... O KAVI

Nikad nisam promatrala svoje uživanje u kavi kao moguću ovisnost. Ali ... eto i to se dogodilo:
Pokušala sam izbaciti kavu… ili barem smanjiti i shvatila sam da ne mogu. Ma nije to ništa drastično… ne popijem ja toliko puno kave. Kad se probudim jednu ness, kad dođem na posao jednu espresso, i popodne na poslu isto. Ponekad kad dođem doma još jedu ness, ne nužno.

Hm… po mom poimanju pijenja kave mislim da to baš i nije puno. A dobar je stimulator probave i energije. Pa tako gledajući i nije loše. Ali, budimo realni, zar mi jedna dnevno ne bi bila dovoljna? Obratila sam pozornost na svaku šalicu kave koju konzumiram i da li doista toliko uživam. I shvatila sam da mi okus i nije toliko bitan kao miris. Miris obožavam, opija me, stimulira… izaziva osmjeh na licu. Ali zadnji gutljaj uvijek otkriva namrčeno lice zbog gorčine. Da se razumije pijem ili nezaslađenu bez ikakvih dodataka ili s malo meda i cimeta. Vidim da me puno više okusno uzbuđuje s cimetom i medom nego bez ičega. Tako mogu zaključiti da mi u principu kava kao napitak ne čini toliko zadovoljstva kao miris, friška aroma … U zadnje vrijeme sam počela bacati dio kave koji se ohladio ili mi više ne pruža zadovoljstvo …

Upravo ispijam treću kavu danas, prvu s medom i cimetom, baš onako kako volim… I danas više neću. Odluka je pala: smanjujem na razinu stvarne ugode, a ne navike kuhanja vode krmeljavih očiju, niti bespotrebno pijenje „zato jer svi piju“. Želim ponovno osjećati predivan osjećaj arome svakim gutljajem, a ne naviku.