali i smijali istovremeno...i vraćamo se nazad do moje kuće,polako s noge na nogu...mene mama već zvala nekoliko puta i ja svaki put kažem da sam blizu i da ću sad...i napokon me čovjek 'natejero' da kažem šta sam ja ko htjela radit putem...ja samo onako prošapćem:"Avantura je..."...i krenula ja stvarno napokon kući,on onako stoji tamo i kao neće se on okrenut prvi pa da mu mogu prigovarat...ja se vratila do njega i mi se poljubili,onak jako dugo tamo stajali pred mojom kućom...i zagrlio me tako čvrsto,činilo mi se kao da me nikada neće pustit...ja ga onak hoću prestat ljubit,on me još čvršće zagrli i ne da mi da idem...baš je bilo savršeno,nebo puno zvijezda i nas dvoje sami u mraku...samo da nisam morala ić kući...i napokon me pustio i opet se on neće okrenut prvi,ja se okrenem i kažem mu da ja očito uvijek prva popuštam i otrčim do ulaznih vrata,okrenem se i vidim da on još uvijek tamo stoji...ja ušla u kuću,a mama se počela derat ko nikad u životu...i da usput moja mama nas vidjela...i sad sam s njom posvađana jer joj ne želim reći tko je ni ništa,zapravo ne smijem reći da je on...i sad opet zbog tog kašnjenja imam zabranu izlazaka,ali ovaj put ozbiljno,dok mi se tata ne vrati kući,a nemam pojma kad će to bit...ja legla u krevet i poslala mu sms da ne smijem više izlazit van i blablabla,sve što mi je mama rekla...mi se još malo dopisivali i onda me potjero da idem spavat jer ja ko ne smijem bit tako dugo budna...i ja napokon opet bila sretna...maloprije sam se probudila,došla na msn i tamo moj 'prijatelj'...pitao me kad sam došla kući i tak..ja mu sve ispričala i on se naljutio i počeo mi prodavat spike kako On samo manipulira samnom i šta ja se neću napravit zbog njega i da se on meni već čudi...ja znam da On stvarno manipulira samnom,ali dok god on igra moju igru i svaki put kad me vidi zove me nazad,pa i ja ću se dat zajebavat...i bit ći sad sretna zbog tog,neću žaliti dok je meni sve to ok...neka svi misle što hoće ja znam da je to opet bila na neki način pogreška što sam se vratila i pokazala da ću se uvijek vratiti,ali neka sam...da se nisam vratila danas bi se kajala jer kao tko zna što bi bilo...baš me briga,igrat ćemo se dok možemo,a za onu njegovu 'najdražu' baš me briga,pokazao je i dokazao da ju ne voli toliko...ne kužim zašto bi onda trčao zamnom i pratio me kući u zadnje vrijeme jako često,a t nije radio ni onda kad smo si bili predobri...znam da ću poslje svega ovog opet ja plakati,ali bar sam na trenutak sretna i živmi za te trenutke jer sretan život na postoji...pozzz svima...
( *€*@ v.t.p.)

...laži nekog drugog...

...ja sam opet šokirana i samoj sebi glupa i svašt...moji su svi u Zadru a ja nisam htjela ići i zato moram spavat kod bake jer mi moji više ne vjeruju i tak...sinoć ja otišla sa prijateljem na piće i kad tamo u našem bircu On sa svojom sestrom i prijateljima...meni pao mrak na oči..prvo se mi ni ne pozdravljamo ni ništa i poslje oni dođu na kat gdje smo mi bili...ja igrala pikado s dečkima,a On nekom liku iza mene rekao da ako me pošlata da će dobit 100kn,i ovaj budala to napravi i ja mu odvalila šamarčinu da me još i sad boli ruka...mi se vratili sjest za svoj stol i dođe on do nas,pokupi jednog lika i kao oni idu naručit neku pjesmu na džuboks i vratili se i on sjedne s nama za naš stol,počeo čovjek okretati runde,a ja se opet pravim glupa i kao neću piti ono što je on naručio,ali ipak nekako...i počne napokon ta pjesma koju je on naručio i naravno koja će druga bit nego 'Avantura'..i on tamo počeo kao da je to za mene i mog frenda jer kao mi smo nešto često zajedno,a izgleda da ga je i taj moj 'prijatelj' uvjerio da smo mi na dočeku Nove bili zajedno...i njega više nitko ne može razuvjerit,i ja se naljutila jako...i nakon te počne pjesma 'Laži nekog drugog',a ja kipim,totalno i uzmem mob i pošaljem mu sms:"da,da,da lažem nekom drugom"...on pogledao onak u mene,grozno,ja se samo nasmijala...i svi ovi moji krenuli kući,a ja opet glupača ostala s njim...i svađali se mi malo tako,on me nanerviro svoji izjavama i prisiljavo me da mu kažem razlog zbog kojeg sam poslala taj sms i kao da za sve uvijek postoje razlozi...i dođe do mene Laylin bivši i kaže mi da mi mora nešto važno reći,ja se ustala i otišla do njega i pazite se šta mi je lik rekao:"On ja sad tamo cijelo vrijeme dok smo sjedili samo pričao o tebi i o tome kako si ti jedina do kojoj je njemu ikad bilo stalo i da me voli..."...ja nisam mogla vjerovat...tamo bilo još ljudi i moj bratić kji je znao da sam sama kod kuće i on to izvali pred svima,i On meni kao da onda idemo kod mene pravit party i pojest nešto,pa opet nastavit pit..ja se u šali složila s tim...već se oko pola 2 zatvaro taj birc i mi izišli van i kao on ide samnom do moje bake da uzmemo ključ od kuće i idemo kod mene...putem smo se svađali i ja mu rekla da radije šuti ako nema šta pametno reći i on dio puta šutio,ja se pored njga derem,svađam sama sa sobom...i odjednom ja njega uvjerila da počne pričat i onda smo se opet istog trenurka počeli svađat,više se ni ne sječam oko čega...došli nas dvoje pred kuću moje bake i ja njemu kažem da idem spavat,a on meni onako ozbiljno:"A ključ?"...ja mu kažem da sam se šalila sa svim tim jer je moja kuća na drugom kraju i ne da mi se opet do tamo vračat i šta bi mi kao tamo radili sami...on opet počeo da se sad uvjerio da je svaka riječ koju ja izgovorim laž i da me samo htio otpratit do kuće,ali meni se ništa ne može vjerovat..ja na rubu suza...i prebacim ja temu i ptam ga zašto je naručio 'avanturu',on se pčeo izvlačit da nije on blablabla,a i da je čuo da je meni bilo zanimljivo za Novu pa da se prisjetim sa svojim 'navodnim prijateljem'...ja se počela derat na njega i svašta sam mu izgovorila i da ja nisam neka kurva s kojom se on može igrat kad poželi i da ja sve svoje 'avanture' mogu nabrojat na prste jendne ruke..i budala meni kaže da nabrojim,ja počela nabrajat i izostavim njega..on mene onako pogleda u oči i pita kao jesam sigurna da je to sve..a ja tad napravim najveću grešku u životu i kažem mu da onaj netko nije vrijedan spomena i da mi je to najveća pogreška u životu i da sam se samo zbog tog kajala,lagala sam naravno...on me pogleda u oči,a njgove izgledaju kao da će svaki tren ili zaplakati ili me ubiti..i pitam ja njga što je to njemu bilo ako ne pogreška..on mi odgovori:"Zar je sad važno,tebi sam ja samo pogreška i jedino zbog čega se kaješ,hvala najljepša..."..on se okrene i krene nazad,ja otišlaza njim,trčala,vikala,on se nije uopće okretao...trčala sam za njim i priznala sve svoje laži i svašta izgovorila,a on je opet sam zaključio da je sve što ja kažem jebena laž...i sad znam da ga je to najviše u svemu ovome povrijedilo,moje laži,ja jesam lagala,ali samo za dobrobit svih nas,a on je htio da njemu kažem sve šta mislim i budem potpuno iskrena...ja znam da sam pogriješila...i milijun puta sam se okrenula i ja nastavila u svom smjeru,pa onda opet potrčala za njim,molila ga da me pogleda i kaže mi sad šta god hoće,samo me gledao onim svojim ledenim očima i mislim da je usebi proklinjao i mene i onaj dan kad me upoznao...još sam jednom otrčala do njega i rekla mu da ga volim na neki svoj jebeni,glupi način,ali ne znam drugačije i da je to jedino što je još ostalo od svega...tad sam se okrenula i otišla i više nisam pogledala iza sebe...došla sam kod bake oko pola 4,legla u krevet i nazvala ga..i ko zavraga baš tad mi se mob isključio jer mu je baterija bila prazna,ja ga ponovno uključila i nazvala ga i mi pričali...pitao me opet zašto mu ja uvijek moram lagati,a ja sam rekla da mu nakon svega jednostavno en mogu reći istinu jer zvuči glupo..on mi je rekao da onda bar šutim i ne lažem mu u lice,i tad sam mu rekla da mene njegova štunja boli više nego što su njega moje laži ikad mogle i da me boli što me se nikad ne sjeća i što sam ja za njega zaboravljena...i tad mi je reko nešto što me totalno dotuklo:"Ti misliš da tvoje laži ne bole,te tvoje laži nikad neću zaboravit jer su me uništile potpuno i više ti ne mogu vjerovat ni jednu riječ koliko god se trudio.."..pitala sam ga zašto onda misi da njegove laži ne bole,ne to što meni laže nego njoj,a čovjek mi samo mirno rekao da to nije moj problem nego njen i njegov..i om složila sam se s tim...još mi je samo rekao da kad odlučim bit jebeno iskrena da mu se javim,a dotad zbogom...potrošila sam svu lovu s računa,ali nema veze,nije važno...i danas kad sam došla kući od bake napisala sam mu mail i poslala:
"Možda ni nećeš čitati ovo kad vidiš da je od mene,ali svejedno ću ja napokon reći sve šta mislim.
Još jednom se ispričavam za sve svoje glupe laži,iako ti to ništa ne znači sad,a mislim da nikad ni nije.
Sinoć si rekao da ti se javim kad odlučim bit jebeno iskrena prema tebi,pa sad jesam.Ti imaš svoj život i ja znam da ti ne trabam u njemu,samo me stvarno nervira kad si pijan i onda razgovaraš samnom i sve super i sve pet,a onda poslije opet sve zaboraviš. Zašto se uopće uvijek vračaš na staro ako ti nikada nije bilo stalo,a ni sad nije? Ja to stvarno ne razumijem i očito nikad neću. Ti kao uvijek kad me zoveš samo provjeravaš koliko će ljudi saznat za to, a meni to nije dovoljno dobar razlog. Od mene stalno tražiš neke razloge šta god ja napravim,a ako uvijek mora postojat neki razlog moji su očito preglupi i jadni da bi za tebe bili istiniti. Ja se nikad nisam kajala zato što sam bila s tobom,samo sinoć nisam znala šta bi rekla,a ja ne mogu ko ti samo šutit kad ne želim reć istinu,jednostavno ne mogu.Ja sam prije stvarno mislila da si mi najbolji prijatelj,i da ti mogu reći sve,zapravo i govorila sam ti sve,a onda su se dogodile totale gluposti i meni sve to više nije imalo smisla. Znam da sam ja kriva za sve,i ok prihvatila sam to i prestala tražiti bilo kakva opravdanja za sve što se dogodilo. Za tobom trči milijun ovakvih kao što sam ja,naravno one ti ne lažu,ali ja nikad nisam htjela bit jedna od njih jer mi ne treba više opravdavanja pred cijelim svijetom i pred tobom zbog pitajbogačega.Mislila sam da ćemo mi uvijek bit prijatelji,a onda sam to sjebala svojim glupostima i u jednom danu se sve promijenilo,a ja nisam takva da mogu zaboravit tako brzo.
Još sam danas sama kod kuće i ako planiraš uopće nakon onog sinoć razgovarat samnom,izvoli.Ako ne ok,nisam ni prva ni zadnja i što ja tu više mogu....
Samo sam uvijek htjela da ti budeš sretan,a za mene me nikad nije bilo briga...
Zbogom"
...e kako bi bilo lako da ga ne volim...

...sve sam tebi dala,ti prodao si me...

...napokon sam se malo 'probudila' nakon svih nedavnih događaja...u zadnjih godinu dana puno sam griješila,potpuno se promijenila i na tom putu izgubila sebe...onu osobu u koju sam istinski vjerovala,bila sigurna da može sve što poželi...potrošila sam godinu dana na njega koji nije vrijedan spomena,mučila se da izdržim sve što mi je napravio,voljela ga sa svim njegovim manama,dala cijelu sebe ni za koga...i zato je sad došao taj dan kad ću samoj sebi reći STANI...sad napokon vidim da je za nas prekasno,da sam bila klinka koja vjeruje u čuda i u nemoguće..promijenit ću se,vratiti se na staro,znam da ću izgubiti jako puno ljudi jer me nitko prije nije volio takvu kakva jesam,nisu me podnosili jer čvrsto vjerujem samo u sebe..počeli su me primječivati tek kad sam postala ''zanimljiva'',djevojka koja radi gluposti i smije se tome zajedno sa svima,koja pije do iznemoglosti samo da pokaže što može...e to nisam ja...zbog njega sam počela piti,on me častio prvim 'pravim',alkoholnim pićem,sjedio je pored mene i zajedno smo se smijali...ali nije on toga vrijedan,zbog njega sam iznevjerila svoje roditelje koji su vjerovali u mene i imali puno povjerenje,mogla sam ići kud sam htjela,biti vani do ranog jutra jer sam tad bila njihovo ''dobro dijete''...više mi ne vjeruju,preispituju svaki moj odgovor,misle da je to zbog nekakvog lošeg društva,a ja jedina znam da sam zbog njega,kad bi moji otišli nekud,izvlačila se iz kuće i vračala zorom,provodila s njim sate i sate na onom prokletom igralištu,lagala svima...više ni sama ne znam što je istina...previše sam griješila i sad nema više onog mog:Da,da,da to sam ja,malo sam posrnula...ja sam njemu dovoljno dobra samo za zabavu i to napokon vidim...odustajem od svega...želim samo vratiti pravu sebe,biti ono što jesam,ono što meni odgovara,a ovo sad to definitivno nije...ovako se kajem zbog svakog svog postupka i više ni sama ne znam što je dobro,a što loše...nema više tog,nestaje sa sjećanjima...jedino čega se ne odričem je ono moje:Volim te...jer volim ga i dalje,ali ja s tim mogu živjeti,samo sam svo ovo vrijeme tražila opravdanje za svoju ludost u njemu i onome što se dogodilo...a nije to razlog,razlog je u meni bio svo ovo vrijeme,predugo mi je trebalo da shvatim...jedino što je bilo dio one stare mene je ta ''ljubav'',ona ne prestaje kad je to odlučim,nije kratkotrajna i znam da boli,ali na to sam uvijek bila spremna..nikada nisam bila djevojka kojoj ljubav dođe i prođe...ja ću i dalje voljet,samo ga više nikda neću zvati,skrivati pogled pred njim,visoko ću podignut glavu i vratiti sav svoj ponos,vjeru...možda se on jednog dana opet sjeti mene,ali koliko god boljelo ja neću biti tu,ne na onaj način na koji je navikao,živjet ću za njega u snovima jer u snovima je još uvijek moj...napokon prihvačam život onakvim kakav uistinu je,onakav kakvim ga ja napravim...opraštam se sad od svih onih ljudi kojima se više neću ''sviđati'',koji me bez mojih ludosti neće primječivati...opraštam se od njega,iako mu to ništa ne znači i još ću jednom reći:OPROSTI za sve,ja jesam kriva...ali,znate ono mjesto između jave i sna,ono kad se još uvijek sjećate što ste sanjali..e tamo ću ga ja uvijek voljeti,i uvijek biti uz njega,što god da se dogodi...prije nekoliko dana kad sam se s frenovima dogovarala za novu godinu,jedan mi je dečko rekao da mora Njega pitati da li smije samnom slaviti Novu...ja sam se na to samo nasmijala,a on mi je onda rekao:Znaš,on kad je pijan ne da te nikome i stalno priča o tebi,a kad se otrjezni prodao bi te svakome...to je jebena istina...i sad napokon razumijem...ja sam se predala,ostavila cijelu prošlu godinu iza sebe i sad imam cijelu ovu da ispravim sve i vratim SEBE i sav svoj svijet kakav je uvijek bio prije njega...
P.S. ljubavi,volim te,samo na neki svoj način i sigurna sam u to,i voljet ću te bar dok sjećanje ne izbljedi,dok ne nestane svaki trag tvog postojanja,dok ne zaboravim...više me ne posjeduješ... =(*


*ovu pjesmu svo vrijeme sanjam i nadam se da će mi jednog dana on izreći sve te riječi,samo je nada ostala,samo u snovima....*

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.