...kad vidiš da ljubav odlazi ti je pusti da ide...

...ljudi su slijepi lijepi dani,nasmijani,za tebe,za mene skice druge duge ulice,srce skitnice zgaženo nehotice,znam da znaš jer u svim snovima ti vrtim sve te prazne riječi praznim danima,nestaješ i priča odavno nije fer lepotica i zvijer,suviše razno,sve je prazno,neprolazno...
...ja danas bila dežurna,kak je bilo dosadno,i smrzla sam se pored onih vrata,niko od one dječurlije ne zna zatvorit vrata kad uđe ili izađe...ma krasno...jedino što je bilo prihvatljivo je činjenica da mi je pušiona bila jaaako blizu i tamo sam provela većinu sati haha...a onaj famozni 3 sat,ona baba iz fizike se sjetila da ipak nećemo pisat test u petak nego danas,pa one budale iz mog razreda došle po mene i ja morala ić pisat...divota...ja ni pogledala fiziku ovo polugodište..lijepo sjela u svoju klupu,pogledala test,potpisala se,predala i izišla van...nisam baš ništ napisala...ali nema veze,baš me briga uglavnom...Jana mi danas nije bila u školi,malo moje mi bolesno...yoy,yoy neće mi biti u školi ni sutra,kak ću ja izdržat bez svoje belsavoće?!? ljepoto,ozdravi mi brzo...i da,danas se dogodilo nešto jaaaako zanimljivo...kak sam bila dežurna,neka ženska došla pod velikim odmorom i vidim poznata mi žena,ona mene prepozna i aj ok,vidim nosi ona neke papire..da mi to i kaže da to trebam dat ''dotičnom''...ja sva nasmješena i ko fol sretna,a u sebi mislim:pa kak ću mu dat kad ne pričam s njim...prolazi on hodnikom i vidim da ne planira doć pitat je mu ko šta donjeo,nego samo produži stepenicama gore,a ja ni pet ni šest s početka hodnika se izderem(zovem ga nadimkom) i ja mislila nema šanse da se sad okrene kad zna moj glas...ee i on se okrene,ja otrčim do njega dam mu papire,on me onak pogleda ko da će me ubit i romrmlja ''hvala'',a ja stojim ukočena pred njim i onak više u sebi kažem ''molim'',okrenem se i odem...kak zanimljivo...haha...i onda kad sam okrenula leđa i otišla,nisam gledala za sobom,nisam se okrenula pogledati da li je otišao...nisam...jednostavno sam shvatila da kad ti netko okrene leđa,kao što je on meni,više se nikada neće vratiti na staro,a bili smo najbolji prijatelji..svaki odmor smo se morali bar nasmijati jedno drugom i izgovorit ono famozno bok-bok...a sad on ne može na trenutak pregazit svoj ponos i pitai kad mu nešto treba,a ja gazim po sebi svaki dan zbog njega...i smeta i kad netko priča o njemu,kad me pitaju za njega,a ja se previm da ne čujem da me ne zanima...glumim da mogu tako,da ga ne doživljavam,glumim da sam zaboravila da je ikad postojao...znala sam da je okrenuo leđa onog istog trenutka kad i ja..znam,samo me zabolio onaj njegov preljepi pogled,ravno u oči...opet mi to radi,ubija me pogledom...moja ''ljubav'' jednostavno odlazi,a ja glumim ponosnu djevojku i ne okrećem se,puštam ga da ode...i neka ide...on je tako odlučio...
...plašim se da priznam da postojiš,i da mi fališ,fali mi dodir,fali mi riječ,fali mi osmijeh,fali mi lice,fale mi lazi,fale sitnice,dosta krivice,ptice selice nestaju ja ostajem i svi ti pogledi me plaše,prokleti sretni zagrljeni ljudi sve te uloge su bile naše
samo moje i tvoje a gdje smo sad gledaj u mene,nema mene samo sjene uspomene,samo tragovi koliko dobiješ,toliko daš,ti nisi smjela znam da znaš...

...sve suze svijeta sprala je kiša,na kraju nisi siguran da si uopće plakao ni da si dno dotakao...

mojoj Jani...
malena moja,postoje snovi koje se sruše kad se tome najmanje nadaš,i kad ti se čini da sve postaje napokon dobro,nešto u tebi te podsjeti na one prošle dane...na ono vrijeme koje ni sve suze ovoga svijeta neće moći izbrisati...stoga,nemoj biti tužna kad napraviš nešto samo za sebe,ali ti se čini da bi moglo smetati drugima...živi za sebe...nemoj plakati,budi sretna koliko god možeš i iskoristi sve...ti znaš,ljepotice moja,da ćemo ja i ti uvijek biti tim,da ću biti tu i poželjeti ti sreću s bilo kim koga ti izabereš...budi mi sretna,zadovoljna sama sobom,nemoj se kajati iz nekih starih starih razloga,budi nasmješana zbog onoga što tek dolazi,jer ni ti,ni ja ne znamo što nam budućnost donosi...možda smo sad obje izgubljene na ovom novom putu koji nam je život donio,možda smo zalutale i tražimo u sebi one prave 'razloge' za i protiv...ja očekujem puno od tebe,ali sam sigurna da ti to sve možeš,očekujem da uvijek ti mene podigneš sa dna,da me slušaš i razumiješ...previše u posljednje vrijeme razmišljam samo o sebi,ali slušam te,slušam što ti govoriš i svaku tvoju riječ čuvam u sebi i živim po njoj...jer sam sigurna da ćeš ti uvijek naći izlaz iz svega,ja znam koliko ti je teško...znam da se osječaš kao da varaš samu sebe,i onog čovjeka koji je nekada bio 'onaj pravi',ali nije tako,ne zavaravaš se samo pokušavaš ići dalje..ono što ja nikada nisam uspjela,mala moja,zbog toga ti se divim...ja vjerujem u tebe...možda jesam izgubljena u svojim mislima i izgubila sam vjeru u sve osim u tebe...zato ti moraš pronaći način kako izići iz ovog pakla...uvijek se sjeti da sam tu,kad god,zbog čega god,ti si onaj dio koji mi je nedostajao da ruzumijem svoja nadanja,maštanja i sanjanja...kad si uz mene sve je lakše...kad se nas dvije DRUGARICE nasmijemo svojim bedastoćama i mutavoćama,nitko nam nije ravan...sve se čini tako lako...i uspijem na trenutak zaboraviti da život nije fer...da nikada neće biti fer...sad je red na tebi da budeš sretna,koji god način izabrala...samo sjeti se da 'davno zaboravljene ljude' iz prošlosti moraš i ostaviti tamo,koliko god teško bilo,koliko god boljelo...ti si već napravila svoj korak prema naprijed kada si samoj sebi obećela da je dosta,da je kraj,da ćeš polako zaboraviti...možda je glupo od mene da govorim ovako nešto,ali ja se svoje prošlosti nisam odrekla,ja nisam ni pokušala zaboraviti i neću,koliko god me boljelo i ubijalo ja ne želim zaboraviti...i zato,blesavoćo moja,On nema više ništa s tim,s tvojim životom i tvojom srećom,sad moraš napokon negdje drugdje naći svoj mir...moraš biti sretna,prvo zbog sebe,onda za nas...

...you told me how happy you were with her,and I walked away,if only I knew before what I know today...

...jučer bio neki sjb dan,nisam išla u grad jer ove moje koze nisu htjele,a Jana nije mogla jer je njena sestrica morala učit..hehe tko uči subotom navečer,ma molim te...ali ok...tnx svima na kommovima,izgubljana,pa možda bi trebala smanjit smokes,ali to me trenutno ispunjava i drži donekle prisebnom...kao što je alkoholičarka rekla,sad uživam u alkoholu i cigaretama,i to mi je trenutno ok...valjda će ta faza uskoro proć,jer sve jednom završi..hehe...lirike pjesme Hurt od Xtine su me totalno podsjetile na sve,pa sam malo preradila za naslov i sjetila se da mi je stvarno rekao kako je sretan s njom,i da ju ne namjerava ostaviti zbog mene...to je rekao prvi put kad smo se našli na našem starom mjestu i pitao me što ja očekujem od njega,rekla sam da to sigurno ne...lagala sam...ali eto,ja nisam otišla,nego sam ostala,nekoliko trenutaka poslje rekla sam da mi je hladno,poljubio me...tad je rekao da zaboravim one njegove riječi,jer bi zbog mene svašta napravio...ee da sam bar tad znala ono što znam danas,da je sve bila laž,da mi nismo bili ništa...samo još danas ne razumijem niti jednu njegovu riječ koju je izgovorio..sve je nekako ostalo visiti u zraku,nikad nismo jedno drugome niša objasnili,jer su nas naglo rastavile riječi navodnih prijatelja...ili je možda on odlučio da bi bilo dosta i onda samo tražio opravdanja od drugih ljudi...valjda je tako bilo...još me najviše muče njegove posljednje riječi,one najhladije i zadnje včeri,kad me podigao u naručju,zavrtio me i rekao da gledam nebo...tad mi je tiho šapnuo:"Ovo se mora češće događati,ti,ja i zvijezde..."...i drugi dan mi pošalje sms da je svemu kraj..kako da onda razumijem...
I moram ostavit ovu prekrasnu pjesmu...pozzich svima


HURT

Seems like it was yesterday when I saw your face
You told me how proud you were, but I walked away
If only I knew what I know today
Ooh, ooh
I would hold you in my arms
I would take the pain away
Thank you for all you've done
Forgive all your mistakes
There's nothing I wouldn't do
To hear your voice again
Sometimes I wanna call you
But I know you won't be there
Ohh I'm sorry for blaming you
For everything I just couldn't do
And I've hurt myself by hurting you
Some days I feel broke inside but I won't admit
Sometimes I just wanna hide 'cause it's you I miss
And it's so hard to say goodbye
When it comes to this rules
Would you tell me I was wrong?
Would you help me understand?
Are you looking down upon me?
Are you proud of who I am?
There's nothing I wouldn't do
To have just one more chance
To look into your eyes
And see you looking back
Ohh,I'm sorry for blaming you
For everything I just couldn't do
And I've hurt myself, ohohoh
If I had just one more day
I would tell you how much that I've missed you
Since you ran away
Ooh, it's dangerous
It's so out of line
To try and turn back time
I'm sorry for blaming you
For everything I just couldn't do
And I've hurt myself
By hurting you...

...kao nikotin tako ubijaš me lagano jer usnama tvojim ja navučena sam odavno...

...počela sam stvarno dimiti bez granica..svaki dan po kutiju,nekad i dvije...bankrotirat ću...ali cigarete su mi postale jedino što me drži da ne poludim potpuno...stvarno sam luda,više mi ništa nije zanimljivo,više me ništa ne nasmijava,samo mi se plače,a suze skrivam duboko u sebi...starci su me prestali uopće doživljavat kad nešto pričam,ponašaju se ko da me nema...shvatite više da još nisam umrla!!!...nisam još...poikrenite se i shvatite da ja još uvijek živim u ovoj prokletoj kući,prestanite me zvat samo kad vam nešto treba napravit...ako ne kužita da sam u prostoriji onda me jednostavno pustite da živim svoj život i idite što dalje od mene...stvarno više nemam snage za dalje...potpuno sam iscrpljena i više nisam ona djevojka koja bi mogla sama pokrenuti svijet ako se slučajno prestane vrtiti...uništilo me sve ovo,potpuno...sama sebe ne prepoznajem...ali moram naučiti živjeti i ovako,jer drugačije ne ide...sjetila sam se da mi je moja Tina jednom davno rekla da joj izgledam kao da me pola nema,da je pola mene umrlo onoga dana kad mi se sav svijet srušio...tako se i osjećam,ako da je pola mene nestalo u nepovrat i više nikada neću biti potpuna osoba,djevojka vrijedna divljenja...sad kao da tu,odbjeglu,djevojku tražim gledajući kroz prozor svoje sobe,u onoj magli...i sama se pretvaram u maglu,postajem neprimjetna za samu sebe...treba mi nešto što će me podignuti sa dna,da se više ne sažaljavam,da ponovno pronađem bar dio one 'prave' sebe...i zato u dimu cigareta tražim neku utjehu,možda novi put,jer kako dim nestane u trenutku,ali se dugo zadržava miris,tako i ono bezuvijetno povjerenje nestane u trenutku i više ne vjeruješ ni u što,samo ti ostane bol i ožiljak na srcu,dubok trag prošlosti...još uvijek mi nedostaje on,ali to je sad manje bitno jer sam naučila živjeti s tim da ga nema pored mene,samo se borim u potrazi za samom sobom,za onim što je on odnio kada je otišao...pa vrati mi one dane koje sam potrošila na tebe,vrati mi sate koje sam provela lažući za tebe,vrati mi minute koje sam potrošila na osmijehe i poglede...vrati mi sekunde koje su me dijelile od smrti zbog tebe...bila sam glupa,ali ono full glupa i lakovjerna,to me ubija,to što nisam znala razmišljati,što sam sve ostavila zbog čovjeka koji me sad ne može pozdraviti...u subotu idem piti sa svojom Janom,idem piti i zaboraviti...iako znam da to nije način,previše sam puta probala,ali još nisam izbrisala sve uspomene...moram...i zato: "...bolje biti pijan nego star..."
P.S. Jano nadam se da će napokon profunkcionirati sa Ž.,a sad briši na spavanje da mi sutra ne budeš pospana na kavi...hoću bar kavu popit s tobom k'o čovjek...bez zijevanja molim...blesavoćo moja...

...bila sam klinka koja sanja,svejedno nema opravdanja...

...napokon se mojoj Jani nešto lijepo dogodilo,napokon...Jano,nadam se da će sve uspjeti..znam da se bojiš zbog svega što se dogodilo prije,znam da ti nije lako samo okrenuti novu stranicu u životu,ali pokušaj...nitko nije vrijedan toga da se dričeš sreće zbog njega,kao što ja radim...ja to jako dobro znam,ali sam pretvrdoglava i ne shvačam da jednostavno dođe vrijeme kad se nekoga treba prestati voljeti,ne želim to shvatiti...a ti moraš biti sretna,jer kada si nasmješena ni meni ništa nije teško,tad i moj život dobije onaj neki smisao koji uporno tražim,mogu se nasmijati jer se moja PRIJATELJICA smije...pokušaj,jer nikada ne znaš što će biti,to smo obje predobro naučile..došlo je vrijeme da podigneš glavu i napraviš nešto samo za sebe,bez obzira što će netko drugi reći...prestani se kajati zbog prošlost,možda ospada licemjerno kad ja to kažem jer živim po suprotnom,ali tako je bolje,ja to jako dobro znam...a ja sam bila klinka koja je sanjala o nekom svijetu iz bajke,koja je vjerovala da svijet može biti roze boje,prevarila sam se..sad se sama sebi pokušavam opravdati,a opravdanja jednostavno nema..zato ti uči na mojim pogreškama i ne boj se,jer zaslužila si malo nečje pažnje i ljubavi,tako je drugi zaslužio ako ne ti?..nemoj ostavljati ništa za sutra,jer tako se ne živi..živimo za danas..kako sama sebi smiješno zvučim i ne vjerujem svojim riječima,iako predobro znam da su iskrene i da bi i ja trebala poslušati..ali još je malo vjere ostalo u meni,vjere u ono potrošeno vrijeme,isplakane suze,vjere da ovo srce ima za što kucati...pokušavam se uvjeriti da nije uzalud iako misli govore drugačije,sve je bilo uzalud..moje čekanje,besane noći,vjera da će opet doći...pokušaj biti svoja i vjerovati u sebe,pokušaj ponovno zavoljeti,bez obzira kakav će biti kraj,jer ne može uvijek biti uzalud..ne može zauvijek ovako...znam da ti nije lako,ali ako si preživjela sve do sad,preživjet ćeš i ako nenadano dođe kraj...mala moja,sve je to dio života...
...napisat ću par stihova koje stalno pišem po klupama u školi...pohvalno... =)

...sad nestaje tiho sjećanje na tebe,
poput zrna pijeska nošena vjetrom,
tvoje lice zamijenih sjetom,
a tvoje ime posta kletvom...

...vidim da je tako lako tebi otići,
nakon svih onih dana lako me zamijeniti...
a budio si me prije svitanja,
tražio si nježnost,ja ništa nisam pitala...

Razmišljam često dal ti je bilo stalo...
da li si me volio možda barem malo...
a srce boli dok gledam kako se smiješ
dok u njenom zagrljaju ti se kriješ...
Sad su noći puste i ljubavi nema,
a ja još osjećam miris tvog parfema
i potajno se nadam možda povratku tvom,
dok teško skrivam suze u osmijehu svom...

Dodirni me još samo noćas
da osjetim miris tvoj...
poljubi me još samo jednom
da ne zaboravim da bio si jednom moj...
Još samo noćas mi u lice laži,
koliko me voliš,posljednji put mi kaži...
a onda odlazi i ne vračaj se više...
otiđi noćas,iako to zapravo ne bih htjela...
Odlazi jer ubijaju me tvoje riječi i tvoja djela...
ali samo još jednom prije nego odeš ove noći,
pogladaj me u oči,nježno i dugo me ljubi,
a onda se zauvijek gubi...

...možda se jednom sretnemo,na istom putu do dna,ali žalim,to neću više biti ja...

...zima je i hladno je,a tebe nema,ti nisi tu...
...kod nas pao prvi snijeg..baš slatko...obožavam zimu,uvijek sam ju voljela više od svega..tek kad je sve zaleđeno nekak imam osjećaj da mogu zaustaviti vrijeme na trenutak..i ništa mi nije važno osim te sekunde,tog zaustavljenog postojanja i svijet se,za mene,prestane vrtiti..sve zastane na tren,i osjećam se potpuno bezbrižno...samo ova zima je stigla prebrzo,ne mogu uživati u onome što obožavam,jer me iznutra ubija hladnoča,ne mogu se nasmijati samoj sebi za dobro jutro...samoj sam sebi isprazna i to više nisam ja...zaledila sam u sebi emocije i ne puštam ih nikuda,ne dopuštam da jednostavno vjetar odnese sve brige i ne zaboravljam...previše je vremena prošlo ali još uvijek se sjećam svake riječi,dodira,osmijeha,ne mogu pobjeći od njegovih tragova...sama sebe zavaravam i trudim se biti 'kučka do kraja',ne obračati pozornost ni na kog,živjeti svoj život bez obzira tko će što reći...a bojim se svake riječi koju on izgovori jer znam da će me povrijediti...držim se onoga:"..još je moje srce na pauzi,još da njega ljubav ne dolazi..",ne znam koga lažem...teško mi je gledati nasmješene ljude jer se sjetim da ja više nisam ona koja se može smijati bez razloga,ona koju ništa ne dira...polako shvačam(napokon) da smo mi bili laž i iluzija,svi mi svo ovo vrijeme govore što moram reći,kao da nisam sama sposobna razmišljati,govore mi da se nikad nije ništa dogodilo..uvjeravaju me u laži i onda polako te laži postaju moja istina..pa tko tu koga zavarava...uvjerila sam se da je sve samo bio san,predug san...stići će me jednog dana ta prevara i skupo ću platiti sve laži koje sam izgovorila zbog njega..ne osjećam se tako isprazno samo zbog njega,nego me muči stvarnost,ono što mi se svakog dana događa,da me sve više ljudi ne podnosi,gazi i pljuje po meni...da me nitko ne može voljet ni na sekundu...pa zar ne zaslužujem ni malo iskrenosti,sve što želim je zagrljaj koji će me čuvati od ovog pokvarenog svijeta,koji se vriti samo da bi ja pala još dublje na dno...ovo nije moje vrijeme,ja još živim u onom vremenu kad se moglo vjerovati ljudima,ja vjerujem u iskrenost i poštenje...vjerujem u neke 'zastarjele' i konzervativne ideale,i kad netko ''prekrši'' neko 'pravilo moga svijeta',jednostavno me slomi...shvačam da vjerujem u nemoguće i da ne postoji ono ideano...već sam navikla dizati se sa dna,ali još uvijek tražim one prave riječi koje će mi netko uputiti..tražim svoju sreću izgubljenu onoga dana kad sam mu dala sebe i pogazila sve zakletve i obećanja..pregazila sve što je ikad vrijedilo samo za mrvice s nečijeg stola,za zamišljenu sreću...tražim snagu za dalje,jer moram,jer mogu...još nije izgubljeno sve,još uvijek sam živa,zar ne?...

...možeš me i razbiti,
neću prstom maknuti,
da me vređaš,da me psuješ,
neću se pomaknuti...
možeš me i ubiti,
leđa mi okrenuti,
ne možeš me više ti
nikako POVRIJEDITI...

...suza za nas...

Stihovi se nižu kao niske,ogrlica od bisera,
samo moje riječi tebi ne vrijede ništa,
ni suze,ni pogledi,ni molitve moje,
tebi ne vrijede kao njene.
I oči su moje snene,pogledi me bole,
jer znam da moje usne nisu njene
i utjehu ti ćeš naći u njenoj kosi
ti bježiš od mene,dopuštaš životu da te nosi.
Otkidaš latice života naglo,
ti ne želiš zaustavit vrijeme
i živjeti mirno,ne želiš živjeti
zbog tihih pogleda u noći.
Jer ti si čovjek koji voli žene
i piće,makni od mene čaše ove
jer napit ću se i ja
i zaboravit sve svoje snove.
tebi je život rulet,
ideš kako kocka kaže,
a ja želim biti kockar
koji će okretati kocku na tvome ruletu.
Za tebe ne postoji rutina,
molitve tebi nisu zbilja,
i moliti ne znači ništa,
to je tek slabost ispraznih ljudi.
I opet kao kockar o kocki,
pijanac o piću,ljubavnik o ženi,
kao sve što si ti
ja ovisna sam o tebi.
Izgubih te,a ni imala te nisam,
valjda nisam dovoljno dobra
i plava kosa i oči plave
dovoljne nisu;
jer ljubav je igra,a ne osjet,
ljubav je strast,tebi požuda,
nekome pogled,
a meni osuda.
I opet osjećam nemir u grudima,
nebo tmurno kotrlja oblake iznad nas,
ne čujem te,ne čujem ti korake,
iz očiju gubi se suza,suza za nas...

**...davno napisana priča..samo priča..s nekim starim glumcima,dobro poznatim licima i kulisama nekih novih svjetova...mi smo ispričana priča,da neki novi ljudi nauče živjeti,da ne treba slijepo vjerovati...suze se uvijek pronađu na licu kad ih najmanje želiš,vidiš sjenu,čuješ korak i sjetiš se...pa nisu suze jeftine da ih potrošiš bezveze...**

Ispričana priča,više me ne zanimaš...
Ispričana priča,možeš da planiraš
s kim ćeš da se budiš,
koju ćeš da ljubiš
i da sebe lažno daš...
Kad si ispričana priča,
što me tako gledaš sad?
Ispričana dušo,vidimo se tko zna kad...

...I'm sorry for blameing you for everithing I just couldn't do...

...opet priča ista,ponavlja se sve,samo rana više ostaje...
...jučer ona moja dugo očekivana subota na kraju je završila grozno...sve počelo zezanjem i odličnim raspoloženjem svih nas..u pola zabave došla NLO sva tužna,totalno slomljena,prekinula je sa svojim dragim,zbog kojeg se svega odrekla..i dečka koji ju je,mislim,voljeo više od ovog kretena,a i ona je voljela njega,samo je ovaj put,kad smo se nadali da će sve bit ok,ona krivo izabrala..baš kao i ja...Jana se našla s Malim,meni se sve činilo ok,ali ne znam što se dogodilo tijekom večeri,poslje mi je javila da je sve ispalo užasno...i dok sam ja tješila svoju NLO,vidim Njega i Nju,sretni,zagrljeni..savršeni...ali nije me slomilo,nije..I tad počela moja pjasma 'Ružica si bila',njih dvoje odmah izletili van,ona to nije voga slušati..sigurno ju još uvijek muči sumnja..neka...nisam znala šta bi sa sobom,sve je sve više postajalo glupo i nezanimljivo...ali navikla sam...prije svega,moja prijateljica koja je jako dobra s njim,kaže mi da su se opet svađali i prekinuli,ali ne znam u što i kome više vjerovati..nemam snage više za to...odustala sam...uvijek sam krivila nekog ili njega(najviše) za sve što mi se događa,za to što me toliko boli...a sama sam si kriva za sve..znala sam da ne može trajati,i sam je to rekao odmah na početku,znala sam da me nikad neće i nije volio,znala sam samo to nisam prihvačala...a tako je teško znati da si sam kriv za sve,kad nemaš koga okriviti,samo se zakopavaš dublje u sebe...svima mogu sve oprostiti ali sebi ne...kako sam mogla biti tako prokleto glupa,vjerovati u svoje snove..da će jednom napokon doći dan ad ćemo svi na treutak biti sretni..ne tražim vječnost,samo trenutke...zar je to previše??..tako mi je prokleto žao što sama ebe uvjeravam da je ok,kad nije,ja nisam ok već jako dugo,a prestala sam o tome razmišljati,jednostavno zaobilazim probleme i sve ostavljam za sutra...već sam i samoj sebi dosadna sa svim ovim,ali ja to moram napisati,pokušati sama sa sobom raščistiti neke sitnice,a ne znam kako...sad gledam kroz prozor svoje sobe preljep zalazak sunca,nekad sam mogla odlutati u tom trenutku i biti sretna jer mogu vidjeti nešto tako lijepo..gotovo savršeno...više ne pronalazim utjehu ni u čem..nije mi više toliko stalo da tih malih stvari,sitnica koje su me nekad mogle nasmijati...sad moram glumiti neku 'sretnu djevojku' pred mamom i praviti se da mi je sve ok,a iznuta umirem...dobro je moja Jana rekla:''Jak je onaj čovjek koji se smije dok mu srce plače''...upravo tako pokušavam biti jaka,izdržati sve,jer jednom mora proći ova šugava sadašnjost...borim se sa suzama,neću plakati,ja nekada davno nikad ni pred kim nisam zaplakala..čak se moj tata šalio da moje suze trba hvatati u malu bočicu i čuvati kao najveće blago na svijetu,jer mene vidjeti da plačem je isto što i osvojiti milijun na lutiji...ali moje suze kad teku,onda su otrovne,bole i ubijaju...ubijaju me iznutra i ostavljaju tolike ožiljke u meni koji,čini mi se,nikada neće zacijeliti...baš nikada...smeta me to što sama ne mogu više kontrolirati svoje osjećaje,prije sam mogla...a sad mi popuštaju granice,onaj moj 'obrambeni zid' više nije tako čvrst kao nekada..moram ga ponovno izgraditi,jednostavno moram jer drugačije ne ide..ne mogu samu sebe uništavati zbog ljudi koji toga nisu vrijedni,koji to ne zaslužuju...moram se podignuti s dna,izići iz ovog pakla na bilo koji način..i uspjat ću..zbog sebe,zbog svojih prijatelja..za budućnost...neću te kriviti,sama sam kriva za sve,za voju slabost i svoje pogreške...
...u noćnu moru prijeti da se pretvori,još jedna noć o kojoj nikom se ne govori,kada ti dođem a druga vrata otvori tu neće biti mjesta bijesu ni ljubomori,jer kriva sam,kriva sam...tugu meni prepusti,stegni srce da ne popusti,pred onim što još tvoje je,jer što je prošlo,prošlo je...

..kad na kraju ipak shvatim da sam izgubila sve,tad poželim da se vratim...neću jer nemam gdje...vjeruj neću naći mir gdje god da sam krenula,sve dok mi ne oprostiš to što sam te razočarala...

...hey ljudi...napokon ta moja subota,nadam se da će mi i Jana moć ić,nešto joj mama nije dala,ali valjda će se to sredit do večeras...ja se jučer upisala na hip-hop dance,baš je bilo zakon..malo koreografija teška,ali valjda ću ja to uspjet popamtit za nastup :)..prije tog pisali mi blic iz kemije..ja nisam imala pojma,a inače kemiju obožavam,niš nisam napisala,užas...a pitanja su bila takva da i Einstein ne bi znao to izračunat,ili mi se samo čini hh =) napokon se idem zabavljat,falila mi moja luda atmosfera u gradu subotom...niš mi se ne da radit,spavala sam do 12,trebala bi pospremit sobu jer izgleda ko da je atomska pala..ali neću...moram prepisat zadaće iz matematike,ima kojih 100 zadataka,a ni to mi se na da...danas je dan za odmor..jučer nakon tog plasa ja došla kući,izvalila se u krevet i jutros se probudim i sve me boli..valjda upala mišića hehe,nisam se dugo razgibala onak pošteno...počeo mi ja falit moj taekwon-do,plače mi se kad se sjetim da sam mogla napravit i mušku i žensku špagu bez problema...pa sad opet ''težim savršenstvu''...najviše me danas brine šta ću obuć u grad..prekopala sam ormar milijun puta,a niš mi se dovoljno ne sviđa..postajem razmažena,a takve ljude najviše mrzim..haha..mrzim pisat ovakve postiche u kojim je sve veselo i šareno i prekokrasno...a dosadno mi pa moram neš pisat..jedva čekam svoju burn-votku,samo za nju danas živim...čitala sam blog Alkoholičarke s rezlogom,i dok sam komentirala zapitala sam se što je to stvarno lubav kad toliko boli...ne znam,mislim da jako malo ljudi uistinu zna..meni je to neobjašjivo,a u zadnje vrijeme se ni ne trudim objašnjavati,racionalizirati niti razmišljati o svojoj prošlosti..zaboli me i samo sjećanje...stoga,rao što je i moja Lea rekla,živjet ću samo za sretne trenutke jer sretan život na postoji...moram odlučit hoću nagovorit sestričnu da me ofarba,opet plavo,da Jano :)...ili neću,ne da mi se kao prije sjedit sat vremena i trpit ono natezanje po kosi,prije sam obožavala to iškekivanje koja će nijansa plave ispast..a što dalje sve me više strah =) mama mi tupi da će mi jednog dana sva kosa otpast od silnog farbanja,ali meni,plavuši,niš se ne može dokazat...kao što bi Nela rekla:'Malo,umišljeno derište'..pa ponekad jesam,ali moram bit jer me jedino tada nitko ne gazi,ne vrjeđa i tad mogu reći šta mislim...valjda današnji ljudi ne cijene iskrenost,nego materijalizam..i što si ograničeniji i umišljeniji to će te ona skupin VIP ljudi više voljeti,a s njima i oni smtnici koji samo čekaju zapovijedi i nametnute ideale VIP-ovaca...to me tak izbaci iz takta..zato Jana i ja obožavamo našu kavu,koju obvezno pijemo isključivo jedna s drugom,kad si možemo reći sve,i kad mi je dan šugav(tj žugav,hehe) ona to jednostavno skuži i ne pita me tristo puta šta mi je..već se dovoljno poznajemo...a ne ko oni iz našeg famoznog razreda,idu na kavu svi zajedno,prave se dobri i slatki i odlični sa svima,a onda im iza leđa pričaju pitajbogašta,prekreću očima čim ovaj netko,koji prosipa bisere svoje mudrosti,skrene pogled u drugom smijeru...ša to nije licemjerno??...lijepo se svi spustiti na zemlju...treba bit dobar sa svima,s kojima se može,al ne mogu ti svi bit najnaj i best...to ne ide..nađite si nakog kog stvarno volite i poštujete,jer jedino takvim ljudima možeš reći sve..i neće te osuđivati..ako im je stalo do tebe,neće im biti važno ako nisi uvijek najbolje raspoložen,ako se nekad naljutiš bezveze..shvatit će...i na neki svoj tj. vaš zajednički način pokušat te oraspoložit...i zbog takvih ljudi treba živjeti i svaki dan se buditi...jednostavno sam zahvalna što imam one ISKRENE prijatelje,koji su uz mene i u dobru i u zlu..dok nas smrt ne rastavi... =)
pozz i ki§§ich svima... :)

...sorry,I can't be perfect...

...posljednih dana samo razgvaramo i razmišljamo o suboti..kad će više??..toliko mi se ide napokon zabavljat s mojoj Janom...ponašamo se ko da će se u subotu dogodit pitajbogašta,a najvjerojatnije će biti sasvim običan izlazak...ma zapravo,nikad nije običan kad smo nas dvije tu,uvijek se u kompletu i smije i plače,pije(ne previše :) ),puši,razbija(jer smo totalka smotane) i pleše...ma mora bit zanimljivo..definitivno...sutra nema opet nultog sata jer su ovi kretenusi otišli na interliber,a našoj dragoj T. se ne dolazi u skolu samo zbog jednog sata s nama..yeah,kak zakon...nisam već duugo napisala neku pametnu pjesmicu..ne da mi se,kad sve završe isto i počinju isto,i sredina im je ista...počinjem kopirat samu sebe =)...stvarno bi htjela napokon napravit nešo za sebe..ne znam što..da se malo maknem od svega,pobjegnem...tu me sve već počinje polako nervirati,kud god se okrenem,kamo god krenem tamo je uvijek on i stara lica..u zadnjih godinu dana previše me ljudi razočaralo i bojim se vjerovati ikome..ne znam..samo se bojim da će me opet ismijati i da ću opet samo ja na kreju ispasti glupa..naivna...znam tko su mi pravi prijatelji,malo ih je,ali su iskreni..a ja se i dalje trudim vjerovati svima i opraštam svima sve što su mi napravili,bez da su oni uopće ikad spomenuli ikakav oprost..mislim da su svi kao ja..pogriješe,nenamjerno,pokaju se za to i ispričaju ili su ponekad preponosni za ispriku,ali svima sve uvijek opraštaju istog trenutka kad malo razmisle o svemu...a nisu...trebala sam do sada naučiti da postoje ljudi koji namjerno povrijede ljude za malo smijeha i da sami sebe ''reklamiraju'' u društvu...kad će oni naučiti da to boli...i koliko boli...svakog dana zahvaljujem Bogu što imam Janu,koja meni oprašta sve,koja me ne osuđuje i uvijek je uz mene...ne smijem više biti ona gđica Naivna...zar je grijeh vjerovati ljudima??...

...nemoj da tražiš prave riječi da te podignu sa dna,bol je uvijek od njih veći,tko to zna bolje nego ja?...

...ne znam što bi pisala,a imam neki čudan osječaj koji me tjera da napišem bilo što,kao da moram ostaviti svaki dan neki mali trag svoga postojanja...bio mi neki šlatki dan..onak s brda s dola,osim što je Jana valjda 'polomila' prst,a za to sam i ja malo zaslužna,previše smijeha šta ćeš...sve me živo boli u zadnje vrijeme i samo mi se spava,još mi i vrat ukočen..ma sva sam pokočena...danas tnx to God nije bio nultih sati,bila neka konferencija o EU u gimzi pa nisam imala onaj šugavi vjeronauk..baš mi dobro došla kava prije nastave...dansa me Tina totalno šokirala kad mi je rekla da dečko koji mi je u zadnje vrijeme šlatki(da,da i to je moguće =) )ima curu..ono za killnit se..mislim poznam lika cijel život i tek nekidan skužim da je prezgodan..ee stvarno full prezgodan..valjda sam bila ''zasljepljena lažnim idealima'',kako bi se to književno reklo haha...pa,da,kad realno pogledam,nisam primjećivala ništa oko sebe,moj se svijet stvarno vrtio oko njega i ja sam bila najmanje bitna..ne kažem da mi više nije stalo do njega,ali počela sam ''primjećivati'' da ja imam svoj život,bez obzira na sve...i da moram nastavit živjet kao da se nikada niša nije dogodilo,moram izbrisati to vrijeme,jer znam da je za njega odavno zaboravljeno...ee odlutah s teme :)..i da,ja se onak totalka sva sšokirala,mislim ne previše ipak sam navikla da svi imaju cure..i ona,ludacha meni sad javi da se zeznula,da nema on curu...meni došlo da ju ubijem,ali aj ipak neću..ipak ja nu vojim..još pogotovo sad kad su ona i M. prohodali...napokon mi moja mala sretna,nakon svih gluposti koje je doživjela...i ja sam happy zbog nje,ono stvarno,totalno,najozbiljnije :)...Jano-sutra kava nulti sat,požuri mi jer mi se stvarno ne da čekat sama tamo,dovuci to svoje lijepo dupe što prije do gimze =) haha...kao,ono,baš...a sad ja idem polako radit neznamšta,valjda na msn malo,moram saznat tko je onaj lik s sms-ovima...i takk...pozz i kiss svima...

...idi i ne brini za mene,idi jer znam,kasno je za nas dvoje...

...danas mi je bio ooodliiičaaan dan,stvarno...cijel dan sam se samo smijala tolikoi nebulozama i svemu što mi inače nije smiješno...baš je bilo fora...pišem prvo testich iz engleskog i hvala bogu,nismo pisali onaj dio koji je rekla da ćemo pisati,nego stvari iz prvog razreda..a meni se živo je** što nemam pojma,totalno me nije bilo briga,važno je da sam ja popila svoju kavicu prije škole i onda sam nakon svoje doze kofeina mogla pisat bilo šta,i šta znam i šta ne znam...i napišem ja to sranje od testa nekak s brda s dola,razvukli smo mi taj test koji se mogao napisat u petnaest min na obadva školska sata...veliki odmor-pušiona,Jana i ja srela Laylu i dobro se napričale,uspjela sam čak i svoju novu fancy-smancy jaknu propalit =( valjda moja majka neće skužit...ko krepana se popnem nekako na drugi kat i odem na geografiju,Forca bubne blic,a ja kod kuće ni pogledala,jer koga briga koliko ljudi ima tu,a koliko tamo,koja tranzicijska etapa ide prije i poslije koje...i napišem ja to začuđujuće dobro,bar se nadam da će nešto valjat,jer koliko čovjek stigne prepisat i tobože sjetit se u onih njegovih famoznih sedam minuta..de zamisli,7 minuta..gdje se sjetio tak jadnog broja,budi čovjek pa piši to 10-15 minuta,al ne 7,killni se čovječe...i nakon dva sata razglabanja o naseljima i naseljenosti,još jedan sat Forca,ono tri za redom,i to ne nađu niš jadnije nego povijest...mrzim ju,totalno mi je dosadno pamtit sve te godine,kad su svi ti jadnici poumirali davnih dana..dođe mi da se zapitam ''a ko će se mene sjećat za 200-300 godina???ko će učit to da sam ja sad u ovo doba sjedila tu za kompom i pisala sranja o svom životu,koja nikad nitko neće pročitat??'' kao da je koga briga,ono,kao,baš...zadnji sat,naša ''omiljena'' das Kunst,mljela je pol sata o bezvezarijama,neka grčka skulptura,valjda..aj bilo je zanimljivo kad je stavila na 'pametnu' ploču akt onog nekog lika...mislim dečki se više šokirali nego cure...e ko da ne znaju šta imaju među nogama...mislim šokantno,baš...i sad sjedim tu u svojoj sobi,malo pišem (treba mi dugo da se prisjetim,da,Jano,plavo u mozak..),malo zurim u onu glupost od BigBrothera i smijem se jer ne mogu shvatit kak neko ne kuži da ispada totalka glup pred cijelom nacijom..baš njih briga što mi sve vidimo..i čujemo...ee da,zaboravih,mislim da će me ljudi okolo počet zvat đuboks,jer šta god tko kaže ja znam pjesmu na to,to sam pokupila od lee,Layla ubit ću te...yoy sutra imam onu glupost od vjeronauka,totalno me taj lik ubija u pojam,na vjeronauku sgriješim više nego u dva tjedna inače..tako da nema kavice nulti sat...mislim da ću mu iz inata obuć minić,tak da me opet pred cijelim razredom 'upozorava' da smo u školi,možda..totalka sam neodlučna..ipak ja sve radim u posljednji trenutak...hehe =) još me samo zanima tko je onaj lik koji mi šalje sms-ove,totalka me sad zanima...bar nije bilo dosadno u školi ko inače...tko zna kako ću sutra bit raspoložena zato danas vas sve volim i pusam i pozzam i hugam =)
P.S. naslov nema veze ni s čim od danas..slušala sam neke pjesmice koje mi je Jana spržila,ova bila prava pa...Jano baš su fancy...pussa

...ti si savršenstvo bez mane,ti si dio vojničkih snova,ti si lutka sa naslovne strane i treba ti lova...

pozz,ljudi..tnx svima na komentarima..ja se upravo vratila iz Zadra...cijel dan sam se drndala u fuc*** busu,mrzim autobuse,mrzim javni prijevoz...ma posljednjih dana mrzim sebe...aj ne baš toliko,nemam zašto već duuugo nisam ništa pogrešno napravila,huura za mene...nisam se ni pošteno izshoppingirala,da ubijem taj bijes i nervozu nakupljenu u meni prošlih tjedana...mojoj sister se niš nije dalo radit,pa sam dane provela spavajući i ubijajući samu sebe u pojam,razmišljajući,racionalizirajući sve što se dogoilo u zadnje vrijeme...i na kraju krajeva opet ništa nisam uspjela skopčat i pokopčat..ali takav je život..upravo sam se posvađala s mamom,prenaporna je,tako mi lako digne tlak..ne znam ni sama šta mi je..znam da on nju voli,previše i to mi je posljednjih dana stalno u mislima...još uvijek samo on...nalakirala sam nokte u crveno i mene tako banalna stvar podsjeti na njega,tj na stihove koji me vraćaju u prošlost:''..i taj crveni lak,miris suviše jak,dodir,trag,svaki dan kad se vratim u stan.sve moje njeno je...''to mi je davno layla pjevala kad bi srele njegovu djevojku..da,baš,sve moje njeno je,samo smo prije to njoj nabijale na nos u obrnutom smislu,da svaki put kad nema nje on dođe kod mene...ma ne da mi se čak više ni prisjećati..nekako su mi sve stvari još uvijek nesređene u glavi,moram prvo sama sa sobom riješiti sve probleme..i bit ću sretnija...što ne znači da nisam,jer jedva čekam sutra vidjet svoju Janu i Laylu,toliko su mi falile ovih dana...shvatila sam koliko su mi zapravo potrebne i koliko sam sretna što ih imam...e da Jano,zaboravila sam ti objasit ono od neki dan,kada si mi rekla da se ne bi trebala još uvijek mučit stvarima iz prošlosti,s njim...ja jako dobro znam da si u pravu i da bi te trebala poslušati,ali (uvijek postoji to moje ali =) ) ja ne mogu protiv sebe,jedino u što sam trenutno sigurna je to da bi sve to napravila ponovno i sve bi dala za njega,cijel svoj život,samo da mi se pruži još jedna,posljednja šansa...kažeš:''nemoj,samo će te boljet još više'',znam da hoće,ali sve bi podnjela za još jedan susret na našem starom mjestu,tamo gdje je cijel svijet bio pod mojim nogama,kad sam u njegovim očima gledala sebe,kad je bilo tako lako biti djevojka u ovom vremenu,kad nitko drugi nije postojao...ja ću još platit za ove svoje riječi,znam,jer me svaka od njih toliko boli,i preteško mi je gledati u njih ovako napisane,jer znam da ih on nikada neće i ne smije čuti,sad su tko prazne,upućene nikome...ja ću izdržati sve što je potrebno da vratim vjeru u sebe,da opet budem ona koja dobije 'sve' što poželi...nekad sam davno u sve te svoje ideale čvrsto vjerovala...i Jano,ja želim uvijek čuti tvoje mišljenje,da vidim i budem svjesna koliko griješim,problem je što nisam naučila učiti na svojim pogreškama..a to bi trebala biti važna lekcija u životu,ee trebala bi...i svima ostavljam pozz i hug,i ispricavam se što davim glupostima...ali netko i to mora =)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.