Preopterećenje

Imala sam jako čudan san. Dapače, noćnu moru. Sanjala sam prošlu noć. Odmah sam prijateljici koja ima nos za nadnaravno, (nije bitno da li vjerujem u to, ali i nju i mene to zabavlja, pa zašto ne)da mi kaže svoje mišljenje. Kako jedna i druga radimo preko svojih granica dotična prijateljica, me je tek jutros panično nazvala da je upravo pročitala e-mail i da neka ne paničarim. Po njenom ("proročki iskusnom ") mišljenju to je odraz moje psihe koja svašta smišlja i izmišlja, a kad se sve pomiješa nastane KAOS. Ovog puta nema veze s proricanjem.

Nije mi otkrila baš puno, jer sam i sama to pretpostavljala. Da bude jasnije, to je moje iskreno mišljenje o snovima i malo teže povjerujem da je imalo proricanja u tome. Ipak, zabavlja me pogledati i tu stranu.

Kako se zanimljivo mozak zafrkava s nama. Preopterećenost tokom radnog dana proporcionalno se akumulira kao stres našeg živčanog sustava. Onda po noći, kada konačno se otpuste kočnice i doista trebamo odmora muče nas snovi koji su smiješana projekcija stvarnosti! I onda se probudim i ne spavam, pa mi novi radni dan počinje umoran, a neobnovljen nužnim snom. Ma milina! Luda zabava!

Jučer sam tako sva iscrpljena dugo čekala tramvaj i trebalo mi je nešto da bacim mozak na pašu, jadničak, da se malo odmori. Kupila sam ženskasti časopis, što činim vrlo rijetko, budući da smatram da se sve to može naći na netu i kao jedna od onih osvještenih štedim papir maksimalno - jadne šume sporije rastu no što se sjeku, a iste nam pribavljaju pocijenjen kisik. Dakle, u istom sam čitala o dvije žene koje su slučajno iz hobija stvorile posao koji naprosto obožavaju i rade koliko i kada žele. Sve se skupa lijepo prikazuje kao idealna slika povezivanja gušta i stvarnosti u jedno, a sve izgleda kao da nema opterećenja, presinga ni onog omraženog stresa. No da li je doista tako? Da li je to stvrni izlaz iz ovog kaotičnog lančano povezanog poslovnog svijeta surove realnosti?




Malo bolje promotrivši svoj položaj došla sam do par zaključaka. Gledajući s odmakom, radim posao koji sam željla, krećem se među vrstom ljudi kojoj težim, predamnom su dobri uvjeti napredovanja, trud mi se u 90% slučajeva isplati, plaća nije se za žaliti, pa onda mi je zaključiti da se nemam što žaliti, budući da spadam u mali postotak ljudi koji imaju posao, rade posao koji žele, imaju mogućnost educiranja i još su dobro plaćeni. I sad kad tako gledam - sretna sam! To što je trenutačno svo opterećenje leglo na moja pleća, uskoro će sjest na svoje mjesto (ili ću se ja priviknut), a ja ću opet slobodno disati. Trenutačno je malo nepravedno, malo bezobrazno, ali to je prirodno, budući da nas je Bog stvorio drukčije, ma kako mi težili istom tretmanu, te se međusobno poistovjećivali. Socijalističji mentalitet se urezao u gene, pa i mi, koji smo u komunizmu bili mala nevina djeca, imamo potrebu buniti se jer nemamo isti tretman i uvjete... i pišemo u množini.