Gdje pikado staje, tu kokošinjac nastaje...

Piše: Ines Brežnjak

Prije nego išta napišem i krenem razrađivati tematiku sljedećeg teksta, želim reći samo jednu stvar: ovim tekstom ne želim nikoga uvrijediti ili omalovažavati te želim naglasiti da sve što će biti napisano nisu izmišljotine, već činjenično stanje. Nažalost, ali da, sve su to činjenice...

Sezona 2014./2015. još je jedna, sasvim obična i savršeno normalna za ljubitelje pikada. Meni je ovo četvrta otkako sam prvi puta stala na crtu i odigrala pikado u ligi – točnije, u Ligi za dame Primorsko-goranske županije. Od samog početka (mojeg) do sada ništa se nije promijenilo – tek koji klub koji bi odigrao jednu sezonu pa prestao igrati. Više-manje su sve cure ostale iste, osim naravno novih cura koje su s pikadom tek počele.

Kako to biva, ispočetka je ama baš sve bilo divno i krasno (jer tako to uvijek biva na početku), no s vremenom sam počela uviđati da nije sve tako bajno i krasno kako je meni to izgledalo. Ja brižna, mlada i nadobudna, cura iz Varaždina, a one sve iz Rijeke - znaju se i poznaju se godinama te sve češće jedna od drugoj, o trećoj, o šestoj, o osamnaestoj ružno pričaju. Isprva mi je to bilo šok i nevjerica i nešto s čime se nisam mogla nositi – jer meni nitko ništa nije napravio i ne vidim razlog zašto bih ja dotične dame trebala krivo gledati. Nakon četiri godine, više nisam ovca, ali i dalje se držim toga: možete se vi mrziti do bola (mada je mržnja teška riječ!), no ako meni nisi ništa napravio ja razloga za mržnju/nevoljenje/nesimpatiziranje nemam.

Nije još niti to svo zlo ovog svijeta, a cirkus je krenuo u trenutku kada sam prvi puta prije dvije godine stala na crtu s dečkima i po prvi puta osjetila 'ONO NEŠTO' u ovom jebenom sportu. To nešto bio je sportski žar, zdrava konkurencija, nadmetanje, želja za pobjedom i ono najbitnije – druženje i zabava. Svako priča sa svakim, atmosfera je špica, smijeha nikad ne nedostaje i kako kaže moj Tomo 'malo jedni druge lažemo da nam brže prođe vrijeme i dobro nam je'. I stvarno – dobro nam je, strava je i svaki četvrtak završi na najljepši mogući način bez obzira izgubili ili pobjedili.

Kada sam istu stvar krenula tražiti svakog utorka, tada je uslijedila 'pljuska posred face' i teško razočaranje jer TO NEŠTO zbog čega je pikado divan sport ja nisam mogla pronaći. Jednostavno, toga u ženskoj ligi nema koliko god ja željela da nije tako. Jer gdje pikado staje, tu kokošinjac nastaje...

Žene su općenito kompliciranije od muškaraca i sklonije dramama (i ne pokušavajte me razuvjeriti od toga, jer je to tako), no da li je zaista potrebno da od nečega što bi svima trebala biti zabava i dobar provod mi pravimo cirkus? Ne! A zašto onda pravimo cirkus? Ne znam. Upoznala sam krasnih cura na pikadu, toliko dobrih, nesebičnih i jednostavnih s kojima sam uvijek lijepo popričala ili pak se lijepo družila. Ne mogu da u ovom trenutku ne spomenem žensku ekipu Nevere i da ih naglasim kao primjer jedne prave sportske ekipe – sve odreda cure su strava, svaka od njih posebna je i dobra na svoj način te sam mišljenja da bi one svima nama trebale biti UZOR u ovom sportu (op.a. pozdrav Nevericama i nemojte nam se nikada pokvariti, ostanite i dalje takve kakve ste!).

Čast izuzetcima, no malo ih je, a stanje iz kola u kolo je sve gore. Pitam se: što se treba dogoditi da se promijenimo? Što se treba dogoditi da prestanu tračevi, olajavanja, da prestane taj tsunami negativne energije kojeg smo same izazvale i da atmosfera na mečevima bude – normalna? Što se treba dogoditi i kada će doći taj dan promjene na bolje pa da više prestanem pričati kako bi 'sad istog trena da mi netko da papir potpisala da se Liga za dame ukine' (a to stvarno i mislim!!)?

Svaka je utakmica svojevrstan trening za živce, no mojima je polako više dopizdilo od tog treninga. Ovo nije napad na nikoga, ovo je samo krik i jecaj nekoga tko je razočaran međuljudskim odnosima među damama u našem sportu. Vjerujem da možemo bolje i drugačije i vjerujem da naši međusobni susreti mogu svaki puta završiti u divnom tonu (kakav i priliči damama). Ako je to nemoguće i ako pomak na bolje ne vidim do kraja sezone, onda ću se zaista složiti s izjavom jednog meni dragog prijatelja koji je rekao 'da bi ženama trebalo zabraniti igrati pikado jer samo bezveze troše struju'.

Pred nama je pauza. Možda nam to i svima treba i MOŽDA nakon pauze sve krene na bolje (Ines, vječni optimist). Možda me i konačno popuste 'želučane tegobe' prije nekih mečeva i možda dođe dan kad ću doći na utakmicu bez 'kamena u trbuhu' i želje da s medicom/pelinon/bevandom riješim tu netrepeljivu napetost koju je ponekad moguće rezati nožem.

Dame moje...no hard feelings. Ali tako je kako je – j*beno je i ponekad stvarno neizdržljivo po živce. U nadi da će nam nova 2015.donijeti više tolerancije i trunkicu pameti pa da prestanemo više biti BABE, sve vas lijepo pozdravljam te se nadam da mi nećete zamjeriti. Ako pak zamjerite – razmislite još jednom prije nego što kažete da nisam u pravu.
Vidimo se negdje na crti!