...opet priča ista,ponavlja se sve,samo rana više ostaje...
...jučer ona moja dugo očekivana subota na kraju je završila grozno...sve počelo zezanjem i odličnim raspoloženjem svih nas..u pola zabave došla NLO sva tužna,totalno slomljena,prekinula je sa svojim dragim,zbog kojeg se svega odrekla..i dečka koji ju je,mislim,voljeo više od ovog kretena,a i ona je voljela njega,samo je ovaj put,kad smo se nadali da će sve bit ok,ona krivo izabrala..baš kao i ja...Jana se našla s Malim,meni se sve činilo ok,ali ne znam što se dogodilo tijekom večeri,poslje mi je javila da je sve ispalo užasno...i dok sam ja tješila svoju NLO,vidim Njega i Nju,sretni,zagrljeni..savršeni...ali nije me slomilo,nije..I tad počela moja pjasma 'Ružica si bila',njih dvoje odmah izletili van,ona to nije voga slušati..sigurno ju još uvijek muči sumnja..neka...nisam znala šta bi sa sobom,sve je sve više postajalo glupo i nezanimljivo...ali navikla sam...prije svega,moja prijateljica koja je jako dobra s njim,kaže mi da su se opet svađali i prekinuli,ali ne znam u što i kome više vjerovati..nemam snage više za to...odustala sam...uvijek sam krivila nekog ili njega(najviše) za sve što mi se događa,za to što me toliko boli...a sama sam si kriva za sve..znala sam da ne može trajati,i sam je to rekao odmah na početku,znala sam da me nikad neće i nije volio,znala sam samo to nisam prihvačala...a tako je teško znati da si sam kriv za sve,kad nemaš koga okriviti,samo se zakopavaš dublje u sebe...svima mogu sve oprostiti ali sebi ne...kako sam mogla biti tako prokleto glupa,vjerovati u svoje snove..da će jednom napokon doći dan ad ćemo svi na treutak biti sretni..ne tražim vječnost,samo trenutke...zar je to previše??..tako mi je prokleto žao što sama ebe uvjeravam da je ok,kad nije,ja nisam ok već jako dugo,a prestala sam o tome razmišljati,jednostavno zaobilazim probleme i sve ostavljam za sutra...već sam i samoj sebi dosadna sa svim ovim,ali ja to moram napisati,pokušati sama sa sobom raščistiti neke sitnice,a ne znam kako...sad gledam kroz prozor svoje sobe preljep zalazak sunca,nekad sam mogla odlutati u tom trenutku i biti sretna jer mogu vidjeti nešto tako lijepo..gotovo savršeno...više ne pronalazim utjehu ni u čem..nije mi više toliko stalo da tih malih stvari,sitnica koje su me nekad mogle nasmijati...sad moram glumiti neku 'sretnu djevojku' pred mamom i praviti se da mi je sve ok,a iznuta umirem...dobro je moja Jana rekla:''Jak je onaj čovjek koji se smije dok mu srce plače''...upravo tako pokušavam biti jaka,izdržati sve,jer jednom mora proći ova šugava sadašnjost...borim se sa suzama,neću plakati,ja nekada davno nikad ni pred kim nisam zaplakala..čak se moj tata šalio da moje suze trba hvatati u malu bočicu i čuvati kao najveće blago na svijetu,jer mene vidjeti da plačem je isto što i osvojiti milijun na lutiji...ali moje suze kad teku,onda su otrovne,bole i ubijaju...ubijaju me iznutra i ostavljaju tolike ožiljke u meni koji,čini mi se,nikada neće zacijeliti...baš nikada...smeta me to što sama ne mogu više kontrolirati svoje osjećaje,prije sam mogla...a sad mi popuštaju granice,onaj moj 'obrambeni zid' više nije tako čvrst kao nekada..moram ga ponovno izgraditi,jednostavno moram jer drugačije ne ide..ne mogu samu sebe uništavati zbog ljudi koji toga nisu vrijedni,koji to ne zaslužuju...moram se podignuti s dna,izići iz ovog pakla na bilo koji način..i uspjat ću..zbog sebe,zbog svojih prijatelja..za budućnost...neću te kriviti,sama sam kriva za sve,za voju slabost i svoje pogreške...
...u noćnu moru prijeti da se pretvori,još jedna noć o kojoj nikom se ne govori,kada ti dođem a druga vrata otvori tu neće biti mjesta bijesu ni ljubomori,jer kriva sam,kriva sam...tugu meni prepusti,stegni srce da ne popusti,pred onim što još tvoje je,jer što je prošlo,prošlo je...
Post je objavljen 11.11.2007. u 16:37 sati.