...zima je i hladno je,a tebe nema,ti nisi tu...
...kod nas pao prvi snijeg..baš slatko...obožavam zimu,uvijek sam ju voljela više od svega..tek kad je sve zaleđeno nekak imam osjećaj da mogu zaustaviti vrijeme na trenutak..i ništa mi nije važno osim te sekunde,tog zaustavljenog postojanja i svijet se,za mene,prestane vrtiti..sve zastane na tren,i osjećam se potpuno bezbrižno...samo ova zima je stigla prebrzo,ne mogu uživati u onome što obožavam,jer me iznutra ubija hladnoča,ne mogu se nasmijati samoj sebi za dobro jutro...samoj sam sebi isprazna i to više nisam ja...zaledila sam u sebi emocije i ne puštam ih nikuda,ne dopuštam da jednostavno vjetar odnese sve brige i ne zaboravljam...previše je vremena prošlo ali još uvijek se sjećam svake riječi,dodira,osmijeha,ne mogu pobjeći od njegovih tragova...sama sebe zavaravam i trudim se biti 'kučka do kraja',ne obračati pozornost ni na kog,živjeti svoj život bez obzira tko će što reći...a bojim se svake riječi koju on izgovori jer znam da će me povrijediti...držim se onoga:"..još je moje srce na pauzi,još da njega ljubav ne dolazi..",ne znam koga lažem...teško mi je gledati nasmješene ljude jer se sjetim da ja više nisam ona koja se može smijati bez razloga,ona koju ništa ne dira...polako shvačam(napokon) da smo mi bili laž i iluzija,svi mi svo ovo vrijeme govore što moram reći,kao da nisam sama sposobna razmišljati,govore mi da se nikad nije ništa dogodilo..uvjeravaju me u laži i onda polako te laži postaju moja istina..pa tko tu koga zavarava...uvjerila sam se da je sve samo bio san,predug san...stići će me jednog dana ta prevara i skupo ću platiti sve laži koje sam izgovorila zbog njega..ne osjećam se tako isprazno samo zbog njega,nego me muči stvarnost,ono što mi se svakog dana događa,da me sve više ljudi ne podnosi,gazi i pljuje po meni...da me nitko ne može voljet ni na sekundu...pa zar ne zaslužujem ni malo iskrenosti,sve što želim je zagrljaj koji će me čuvati od ovog pokvarenog svijeta,koji se vriti samo da bi ja pala još dublje na dno...ovo nije moje vrijeme,ja još živim u onom vremenu kad se moglo vjerovati ljudima,ja vjerujem u iskrenost i poštenje...vjerujem u neke 'zastarjele' i konzervativne ideale,i kad netko ''prekrši'' neko 'pravilo moga svijeta',jednostavno me slomi...shvačam da vjerujem u nemoguće i da ne postoji ono ideano...već sam navikla dizati se sa dna,ali još uvijek tražim one prave riječi koje će mi netko uputiti..tražim svoju sreću izgubljenu onoga dana kad sam mu dala sebe i pogazila sve zakletve i obećanja..pregazila sve što je ikad vrijedilo samo za mrvice s nečijeg stola,za zamišljenu sreću...tražim snagu za dalje,jer moram,jer mogu...još nije izgubljeno sve,još uvijek sam živa,zar ne?...
...možeš me i razbiti,
neću prstom maknuti,
da me vređaš,da me psuješ,
neću se pomaknuti...
možeš me i ubiti,
leđa mi okrenuti,
ne možeš me više ti
nikako POVRIJEDITI...
Post je objavljen 16.11.2007. u 20:26 sati.