Igniss - Gdje politička korektnost odlazi umrijeti.

Kubizek je prvi kontakt s Hitlerovom zanesenošću Stefanie ostvario jedne večeri u Linzu 1905., kada je Hitleru bilo 16 godina. Izašli su u šetnju kroz Landstrasse kada ga je Hitler iznenada uhvatio za ruku i uzbuđeno rekao:

"'Gustl, što misliš o onoj djevojci koja tamo šeta ruku pod ruku s majkom? Vidiš je, ona vitka plava? Moraš znati da sam zaljubljen u nju," rekao je odlučno.

Kubizek, koji nije otkrio njeno prezime 'Isak' kada je knjiga prvi put izdana u doba III. Reicha s dosta cenzure, sjećao se da je ona stvarno bila lijepa djevojka. "Imala je predivne oči, vrlo jasne i ekspresivne. Odijevala se lijepo i njeno držanje ukazivalo je na to da dolazi iz dobre obitelji."

Ipak, to je bilo sve što su dvojica tinejdžera znali o Stefanie, tako da su uveli običaj stajati u pokrajnjoj ulici svakog popodneva oko 17h i čekati da ona prijeđe most do glavnog trga.

"Bilo bi nepristojno reći nešto Stefanie," prisjećao se Kubizek, "jer nas nitko nije upoznao s mladom damom. Morali smo je samo gledati umjesto da je pozdravimo. Od tog trenutka nadalje, Adolf nije mogao skinuti oči sa Stefanie. U tom trenutku bio potpuno promijenjen i ne baš sasvim svoj." No za nekoga tko je prezirao društvene buržoaske običaje i često ih kritizirao, Hitler im se prilično podrobno pokoravao kada je u pitanju bila Stefanie, možda zbog sramežljivosti koja ga je ostavljala bez riječi.

Landstrasse je bila glavno okupljalište u Linzu. "Tamo se odvijalo dosta flertovanja i mladi armijski časnici bili su posebno dobri u tome," dodaje Kubizek.

Vidjeti mlade oficire kako pričaju sa Stefanie bacalo je Hitlera u bijes. Kubizeku je bilo iskreno žao. "Siromašni, blijedi mladići poput Adolfa jednostavno se ne mogu natjecati s poručnicima u njihovim zgodnim uniformama." No umjesto da je pokuša privući humorom i šarmom, Hitler je samo stajao u sjenama i kipio. "Uobražene budale," rekao bi o svojoj konkurenciji.

Kubizek dodaje da je Hitlerova mržnja prema časnicima dijelom dovela do njegovog beskompromisnog negativnog stava o svim časnicima bilo gdje, te zatim i o vojsci općenito. Užasno ga je živciralo da se Stefanie družila s takvim muškim bitangama koje su, tvrdio je, nosile korzete i koristile parfeme.

Na svu sreću, dok se zabavljala i čavrljala sa svojim najdražim Austrijskim časnikom, 17-godišnja Stefanie nije imala pojma da je Hitler toliko prati. "Stefanie nije imala pojma koliko je Adolf zaljubljen u nju," nastavlja Kubizek. "Smatrala ga je još samo jednim sramežljivim i vjernim obožavateljem."

"Kada je osmijehom odgovorila na njegov upitni pogled, bio je sretan i njegovo raspoloženje postalo je bolje nego što sam ga ikada prije vidio.

No kada bi Srefanie, što se događalo jednako često, samo hladno ignorirala njegov pogled, bio je shrvan i spreman uništiti i sebe i svijet."

Hitler je uskoro uposlio Kubizeka da mu pronađe sve što može o Stefanie. Njena majka, saznao je Kubizek, bila je udovica i živjela u obližnjem Urfahru, dok je njen brat studirao pravo u Beču. Sljedeće četiri godine (između 16 i 20), niti jedna žena osim Stefanie nije postojala u Adolfovim očima. Ona je za njega predstavljala svu ženstvenost svijeta.

Hitler bi uspoređivao operne pjevačice koje su mu se sviđale sa Stefanie, pretpostavljajući da i ona automatski ima glas i talent da bi sama mogla biti velika operna pjevačica, samo kada bi to htjela. Njen izgled sličan Valkiri nikada nije inspirirao u njemu ništa manje od nevjerojatnog entuzijazma. Isti taj entuzijazam inspirirao ga je i na pisanje bezbrojnih ljubavnih pjesama posvećenih Stefanie, s naslovima tipa "Himna mojoj obožavanoj".

Možda je sreća što više ne postoje, budući da se Kubizek sjeća kako mu je Hitler recitirao jednu u kojoj "Stefanie, plemenita dama sva u modrom i grimiznom, jaše na bijelom konju preko livada u cvatu, raspuštene kose u zlatnim valovima na svojim ramenima; čisto plavo nebo bilo je iznad nje i sve je bio čisti ushit." Kubizek se sjeća kako je Adolfovo lice sjajilo kada je recitirao takve stihove.

Ipak, tijekom sve četiri godine koje je obožavao Stefanie, Hitler nikada nije niti jednom skupio dovoljno hrabrosti da joj kaže iti jednu jedinu riječ.

"Za tako savršena ljudska bića poput njega i Stefanie", rekao je Kubizeku, "nije bilo potrebe za običnim komuniciranjem riječima iz usta: savršena ljudska bića će se intuitivno razumjeti." Štoviše, Hitler je sam sebe uvjerio da je Stefanie ne samo dobro poznavala njegove poglede i ideje, već i da ih je entuzijastično dijelila. Bio je toliko zaljubljen da je smatrao da bi ona mogla biti sposobna za telepatiju. Kada je Kubizek izrazio sumnju u to da Hitler može znati što Stefanie misli o ičemu, uzevši u obzir da nisu nikada pričali, razbjesnio se i povikao: "Ti jednostavno ne razumiješ jer ne možeš shvatiti pravo značenje savršene ljubavi!"

Hitler se također nekako uspio uvjeriti da je Stefanie samo glumila interes za druge dečke kao diverziju kojom će skriti svoje vatrene osjećaje prema njemu.

Ono za što nikada nije smogao hrabrosti bilo je jednostavno se predstaviti Stefanieinoj majci na jednoj od njihovih šetnji i pitati je za dopuštenje da otprati njenu kćer, što je u to doba bio normalan način upoznavanja.

Hitler je bio uznemiren kada je saznao da Stefanie voli plesati, što je bilo jednako suprotno njegovoj prirodi kao pušenje ili ispijanje piva u baru. Kubizek je u šali sugerirao da Hitler krene na tečaj plesa, no njegovom prijatelju se to nije svidjelo.

"Zamisli prepunu plesnu salu," Hitler je rekao, "i zamisli da si gluh. Ne možeš čuti glazbu po kojoj se ti ljudi kreću, i tako promatraš njihov bezumni napredak, koji ne vodi nikamo. Nisu li ti ljudi potpuno ludi?!" Kada se Kubizek pokušao suprostaviti tom mišljenju, Hitler je počeo vikati na njega: "Ne, nikada! Nikada neću plesati! Razumiješ li? Jednom kada je Stefanie moja žena, neće imati ni najmanju želju za plesom!"

Upravo je depresija izazvana saznanjem da Stefanie voli plesati dovela Hitlera do nove vizije budućnosti. "Pala mu je na pamet luda ideja: otet će Stefanie. Objasnio mi je plan sa svim detaljima i rekao mi da držim njenu majku zabavljenu razgovorom dok on otme djevojku."

Nakon što je plan napušten zbog opetovanog Kubizekovog negodovanja i manjka sredstava za život mladenaca poslije njihovog bijega, Hitler je razmišljao o samoubojstvu. "Skočio bih u rijeku s mosta nad Dunavom," objašnjavao je Kubizeku. "I to bi bilo to. Ali Stefanie bi morala umrijeti sa mnom," inzistirao.je.

Ipak, prije nego je mogao biti izveden bilo kakav očajnički plan protiv Stefanie, Hitlerovo raspoloženje se popravilo. U lipanj 1906. godine na Festivalu cvijeća u Linzu, on i Kubizek promatrali su paradu s ruba ulice Schmiedtorstrasse, koja je bila tako uska da su kočije s djevojkama nakićenim cvijećem morale proći blizu njih.

"Stefanie je okitila svoju kočiju ne ružama kao većina drugih djevojaka, već običnim ali raznobojnijim cvijećem s livade," sjećao se Kubizek. "Vedar pogled pao je na Adolfa. Stefanie mu se nasmiješila i, uzevši u ruke .jedan cvijet, bacila mu ga u ruke."

Efekt koji je to imalo na Hitlera bio je nevjerojatan. "Nikada ga nisam vidjeo tako sretnog kao tog trenutka."

"Voli me!" rekao je svom prijatelju. "Vidiš! Voli me!"

Jedan čin ljubaznosti je, bez da je to znala, spasio Stefanie od mračnih fantazija. Hitler je poslije toga sačuvao cvijet i držao ga u ukrašenoj kutijici još godinama.

Ipak, nastavio ju je stalkati i prisluškivati. Jednom je rekao da Stefanie ima lijep soprano glas jer ju je slijedio iz bliza neko vrijeme i čuo joj glas, nešto što bi se većini ljudi učinilo potpuno poremećenim. Zatim je u renesansnom stilu naslikao kuću u kojoj će jednog dana živjeti sa Stefanie, uključujući sobu s klavirom. Nastavio je visiti po tim dvama ulicama u nadi da će ponekad dobiti osmijeh. I kada je napustio Linz, inzistirao je na izvještavanju o Stefanie putem razglednica.

Uvijek je govorio da će "popričati s njom sutra", ali sutra nikada nije došlo, a tjedni, mjeseci i godine prošli su bez ikakvog pokušaja da promijeni stanje koje ga je tako mučilo. Naravno, da je ikada došao u priliku popričati s njom, uvidio bi da je Stefanie obična tinejdžerka, a ne reinkarnirana Valkira koja dijeli njegove nade, ideale i planove. No to bi ga vjerojatno razbjesnilo, jer u njegovom umu ova inače sasvim obična austrijska djevojka bila je savršena, i bilo kakvo odstupanje od tog ideala bi ga bilo ispunilo neizrecivim jadom.

Unatoč svom prezimenu, Stefanie nije bila ži0dovka. No Hitler i Kubizek to tada nisu znali, što pokazuje da budući organizator Holokausta nije imao ništa protiv toga u to doba, i pokazuje da mu kao mladiću židovi nisu smetali. Je li možda cinično izmislio svoju mržnju prema židovima kao koristan alat za stjecanje moći u Njemačkoj poslije I. svjetskog rata? Ovo objašnjenje kako se zarazio anti-semitizmom je možda najmračnije od svih.

Ne znajući za sve ovo, Stefanie se uskoro udala za jednog oficira i živjela s njim u Beču, gdje je umrla malo poslije II. svjetskog rata.