Kršćanska meditacija
Isus u Betlehemu
Jedna cesta kroz kamenitu ravan, prašna, osušena od ljetnog sunca. Nastavlja se između velikih maslinjaka, koji su svi krcati ploda što se istom začeo. Na mjestima koja nisu izgažena još je na tlu sloj sićušnih cvjetica od maslina koji su otpali nakon oplodnje.
Isus i trojica idu jedan za drugim uz rub ceste, gdje je sjena od maslina uzdržala travu još zelenom pa je stoga tu manje prašine.
Cesta pravi okuku u pravom kutu, iza koje se lagano diže prema jednoj kotlini oblika prostrane konjske potkove, po kojoj su
razbacane brojne kuće i kućice tako da tvore jedan gradić. Upravo ondje gdje cesta pravi lakat nalazi se jedno kockasto zdanje s niskom kupolicom. Sasvim je zatvoreno, kao napušteno. »Eno tamo Rahelinog groba«, kaže Šimun. »Onda smo skoro stigli. Ulazimo li odmah u grad ?« »Ne, Juda. Prije ću vam pokazati jedno mjesto ... Zatim ćemo ući u grad i moći ćemo govoriti pučanstvu, ako bude htjelo slušati, jer je još bijeli dan, a večer je s mjesečinom.«
»Misliš li da te neće slušati ?« Stigli su do groba starog ali dobro sačuvanog, dobro obijeljenog.
Isus se zaustavi tu u blizini da se napije na primitivnom bunaru. Vodu mu pruža jedna žena koja je došla zagrabiti. Isus je pita:
»Jesi li iz Betlehema ?« »Jesam. Ali sada u vrijeme ljetine boravim s mužem u ovom polju da obrađujem vrtove i voćnjake.
A jesi li Ti Galilejac ?« »Roden sam u Betlehemu, ali stanujem u Nazaretu Galilejskom.« »Jesi li i Ti progonjen ?«
»Moja obitelj. Ali zašto kažeš: "I It ?" Ima li mnogo progonjenih medu Betlehemcima ?« »A zar ne znaš ? Koliko ti je godina ?«
»Trideset.« »Onda si rođen upravo kad ... oh, koje li nesreće !
Ali zašto se ovdje rodio Onaj ?« »Tko ?« »Ama, onaj za koga se govorilo da je Spasitelj. Prokletstvo luđacima, koji su pijani vidjeli u oblacima andele, u blejanju i revanju čuli nebeske glasove, a u magli pijanstva zamijenili tri bijednika za najveće svece na zemlji. Prokletstvo im ! I onima koji su u njih vjerovali.« »Ali sa svim svojim proklinjanjem ne objašnjavaš mi što se dogodilo. Zašto proklinješ ?« »Jer... Ali slušaj: kamo kaniš ići ?« »U Betlehem sa svojim prijateljima. Ondje imam poslova. Moram pozdraviti stare prijatelje i ponijeti im pozdrav od svoje Majke. Ali bih prije htio doznati toliko toga, jer mi, od naše obitelji, izbivamo odavle mnogo godina. Ostavili smo grad kad sam imao nekoliko mjeseci.« »Dakle prije nesreće. Slušaj, ako ti se ne grusti kuća jednog seljaka, dodi podijeliti kruh i sol s nama. Ti i tvoji učenici. Razgovarat ćemo za večerom i dat ću vam konak do jutra. Imam malenu kuću. Ali iznad staje ima mnogo sijena. Noć je topla i vedra. Ako smatraš zgodnim, možes spavati.« »Gospodin Izraelov odvratio ti za tvoje gostoprimstvo. Radosno ću doći u tvoju kuću.« »Hodočasnik donosi blagoslov sa sobom. Hajdemo. No, još moram izliti šest krčaga vode za povrće koje je tek izniklo.«
»Ja ću ti pomoći.« »Ne. Ti si gospodin. To pokazuje način na koji postupaš.« »Radnik sam, ženo. A onaj je ribar. Ovi, Judejci, su posjednici i namještenici. Ja ne.« I uzme jednu amforu koja leži na svom velikom trbuhu uz vrlo nizak zidić bunara, sveže je i spusta. Ivan mu pomaže.
Ni ostali neće da budu manje vrijedni. Kažu ženi: »Gdje je povrće ? Pokaži nam ga: ponijet ćemo žare onamo.«
»Bog vas blagoslovio. Leđa su mi slomljena od napora. Dođite...«
I dok Isus izvlači svoj krčag, ona trojica isčezavaju niz jedan
puteljak ... zatim se vraćaju sa dva prazna krčaga, napune ih, ponovno odlaze. I tako čine ne tri, nego barem deset puta. I Juda se smije
govoreći: »Promukla je blagoslivljajući nas. Toliko vode izlijevamo po njezinoj salati da će zemlja biti vlažna barem dva dana, pa žena neće lomiti svoja leđa.» Kad dođe posljednji put, kaže: »Ali čini mi se, Učitelju, da smo nadrljali.« »Zašto, Juda ?«
»Jer ima Mesiju na zubu. Rekao sam joj: "Nemoj psovati.
Ne znaš li da je Mesija najveća milost Božjem narodu ? Jahve ga je obećao Jakovu, a nakon njega svim prorocima i pravednicima Izraelovim. A ti ga mrziš ?" Odgovorila mi je: "Ne njega, nego onoga koga su nazvali 'Mesijom' pijani pastiri i prokleti vračari sa Istoka".
A budući da si Ti onaj ...« »Ne smeta. Znam da sam postavljen
za kušnju i protivljenje mnogih. Jesi li joj rekao da sam to Ja ?«
»Ne. Nisam lud. Htio sam spasiti tvoja i naša leđa.« »Dobro si učinio. Ne zbog leđa. Nego zato što se želim očitovati kad budem smatrao da je pravi čas za to. Idimo.«
Juda ga prati do povrća. Žena izlije posljednja tri krčaga, a onda ih povede prema jednoj grubo sagradenoj zgradi usred voćnjaka. Kaže: »Uđite. Moj muž je već u kući.«
Primaknu se niskoj i čađavoj kuhinji. Isus pozdravlja: »Mir ovoj kući.« »Ma tko Ti bio, blagoslov Tebi i tvojima. Uđi», odgovara čovjek. I najprije donosi umivaonik s vodom da se četvorica osvježe i operu. Zatim ulaze svi i sjedaju za jedan priprost stol. »Zahvaljujem vam u ime svoje žene. Kazala mi je. Nikada nisam bio s Galilejcima, a bilo mi je rečeno da su grubi i svadljivi. Ali vi ste pristojni i dobri. Već umorni... i toliko raditi ! Dolazite li izdaleka ?« »Iz Jerazalema. Ovi su Judejci. Ja i ovaj ovdje smo iz Galileje. Ali, vjeruj, čovječe: dobro i zlo nalazi se posvuda.« »Istina je. Ja u prvom susretu s Galilejcima nalazim dobro. Ženo, donesi jelo. Imam samo kruh, povrće, masline i sir. Seljak sam.« »Ni Ja nisam gospodin. Drvodjelja sam.« »Ti ? S takvim držanjem ?« Umiješa se žena: »Gost je iz Betlehema, rekla sam ti, i ako su njegovi progonjeni, možda su bili bogati i obrazovani kao što su bili Jozua Urov, Matija Izakov, Levi Abrahamov ... siromašni jadnici ! ...«
»Nisi bila pitana. Oprosti joj. Žene su brbljavije od vrabica uvečer.« »Jesu li to bile betlehemske obitelji ?« »Kako ? Zar ne znaš tko su bili, ako si iz Betlehema ?«
»Pobjegli smo kad sam ja imao nekoliko mjeseci ...« Žena, koja doista mora da je brbljiva, ponovno govori: »Otišao je prije pokolja.« »E ! Vidim. Inace ga vise ne bi bilo na svijetu. Zar se više nisi vraćao ?« »Ne.« »Velike li nesreće ! Malo ćeš naći onih koje, kako mi je rekla Sara, želiš upoznati i pozdraviti. Mnogo ubijenih, mnogi pobjegli, mnogi ... pa raspršeni, i nikada se nije doznalo jesu li umrli u pustinji ili su ugušeni u tamnici za kaznu zbog svoje pobune. Ali da li je to bila pobuna ?
A tko bi bio stajao skrštenih ruku dopuštajući poklati toliku nevinčad? Ne, nije pravo da su živi Levi i Ilija, dok su toliki nevini mrtvi !«
»Tko su ta dvojica i što su učinili ?« »Ali ... Znat ćeš barem o pokolju. Herodovu pokolju ... Više od tisuće dječice u gradu, gotovo drugu tisuću po poljima.
I sva muška, bolje, skoro sva muška; jer su surovi u bijesu, u tami, u gužvi uzeli, izvukli iz kolijevki, iz majčinskih kreveta, iz napadnutih kuća i određeni broj djevojčica i proboli ih kao mlade gazele što ih je strijelac uzeo na nišan. A zašto sve to ? Zato što je jedna skupina pastira koji su, sigurno zato da ublaže noćnu studen, pili šerbet u velikim gutljajima, bila zahvaćena od bunila i kazali da su vidjeli anđele, da su čuli pjesme, dobili upute ... i rekli nama Betlehemcima: "Dodite. Klanjajte se. Rodio se Mesija". Pomisli: Mesija u pećini ! Uistinu moram reći da smo bili pijani svi, i ja, onda mladić, i žena koja je onda imala nekoliko godina ... jer smo svi povjerovali, te smo u jednoj siromašnoj galilejskoj ženi htjeli vidjeti Djevicu koja rađa, o kojoj govore proroci. Ali ako je bila s jednim neuglednim Galilejcem ! Sigurno s mužem. Ako je bila žena, kako je mogla biti "Djevica" ? Ukratko: povjerovali smo. Darovi, klanjanje ... kuće otvorene da ih ugoste ... O, dobro su znali igrati ulogu ! Siromašna Ana ! Pri tome je izgubila imanje i život, pa i djecu svoje kćeri, prve, jedine koja se spasila jer je bila udata za jednog trgovca iz Jeruzalema; izgubili su imanje jer je kuća bila spaljena, a sav posjed posječen po naredbi Herodovoj. Sad je neobradeno polje po kome pasu stada.« »I za sve su krivi pastiri ?« »Ne, nego i trojica čarobnjaka, koji su došli iz kraljevstva Sotone. Možda su bili ortaci onih triju ... A mi, lude, smatrali smo njihov dolazak velikom časću ! Onaj siromašni starješina sinagoge ! Ubili smo ga zato što se zakleo da proroštva stavljaju pečat istine na riječi pastira i maga ...« »Za sve su onda krivi pastiri i magi ?« »Ne, Galilejče. I mi. Naša lakovjernost. Odavna se očekivao Mesija ! Stoljeća čekanja. Mnogo razočaranja u posljednja vremena zbog lažnih Mesija. Jedan je bio Galilejac, kao i Ti, jedan drugi zvao se Teuda. Lasci ! Oni Mesija ! Nisu bili drugo do pohlepni pustolovi u lovu za srećom ! Ta pouka nas je morala razbuditi. Međutim ...« »Pa onda, zašto svi proklinjete pastire i mage ? Ako i sebe smatrate ludima, onda biste morali i sebe proklinjati. Ali zapovijed o ljubavi ne dopušta proklinjanja.. Proklinjanje izaziva prokletstvo. Jeste li sigurni da ste u pravu ? Ne bi li moglo biti istinito da su pastiri i magi kazali istinu, njima objavljenu od Boga ? Zasto htjeti vjerovati da su lasci ?« »Jer se godine proroštva nisu bile ispunile. Kasnije smo o tom mislili ... kad nam je krv, koja je zarumenila nakapnice i potoke, otvorila oči mišljenja.« »A zar Svevišnji, zbog izvanredne ljubavi prema svom narodu, ne bi bio mogao učiniti da Spasitelj dođe ranije ? Na čemu su magi temeljili svoju tvrdnju. Rekao si mi da su došli s Istoka ...« »Na svojim računima o jednoj novoj zvijezdi.«
»A zar nije rečeno: "Zvijezda će se roditi od Jakova i žezlo će se dići od Izraela" ? A zar Jakov nije veliki patrijarha i zar se nije zaustavio u ovoj betlehemskoj zemlji njemu dragoj kao zjenica njegova oka, jer je tu umrla njegova ljubljena Rahela ? A zar nije, nadalje, rečeno proročkim ustima: "Isklijat će mladica iz panja Jišajeva i izbit će cvijet iz te mladice"? Jišaj Davidov otac ovdje se rodio. Zar mladica na panju, što su ga prigrabljivanja tirana odrezala pri korijenu, nije "Djevica", koja će roditi Sina, što ga neće imati od čovjeka, jer onda više ne bi bila djevica, nego od božanskoga htijenja, zato će On biti "Emanuel" jer, kako će biti Sin Božji, bit će Bog, i zato će donijeti Boga u Božji narod, kako njegovo ime kaže ? I zar Ga neće navijestiti, kaže proroštvo, narodima tmina, tj. poganima, "veliko svjetlo" ? I zar zvijezda što su je vidjeli magi ne bi mogla biti zvijezda Jakovljeva, veliko svjetlo dvaju proroštava, Balaamova i Izaijina ?! A zar i sam pokolj što ga je izvršio Herod nije sadržan u proroštvima ? "Kukanje se čulo na visini... To Rahela oplakuje svoju djecu". Bilo je zabilježeno da će Raheline kosti roniti suze u njezinom grobu u Efrati kad, po Spasitelju, dode naplata svetom narodu. Suze, da se onda promijene u nebeski smijeh, kao duga koja je sastavljena od posljednjih kapi oluje, ali kaže: "Evo, darovana je vedrina".« »Vrlo si učen. Jesi li rabbi ?«
»Jesam.« »Osjećam ja to. U tvojim riječima je svjetlost i istina. Ali ipak... O, mnogo rana još krvari u ovoj betlehemskoj zemlji zbog pravog ili lažnog Mesije... Savjetovao bih Mu da nikada ne dođe ovamo. Zemlja bi ga odbacila kao što se odbaci pastorak zbog kojega su poginuli pravi sinovi. Nego ionako... ako je bio On... poginuo je s ostalim poklanima.« »Gdje sada boravi Levi, a gdje Ilija ?« »Zar ih poznaješ ?« Čovjek je postao sumnjičav. »Ne poznam ih. Njihovo lice mi je nepoznato. Ali su nesretni, a Ja uvijek sažaljujem nesretne. Želim ih pronaći.« »Hm ! Bit ćeš prvi nakon gotovo trideset godina. Još su pastiri i služe jednom bogatom Herodovcu, koji je prisvojio mnogo imanja ubijenih... Netko je uvijek na dobitku ! Naći ćeš ih sa stadima po brežuljcima koji se spuštaju prema Hebronu. Ali: jedan savjet. Neka te ne vide Betlehemci da govoriš s njima. Škodilo bi ti. Podnosimo ih jer... jer je tu Herodovac. Inače...« »O, mržnjo ! Zašto mrziti ?«
»Zato jer je pravo. Napakostili su nam.« »Vjerovali su da čine dobro.« »Ali su učinili zlo. Neka im i bude zlo. Trebalo je da ih ubijemo kao što su prouzročili ubijanje svojom ludošću. Ali smo bili oglupavjeli, a kasnije... tu je bio Herodovac.« »Zar biste, dakle, da nije bilo njega, i poslije prvog, još razumljivog trzaja osvete, bili ubili ?« »I sada bismo ih ubili kad se ne bismo bojali njihova gospodara.« »Čovječe, Ja ti kažem: nemoj mrziti. Nemoj željeti zlo. Ne želi činiti zlo. Ovdje nema krivnje. Ali kad bi je i bilo, oprosti. Oprosti u ime Božje. Kaži to drugim Betlehemcima. Kad nestane mržnje iz vaših srdaca, doći će Mesija; onda ćete ga upoznati, jer On živi.
On je već postojao kad se dogodio pokolj. To vam Ja kažem. Pokolj se dogodio ne krivnjom pastira niti maga, nego krivnjom Sotone. Mesija se rodio ovdje, došao je donijeti Svjetlo zemlji svojih otaca. Sin Majke djevice od roda Davidova otvorio je, u ruševinama kuće Davidove, rijeku vječnih milosti svijetu, otvorio je život čovjeku...« »Odlazi, odlazi ! Izađi odavde ! Ti sljedbeniče toga laznog Mesije, jer nije mogao biti nego lažni Mesija, jer je nama Betlehemcima donio nesreću. Ti ga braniš, zato ... «
»Šuti, čovječe. Ja sam Judejac i imam pri vrhu prijatelja. Mogao bih učiniti da se pokaješ zbog uvrede.» Juda skoči, uhvati seljaka za haljinu i prodrma ga zestoko i plamteci od srdžbe. »Ne, ne, odlazite odavle ! Neću neprilike ni s Betlehemcima, ni s Rimom, ni s Herodom. Odlazite, prokleti, ako ne želite da vam ostavim kakav znak. Gubite se !...«
»Idimo, Juda. Nemoj se opirati. Ostavimo ga u njegovoj mržnji. Bog ne ulazi tamo gdje je mržnja. Hajdemo.«
»Da, hajdemo. Ali platit ćete mi to.« »Ne, Juda. Ne. Ne govori tako. Slijepi su... Bit će ih mnogo na mom putu...«
Izlaze, povodeći se za Šimunom i Ivanom, koji su već vani i potiho razgovaraju sa ženom iza ugla staje.
»Oprosti mome mužu, Gospodine. Nisam mislila da ću učiniti toliko zlo... Evo, uzmi. Pojest ćes ih sutra ujutro. Svježa su, od danas. (Daje nekoliko jaja.) Nemam drugo... Oprosti. Gdje ćeš spavati?« »Ne brini se za to. Znam kamo ću. Idi u mini radi tvoje dobrote. Zbogom.«
Nekoliko metara hode šuteci, a onda Juda prasne: »Ipak Ti, pa ne tražiti da ti se poklone ! Zasto nisi prisilio onog prljavog hulitelja da se prigne do blata ? Na zemlju ! Oboriti ga na zemlju zato sto se ogriješio o Tebe, Mesiju... O, ja bih to bio učinio ! Samaritance treba smrviti u prah čudom. Jedino to ih može prodrmati.«
»Oh, koliko ću puta takve riječi čuti ! Ali kad bih morao smrviti u prah zbog svakog grijeha protiv Mene. Ne, Juda. Ja sam došao stvarati. Ne rušiti.« »Da. No međutim drugi ruše Tebe.« Isus ne odvraća. Šimun pita: »Kamo sad idemo, Učitelju ?«
»Dodite sa Mnom. Znam za jedno mjesto.« »Ali kako znaš za njega ako tu nikada nisi bio otkako si pobjegao ?« pita još uvijek razdraženo Juda.
»Znam. Nije lijepo. Ali, bio sam tu jednom drugom zgodom. Nije u Betlehemu... malo izvan njega... Skrenimo na ovu stranu.«
Isus ispred, zatim Šimun, zatim Juda, zadnji Ivan... U tišini, koju prekida jedino šum sandala po sitnom pijesku staze, čuje se jecaj. »Tko plače ?« pita Isus okrenuvši se.
A Juda: »To je Ivan. Prestrašio se.«»Ne. Nisam se prestrašio. Već mi je ruka bila na nožu što ga imam za pasom... ali sam se sjetio tvoga: "Ne ubij, oprosti".
To uvijek govoriš ...« »Pa zašto onda plačeš ?« pita Juda.
»Jer mi je teško vidjeti da svijet neće Isusa. Ne prepoznaje ga i neće da ga upozna. Oh, to je takva bol ! Kao da mi prekapaju
srce ognjenim trnjem. Kao da sam vidio gdje gaze moju majku
i pljuju u lice mom ocu... Jos više... Kao da sam vidio rimske konje gdje jedu iz svete Škrinje i kako se odmaraju u Svetinji nad svetinjama.« »Ne plači, Ivane moj. Za ovaj put i za bezbrojne druge pute reći ćeš: "On je bio Svjetlo koje je došlo zato da svijetli u tami i tama ga ne obuze. Došao je na svijet koji je po Njemu bio sazdan, ali ga svijet ne upozna. Došao je u svoj grad, u svoju kuću, ali ga njegovi ne primiše". O, ne plači tako !«
»Ovo se ne događa u Galileji !» uzdiše Ivan.
»Onda ni u Judeji !« odgovara Juda. »Jeruzalem je njezin glavni grad i pred tri dana je klicao hosana Tebi, Mesiji. Ovdje... mjesto prostih pastira, seljaka i vrtlara, ne smije se uzeti kao osnova. Hajde, odakle je bio lažni Mesija Juda ? Govorilo se...«
»Dosta, Juda. Ne zaslužuje uznemiravati se. Ja sam miran.
Tako budite i vi. Juda, dodi ovamo. Moram govoriti s tobom.« Juda dode do njega. »Uzmi kesu. Ti ćeš ići u kupovinu. Za sutra.«
»A zasada, gdje ćemo konačiti ?«
Isus se smiješi i šuti. Spustila se noć. Mjesec sve obavija sjajem. U stablima maslina pjevaju slavuji. Jedan potok je kao zvonka srebrna vrpca. Sa pokošenih livada širi se vonj sijena: topao, kazala bih, tjelesan. Čuje se pokoje mukanje, pokoje blejanje. I zvijezde, zvijezde, zvijezde ... mnoštvo zvijezda na nebeskom svodu, baldahin od živog dragog kamenja razapet iznad betlehemskih brezuljaka.
»Pa ovdje ! ... To su ruševine. Kamo nas vodiš ? Grad je više onamo.« »Znam. Dodi. Drži se potoka, iza Mene. Još nekoliko koraka, a onda ... onda ću ti ponuditi konak Kralja Izraelova.» Juda slegne ramenima i šuti. Još nekoliko koraka. Zatim evo gomile srušenih kuća. Ostaci stanova. Jedna pećina izmedu dviju pukotina debelih zidina.
Isus kaže: »Imate li gubu za kresanje vatre ? Upalite.« Šimun upali malenu luč što ju je izvukao iz bisaga i dade je Isusu. »Uđite», kaže Učitelj dižući žižak. »Uđite. Ovo je soba rođenja Kralja Izraelova.« »Ti se šališ, Učitelju ! Ovo je smrdljiva špilja. A, uistinu, ne ostajem ga ja u njoj ! Odvratna mi je: vlažna, hladna, smrdljiva, puna štipavaca, možda zmija...« »A ipak... Prijatelji, ovdje se u noći 25. za blagdana Encenija, iz ljubavi prema čovjeku, rodio od Djevice Isus Krist, Emanuel, Riječ Božja postala Tijelom: Ja koji vam govorim. I onda je kao i sada svijet bio gluh za nebeske glasove koji su govorili srcima... te je odbio Majku... pa je ovdje... Ne, Juda, ne odvraćaj s negodovanjem pogled od tih šišmiša što lepršaju, od tih zelembaća, od tih paučina, ne podiži s gađenjem svoju lijepu izvezenu haljinu da se ne vuče po tlu pokrivenu životinjskim izmetinama. Ti šišmiši su djeca djece onih koji su bili prve igračke što su se micale pred ocima Djeteta, za koga su anđeli pjevali "Slava", što su slušali pastiri, ne pijani osim od zanosne radosti, od prave radosti. Oni zelembaći smaragdne boje prvi su udarili u moje zjene, prvi iza bijele haljine i majčinskog lica. Ta paučina bila je nebnica nad mojom kraljevskom kolijevkom. Ovo tlo... o, možes gaziti po njemu bez gnušanja !... Pokriveno je izme¬tinama... ali je posvećeno od nogu One, Svetice, velike Svetice, Čiste, Neoskvrnjene, Rodilje Bogorodice, od One koja je rodila jer je morala roditi, rodila jer joj je Bog a ne čovjek to rekao i samim Sobom je učinio trudnom. Ona, Neokaljana, stupala je po tom tlu. Ti možeš po njemu gaziti. I dao Bog da po tabanima tvojih nogu uzađe u tvoje srce čistoća što ju je Ona širila...«
Šimun se spustio na koljena. Ivan ide ravno k jaslama i plače naslonivši glavu na njih. Juda je zaprepašten... zatim ga svlada ganuće i, ne misleci više na svoju lijepu haljinu, baca se na zemlju, uzima okrajak Isusove haljine, poljubi ga i bije se u prsa govoreći:
»O, smiluj se, dobri Učitelju, sljepoći svoga sluge ! Nestaje moje oholosti... vidim Te kakav jesi. Ne kralj kakva sam ja zamišljao. Nego Knez vječni, Otac budućega vijeka, Kralj mira. Milosrđe, Gospodine i Bože moj ! Milosrde !« »Da. Sve moje milosrđe ! Sada ćemo spavati gdje je spavalo Dijete i Djevica, ondje gdje je Ivan zauzeo mjesto Majke koja se klanjala, ovdje gdje Šimun izg'leda kao moj poočim. Ili pak, ako vam je draže, govorit ću vam o onoj noći...« »O, da, Učitelju ! Iznesi nam kako si niknuo.«
»Da to bude svjetlosni biser u našem srcu. I da to možemo ponoviti svijetu.« »I častiti tvoju Majku, ne samo zato što ti je majka, nego zato što je... oh, što je Djevica !«
Najprije je govorio Juda, zatim Šimun, onda Ivan s licem što plače i smiješi se, tamo pokraj jasala ! ... »Dođite na sijeno. Slušajte...« I Isus pripovijeda o noći svoga rođenja. »... kad je Majci već bilo blizu vrijeme da rodi, došla je naredba Cezara Augusta. Naredbu je proglasio carski namjesnik Publije Sulpicije Kvirin, dok je upraviteljem Palestine bio Sencije Saturnin. Proglas je glasio: popisati sve stanovnike carstva. Oni koji nisu bili robovi, morali su poći u mjesta svoga porijekla da se upišu u carske knjige. Josip, Majčin zaručnik, bio je od roda Davidova, i Majka je bila od Davida. Zato su, pokoravajući se proglasu, ostavili Nazaret da dodu u Betlehem, kolijevku kraljevskog roda. Vrijeme je bilo vrlo hladno...«
Isus nastavlja pripovijedanje i tako sve prestaje.
