...hey ljudi...napokon ta moja subota,nadam se da će mi i Jana moć ić,nešto joj mama nije dala,ali valjda će se to sredit do večeras...ja se jučer upisala na hip-hop dance,baš je bilo zakon..malo koreografija teška,ali valjda ću ja to uspjet popamtit za nastup :)..prije tog pisali mi blic iz kemije..ja nisam imala pojma,a inače kemiju obožavam,niš nisam napisala,užas...a pitanja su bila takva da i Einstein ne bi znao to izračunat,ili mi se samo čini hh =) napokon se idem zabavljat,falila mi moja luda atmosfera u gradu subotom...niš mi se ne da radit,spavala sam do 12,trebala bi pospremit sobu jer izgleda ko da je atomska pala..ali neću...moram prepisat zadaće iz matematike,ima kojih 100 zadataka,a ni to mi se na da...danas je dan za odmor..jučer nakon tog plasa ja došla kući,izvalila se u krevet i jutros se probudim i sve me boli..valjda upala mišića hehe,nisam se dugo razgibala onak pošteno...počeo mi ja falit moj taekwon-do,plače mi se kad se sjetim da sam mogla napravit i mušku i žensku špagu bez problema...pa sad opet ''težim savršenstvu''...najviše me danas brine šta ću obuć u grad..prekopala sam ormar milijun puta,a niš mi se dovoljno ne sviđa..postajem razmažena,a takve ljude najviše mrzim..haha..mrzim pisat ovakve postiche u kojim je sve veselo i šareno i prekokrasno...a dosadno mi pa moram neš pisat..jedva čekam svoju burn-votku,samo za nju danas živim...čitala sam blog Alkoholičarke s rezlogom,i dok sam komentirala zapitala sam se što je to stvarno lubav kad toliko boli...ne znam,mislim da jako malo ljudi uistinu zna..meni je to neobjašjivo,a u zadnje vrijeme se ni ne trudim objašnjavati,racionalizirati niti razmišljati o svojoj prošlosti..zaboli me i samo sjećanje...stoga,rao što je i moja Lea rekla,živjet ću samo za sretne trenutke jer sretan život na postoji...moram odlučit hoću nagovorit sestričnu da me ofarba,opet plavo,da Jano :)...ili neću,ne da mi se kao prije sjedit sat vremena i trpit ono natezanje po kosi,prije sam obožavala to iškekivanje koja će nijansa plave ispast..a što dalje sve me više strah =) mama mi tupi da će mi jednog dana sva kosa otpast od silnog farbanja,ali meni,plavuši,niš se ne može dokazat...kao što bi Nela rekla:'Malo,umišljeno derište'..pa ponekad jesam,ali moram bit jer me jedino tada nitko ne gazi,ne vrjeđa i tad mogu reći šta mislim...valjda današnji ljudi ne cijene iskrenost,nego materijalizam..i što si ograničeniji i umišljeniji to će te ona skupin VIP ljudi više voljeti,a s njima i oni smtnici koji samo čekaju zapovijedi i nametnute ideale VIP-ovaca...to me tak izbaci iz takta..zato Jana i ja obožavamo našu kavu,koju obvezno pijemo isključivo jedna s drugom,kad si možemo reći sve,i kad mi je dan šugav(tj žugav,hehe) ona to jednostavno skuži i ne pita me tristo puta šta mi je..već se dovoljno poznajemo...a ne ko oni iz našeg famoznog razreda,idu na kavu svi zajedno,prave se dobri i slatki i odlični sa svima,a onda im iza leđa pričaju pitajbogašta,prekreću očima čim ovaj netko,koji prosipa bisere svoje mudrosti,skrene pogled u drugom smijeru...ša to nije licemjerno??...lijepo se svi spustiti na zemlju...treba bit dobar sa svima,s kojima se može,al ne mogu ti svi bit najnaj i best...to ne ide..nađite si nakog kog stvarno volite i poštujete,jer jedino takvim ljudima možeš reći sve..i neće te osuđivati..ako im je stalo do tebe,neće im biti važno ako nisi uvijek najbolje raspoložen,ako se nekad naljutiš bezveze..shvatit će...i na neki svoj tj. vaš zajednički način pokušat te oraspoložit...i zbog takvih ljudi treba živjeti i svaki dan se buditi...jednostavno sam zahvalna što imam one ISKRENE prijatelje,koji su uz mene i u dobru i u zlu..dok nas smrt ne rastavi... =)
pozz i ki§§ich svima... :)
Post je objavljen 10.11.2007. u 13:54 sati.