srijeda, 28.10.2009.

1 gore, 1 dolje

Lijepo sam si sve to zamislila, ali eto, ne ide! no

Nemam vremena, a često ni volje... Možda samo faza, ne znam. Možda prođe. rolleyes

Problematika je sljedeća:
1. Beba traži svu moju pažnju. Jedva stignem riješiti sav veš koji mi se nagomila, ponekad skuhat ručak i barem malo se odmoriti. Ponekad mi je prevelik napor, pa čak i nemoguća misija jedno obično tuširanje. Mislim da je to sasvim normalno jer je beba mala i normalno da me u potpunosti treba... No zar sam tako sebična ako želim samo malo vremena dnevno za sebe? SAMO za sebe.

2. Umor. Ma istina da se tijelo privikne na manji «font» sati sna, ali ipak ponekad ti je stvarno potrebno nadoknaditi nedostatan san. zijev

3. Glad nakon dojenja. Dojim. Ponosna. Ali iza ostaje tolika glad da je to grozno. I nije to nešto čime se može upravljat, nešto što se može riješiti čašom vode i čekanjem par minuta. To je glad koja traži biti zadovoljena odmah i ozbiljno. Pijem puno tekućine, ali puno i jedem... puno... I samo da razlučim onaj fantastični misterij o mršavljenju zbog dojenja – kod mene je idalje ista kilaža ko od poroda (+10, dapače bilo jedno vrijeme i +11), a dojim i dojim... bang

4. Živci. Stalna strepnja, stalno razmišljanje, stalna kontrola... napetost mora rezultirati stresom – neprijateljem broj 1 svakog ljudskog organizma. Ma puno se smijem i uživam sa svojom bebom - da nije toga mislim da bih već završila u crnoj kronici. No, živci imaju granicu, potrebu da se barem malo rasterete... a financije su mi sve gore pa me i to izjeda... sav moj financijski plan se lagano NE ostvaruje... čist me strah kako će biti za par mjeseci kad mi država skreše primanja... headbang

5. Vježbanje – što je to? Nakon ljuljuškanja, pjevanja, nosanja, šetkanja i stvaranja grimasa, vježbanje se čini kao napor nevjerojatno nalik na penjanje na Mt Everest!!! Vježbam dva put tjedno... eto, tek tako da ne bi bilo da uopće ne... namcor

Baš nakon zadnjeg kvačenja s mužićem (onim koji mi ubijek zna stavit osmjeh na lice, makar i sarkastičan) shvatili smo da nam očajnički treba dan u saunama. Uvijek u životu dođe takvo vrijeme kad si napet ko puška i samo što ne opali i ne ukokaš nekoga, a tad ti treba veeeeliko opuštanje... nama je uvijek pomogao dan u saunama. No vraćam se na ono «dojim» i više nemam što reći, a tako bi mi dobro došlo. zaliven

Eto tako, imam sve što sam si željela, zadovoljna sam i sretna, a napeta, bijesna i rastresena – koji životni paradoks!

Image and video hosting by TinyPic

- 09:40 - Komentari (2) - Isprintaj - #