Kršćanska meditacija
NEPOSLUŠNOST STARE EVE
Govori Isus:
»O vi kršćani dvadeset prvog stoljeća, koji povijest mojih mučenika slušate kao priče ili bajke i govorite:
"Ne može biti istinito ! Kako to može biti ? Pa na kraju i oni su bili ljudi i žene ! To je legenda" znajte da to nije legenda. To je Povijest. I ako vjerujete u građanske kreposti starih Atenjana, Spartanaca, Rimljana i pri tom osjećate kako vam se uzdiže duh zbog junaštva i veličine građanskih junaka, zašto ne vjerujete nadnaravnim krepostima i ne osjećate uzdizanje duha i ne potičete ga na vrijedno nasljedovanje dok slušate o veličinama i junaštvima mojih junaka ?
Kažete, na kraju, bili su ljudi i žene. Sigurno. Bili su ljudi i žene. Govorite veliku istinu i sebe uvelike osuđujete. Bili su ljudi i žene, a vi ste poput životinja. Degradirali ste sebe napustivši sličnost s Bogom, sinovstvo Božje i spustili se na razinu životinja jedino vođeni nagonom, stupivši u srodstvo sa Sotonom.
Bili su ljudi i žene. Nanovo su postali "ljudi i žene" po Milosti kao što su bili Prvi i Prva u Zemaljskom Raju.
Ne čita li se u Knjizi Postanka da je Bog čovjeka učinio gospodarom nad svim što bijaše na zemlji, to jest nad svim osim nad Bogom i njegovim anđeoskim slugama ? Ne čita li se da je učinio ženu da bi bila družica mužu u radosti i gospodstvu nad svima živima ? Ne čita li se da su od svega mogli jesti samo ne sa stabla spoznanja Dobra i Zla ? Zašto ? Koji se to smisao krije u riječima "da gospodari"? Koji pak (što se nalazi) u tom stablu spoznanja Dobra i Zla ? Da li ste ikada to iskali, vi koji pitate o tolikim beskorisnim stvarima, a ne znate nikada iskati nebeske istine za svoju dušu ?
Kad bi vaša duša bila živa, rekla bi vam to ona, koja kad je u milosti, slična je cvijetu što ga u rukama drži vaš anđeo, ili cvijetu što ga ljubi sunce i natapa rosa Duha Svetoga, koji ga grije i rasvjetljuje, koji ga zalijeva i ukrasuje nebeskim svjetlom.
Kad biste znali razgovarati s njom, kolike bi vam istine rekla vaša duša, kad biste je ljubili kao onu po kojoj ste slični Bogu, koji je Duh kako je duh i vaša duša. Kakvu biste veliku prijateljicu imali kad biste ljubili svoju dušu umjesto što je mrzite dotle da je ubijate; kako veliku, uzvišenu prijateljicu s kojom biste mogli razgovarati o stvarima Neba, vi koji ste toliko pohlepni za razgovorima i uništavate jedni druge s prijateljstvima, koja ako i nisu nedostojna (koji put i jesu) ipak su skoro uvijek beskorisna i izvrću vam se u ispraznu i škodljivu buku riječi i riječi sasvim zemaljskih.
Nisam li Ja rekao: "Tko me ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega, i
k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti" ?
Duša u milosti posjeduje ljubav, a posjedujući ljubav posjeduje Boga, to jest Oca koji je uzdržava, Sina koji je poučava, Duha koji je rasvjetljuje. Odatle posjeduje Spoznanje, Nauku, Mudrost. Posjeduje Svjetlost. Mislite zato kakve bi uzvišene razgovore mogla voditi s vama vaša duša. To su oni razgovori što su ispunjali tišine zatvora, tišine ćelija, tišine pustinja, tišine soba svetih bolesnika. To su oni razgovori koji su jačali utamničenike u isčekivanju mučeništva, samostance u traženju Istine, pustinjake koji su čeznuli za anticipiranom spoznajom Boga, bolesnike u podnošenju, ali što kažem, u ljubavi prema njihovu križu.
Kad biste znali pitati svoju dušu, ona bi vam rekla da je istinito, ispravno, mnogostrano koliko i sve stvoreno, značenje one riječi "da gospodari" ovo:
"Da čovjek gospodari nad svim. Nad svim svojim trima područjima:
Nad nižim - životinjskim.
Nad srednjim - duševnim.
Nad višim - duhovnim.
I sva tri da ih upravi k jednome cilju: posjedovanju Boga". Posjedovati Ga zasluživši Ga s ovim čvrstim gospodstvom koje drži podložnima sve snage tog ja i čini ih služavkama ovog jedinog cilja: zaslužiti posjedovanje Boga.
Rekla bi vam vaša duša da je Bog bio zabranio spoznanje dobra i zla, jer je dobro badava bio udijelio svojim stvorenjima, a zlo nije želio da ga upoznate, jer je plod sladak nepcu, ali kad njegov sok siđe u krv, u njoj budi ognjicu koja ubija i proizvodi suhi žar, po kojem što više piješ njegov lažni sok toliko više od njega žeđaš.
Vi ćete prigovoriti: "A zašto ga je tu stavio ?" Zašto ? Jer je zlo sila koja se rodila
sama od sebe poput stanovitih grdnih zala u najzdravijem tijelu.
Lucifer bijaše anđeo, najljepši od anđela. Savršen duh, niži jedino od Boga. A ipak se u njegovu svijetlom biću rodila para oholosti koju on nije raspršio, nego ju je dapače njegovao, sažimao, potajno razvijao. I iz ove inkubacije rodilo se Zlo. Ono je bilo prije nego čovjek posta. Bog je bio ovog prokletog začetnika Zla, koji je uprljao Raj,
iz Raja izbacio. Ali on je ostao vječiti začetnik Zla i kako više nije mogao prljati Raja, isprljao je zemlju.
Ono metaforično stablo stoji da pokaže ovu istinu. Bog je bio rekao čovjeku i ženi: "Upoznajte sve zakone i tajne stvorenoga. Ali nemojte mi prigrabiti pravo biti Stvoriteljem čovjeka. Da se razmnoži ljudski rod dostajat će moja ljubav koja će kolati u vama i ne po požudi osjetila već po samom treptaju ljubavi budit će nove Adame ljudskog roda. Sve vam dajem. Samo sebi pridržavam ovu tajnu oblikovanja čovjeka".
Sotona je htio oduzeti čovjeku ovo intelektualno djevičanstvo i sa svojim je zmijskim jezikom golicao i milovao udove i oči Evine, uzbuđujući u njoj reflekse i izoštrene primisli kojih prije nisu imali, jer ih zloća još nije bila zatrovala.
Ona "vidje". I videći htjede iskušati. Tijelo se bilo probudilo ... Oh ! Da je tada zazvala Boga ! Da je potrčala i rekla mu: »Oče ! Bolesna sam. Zmija me je pomilovala
i uznemirenje je u meni«. Otac bi je bio očistio i ozdravio svojim dahom, jer kako joj je bio ulio život mogao joj je iznova uliti nevinost, da zaboravi zmijski otrov i štoviše staviti u nju i odvratnost prema Zmiji, kao što se zbiva s onima koje je zaskočila neka bolest i koji od tog zla ozdravljeni, u sebi nose instinktivnu odbojnost prema njoj.
Ali Eva ne ide k Ocu. Eva se vraća k Zmiji. To uzbuđenje, to golicanje njoj je slatko. "Videći da je plod stabla bio dobar za jelo i lijep za oko i ugodan na izgled, ubra ga
i jela je od njega" .
I "shvati". Sada je već zloća sišla da joj razdire utrobu. Vidje s novim očima i ču
s novim ušima navade (privide) i glasove životinja. I požudila ih je ludom
požudnošću. Sama je započela grijeh. Dovršila ga je s partnerom.
Evo zašto nad ženom visi veća osuda.
I po njoj se čovjek pobunio protiv Boga i po njoj je upoznao razbludnost i smrt.
I po njoj nije više znao gospodariti svojim trima kraljevstvima:
* kraljevstvom duha, jer je dopustio da duh postane neposlušan Bogu;
* kraljevstvom duše, jer je dopustio strastima da njome zavladaju;
* kraljevstvom tijela, jer ga je ponizio do nagonskih zakona životinja.
"Zmija me je prevarila" - reče Eva.
"Žena mi je ponudila plod i ja sam od njeg jeo" - reče Adam.
I trostruka požuda zgrabi odonda tri čovjekova kraljevstva.
Jedino ‘Milost’ uspijeva oslabiti zagrljaje ove nemilosrdne nemani. I, ako je živa, vrlo živa, uzdržavana uvijek sve življom, ... voljom vjernog djeteta, dođe dotle da zadavi neman i da se nema više čega bojati. Ni unutarnjih tirana: tj. tijela i strasti; ni izvanjskih tirana: tj. svijeta i moćnika ovoga svijeta. Ni progonstava. Ni smrti. Baš kako kaže apostol Pavao: "Ničeg se od ovog ne bojim i ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim svoje poslanje i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evandelje Milosti Božje".
Moji su se mučenici držali toga da ispune svoje poslanje i službu primljenu od Mene da posvete svijet i da pruže svjedočanstvo za Evandelje. Ni zašto se drugo nisu brinuli. Po milosti koja je živjela u njima i za koju su se brinuli brigom koju nisu iskazivali ni prema zjenici svojih očiju, ni prema životu, koje su odbacivali s veselom spremnošću znajući da odbacuju propadljive ostatke, da steknu nepropadljivo beskonačne vrijednosti - ponovno su postali: "ljudi i žene", a ne više životinje. I živjeli su i postupali kao ljudi i žene, djeca Oca nebeskoga. Oni, kako kaže Pavao, "nisu žudjeli ni za zlatom, ni za srebrom, ni za ičijim haljinama", nego su se dali oplijeniti i dragovoljno se lišili svakog bogatstva, čak i života "da slijede Mene" na zemlji i na Nebu.
"Svojim su rukama" uvijek kako kaže Apostol, "proviđali potrebno za sebe i za druge", dali su Život sebi i doveli druge u Život. Radeći pomogli su bolesne od one strašne bolesti koja se sastoji u 'živjeti izvan istinske vjere' i sami su sebe potpuno razdali za ovaj cilj dajući ljubav, krv, život, napore, svaku stvar, sjećajući se mojih Riječi koje sam ti rekao prije tri dana: "Dati znači primati", "Davati je bolje nego primati"...
28.10.2012. u 22:11 | 0 Komentara | Print | # | ^
