Kršćanska meditacija
ISUSOV ULAZAK U JERUZALEM
Ulazak Isusov u Jeruzalem
Isus stavlja svoju ruku na rame svoje Majke, koja je ustala kada su Ivan i Jakov Alfejev stigli do nje da joj kažu: »Tvoj Sin dolazi«, a onda su se vratili natrag da se priključe svojim kolegama koji polako idu naprijed, razgovarajući, dok su Toma i Andrija otrčali u Betfage da potraže magaricu i magare i dovedu ih k Isusu.
Kroz to vrijeme Isus govori ženama. »Evo nas blizu grada. Ja vam savjetujem da otiđete. I da idete sigurne. Uđite prije Mene u grad. Blizu ‘En Rogela’ su svi pastiri i najpouzdaniji učenici. Naređeno im je da vas prate i štite.«
»I što ... Razgovarale smo s Aserom iz Nazareta i Abelom iz Galilejskog Betlehema pa i sa Salomonom. Došli su sve dovle da uhodare tvoj dolazak. Narod priprema veliku svečanost. I nama se prohtjelo vidjeti ... Vidiš kako se tresu vrhovi maslina ? Nije to vjetar što ih tako ljulja. Nego je to narod koji lomi grane da ih prostru po putu i da te njima zaštite od sunca. A tamo ?! Gledaj, tamo ogoljuju palme od njihovih lepeza. Nalik su na grozdove, a to su ljudi što su se popeli na stabla da beru i beru ... A na obroncima vidi pogurenu djecu kako beru cvijeće. I žene sigurno po vrtovima i cvjetnjacima beru cvjetne vjenčiće i mirisne trave da te pospu cvijećem. Mi smo htjeli vidjeti ... i oponašati Mariju Lazarovu, koja je pokupila sve cvijeće izgaženo tvojom nogom, kada si ulazio u Lazarov vrt« - moli Marija Kleofina u ime svih.
Isus miluje lice svoje stare rođakinje koja naliči na djevojčicu što bi željela vidjeti jednu predstavu i kaže joj: »U velikom mnoštvu ne bi vidjela ništa. Idite naprijed. U kuću Lazarovu, onu što je čuva Matija. Proći ću onuda i vidjet ćete me odozgo.«
»Sine moj ... i … ideš sam ? Zar ne mogu biti uz tebe ?« - kaže Marija podižući vrlo žalosno lice i upirući svoje nebeske oči u svog milog Sina.
»Želio bih te zamoliti da budeš skrivena. Kao golubica u pukotini pećine. Tvoja molitva mi je potrebnija od tvoje prisutnosti, draga Mama !« »Ako je tako, Sine moj, mi ćemo moliti. Sve. Za Tebe.« »Da. Nakon što ga budemo vidjeli gdje prolazi, doći ćete s nama u moju sionsku palaču. A ja ću poslati sluge u Hram, da budu uvijek iza Učitelja, i da bi nam donosili njegove naredbe i vijesti o Njemu« - odluči Marija Lazarova, uvijek hitra da shvati ono što je najbolje da se uradi i da se to uradi bez otezanja. »Imaš pravo, sestro. Premda mi je žao što ga neću pratiti, shvaćam opravdanost naredbe. Uostalom Lazar nam je rekao da se ne protivimo Učitelju ni u kojoj stvari, nego da ga slušamo i u najmanjim sitnicama.
I to ćemo činiti.« »E pa, onda pođite. Vidite ? Putevi postaju življi. Apostoli me upravo sustižu. Idite. Mir bio s vama. Pozvat ću vas kad budem smatrao da je pravi čas. Mama, zbogom. Budi mirna. Bog je s nama«. Poljubi je i otpusti. I poslušne učenice odlaze hitro.
Deset apostola sustižu Isusa. »Poslao si ih naprijed ?« »Da. Gledat će moj ulazak s jedne kuće.« »S koje kuće ?« - pita Juda iz Keriota. »Eh, sada ima već toliko prijateljskih kuća !« kaže Filip. »Ne iz Analijine ?« - uporno ispituje Juda. Isus odgovori niječno i uputi se prema ‘Betfagi’ koja je malo dalje. Već je blizu kada se vraćaju ona dvojica koja su bila poslana uzeti magaricu i magare. Viču: »Našli smo kao što si Ti rekao i dovedosmo ti životinje. Ali gospodar je htio da ih počešlja i ukrasi najboljom ormom, da bi te počastio. A učenici, koji su se pridružili onima što su proveli noć na putovima Betanije, da bi te počastili, hoće da imaju čast da te vode, i mi smo pristali. Činilo nam se da je njihova ljubav zaslužila nagradu.«
»Dobro ste učinili. Pođimo, međutim, naprijed.« »Ima li mnogo učenika?« - pita Bartolomej. »Oh ! Mnoštvo ! Ne može se uopće probiti kroz puteve ‘Betfage’. Zbog toga sam rekao Izaku da povede magarca do Kleonta sirara.« - odgovara Toma.
»Dobro si učinio. Hajdemo sve do one strmine brežuljka i počekajmo malo u sjeni onog drveća.« Idu kamo Isus pokazuje. »Ali mi se udaljujemo ! Ti prelaziš ‘Betfage’ obilazeći
ga s leđa !« - uzviknu Iškariot. »I ako hoću da to učinim, tko mi to može zabraniti ?
Zar sam možda već uznik, da mi nije slobodno ići kuda hoću ? Ili se možda nekome žuri da to postanem, pa se boji da bih mogao pobjeći hvatanju ? I ako bih smatrao
ispravnim da se udaljim na sigurnija mjesta, ima li nekoga tko bi me mogao spriječiti ?“
Isus strijelja svojim očima Izdajicu, koji ne otvara više usta i sleže ramenima kao da bi rekao: »Čini kako ti se sviđa.«
Kruže stvarno iza leđa mjestanca, rekla bih pregrađe samog grada, jer sa zapadne strane baš je sasvim malo udaljeno od grada, jer već je dio padina Maslinika koji okružuje Jeruzalem s istočne strane. Dolje između padina i grada, Cedron blista na travanjskom suncu.
Isus sjeda u onoj zelenoj tišini i sabire se u svojim mislima. Zatim ustaje i ide pravo na rub stijene.
Isus kaže: »Ovdje ćeš staviti viđenje od 31. srpnja 1944; Isus plače nad Jeruzalemom, od fraze za koju sam ti rekao da je početak viđenja.« A zatim mi nanovo počinje pokazivati faze njegovog trijumfalnog ulaska. 30.srpnja. Ne znam kako ću opisati, jer se tako slabo osjećam na srcu, da mogu sjediti samo s velikim naporom. Ali, tako je. Trebam opisati što vidim. Osvjetljuje mi se današnje Evandelje: 9.ned. po Duhovima
S jedne uzvisine iznad Jeruzalema Isus gleda grad koji se stere pred njegovim nogama.
Nije to visok brežuljak. Najviše kao što može biti visok trg sv.Minijata na brdu u Firenzi; ali to je dovoljno da bi oko vladalo nad prostranom površinom kuća i puteva koji uzlaze i silaze gore i dolje po malim uzdignućima tla na kojemu je sagraden Jeruzalem. Ovo je brdo zasigurno mnogo više, ako se uzme najniža razina grada i od Kalvarije, ali je bliže gradskim zidinama od nje. Započinje baš od gradskih zidina i diže se strmo sa strane istih, dok s druge strane blago silazi prema posve zelenom polju koje se prostire prema istoku. Barem mi izgleda istok, ako dobro prosuđujem sunčano svjetlo.
Isus i njegovi su pod krošnjom stabala, u sjeni. Sjede i odmaraju se od pređenog puta. Zatim, Isus ustaje, ostavlja prostor s drvećem gdje su sjedili i ide upravo na sam rub strmine.
Njegov visoki lik ističe se nad prazninom koja ga okružuje. Izgleda još viši, onako uspravan i sam. Drži ruke prekrižene na grudima, na plavom plaštu i gleda ozbiljan, ozbiljan. Apostoli ga promatraju. Ali puštaju ga na miru ne mičući se niti govoreći. Po svoj prilici misle da se je odvojio za molitvu. Ali Isus ne moli. Nakon što je dugo promatrao grad, svaku njegovu četvrt, svaki njegov brežuljak, svaku njegovu pojedinost, ponekad s dugim pogledom na ovu ili onu točku, ponekad s manjom upornošću, Isus zaplaka. Bez drhtaja ili šuma. Suze bujaju u očnim šupljinama, zatim izbijaju i kotrljaju se niz obraze i padaju ... Krupne suze tako šutljive i tako tužne. Kao suze onoga koji zna da mora plakati, sam, bez nade da će ga itko utješiti i shvatiti. Zbog boli koja ne može biti poništena i koja, apsolutno, mora biti podnesena.
Ivanov brat, poradi svog položaja, prvi je zapazio taj plač i priopćuje to ostalima koji, zapanjeni, pogledavaju jedan drugoga.
»Nitko mu od nas nije učinio zlo« - reče jedan, a drugi: »Pa ni od naroda nitko ga nije vrijeđao. U tom mnoštvu nitko mu nije bio neprijatelj.« »Pa zašto onda plače ?« - pita najstariji među svima.
Petar i Ivan zajedno ustanu i prilaze k Učitelju. Misle da je jedina stvar koju treba činiti: dati mu do znanja da ga ljube i pitati ga što mu je. »Učitelju, Ti plačeš ? - kaze Ivan stavljajući svoju glavu na rame Isusu koji je viši od njega za cio vrat i glavu.
A Petar pak obujmi ga rukom oko pojasa, privine ga zagrljajem k sebi i reče mu:
»Što te žalosti, Isuse ? Reci to nama koji te ljubimo.«
Isus prisloni lice na plavu glavu Ivanovu i razrješujući ruke stavlja jednu na rame Petru. Ostaju tako zagrljeni sva trojica u stavu tolike ljubavi. Ali suze nastavljaju teći.
Ivan, koji osjeća da mu kaplju na kosu, ponovno pita: »Zašto plačeš, Učitelju moj ? Možda smo ti mi uzrok muke ?«
I ostali se apostoli pridružiše toj skupini koja ljubi i sa strepnjom očekuju odgovor.
»Ne« - kaže Isus. »Ne vi. Vi ste mi prijatelji, a prijateljstvo kada je iskreno, balzam je i smiješak, nikada plač. Htio bih da mi uvijek ostanete prijatelji.
Pa i sada kada ćemo ući u pokvarenost koja vrije i koja kvari onoga koji nema odlučnu volju da ostane pošten.«
»Gdje idemo, Učitelju ? Zar ne u Jeruzalem ? Mnoštvo te je već s radošću pozdravilo. Želiš li ih razočarati ? Idemo li možda u Samariju zbog kakvog čuda ? Upravo sada, kada je blizu Pasha ?« Pitanja su se nizala istodobno od više njih.
Isus podigne ruke nalažući tišinu, zatim desnicom pokaže na grad. Pokret ruku širok kao u onoga koji sije ispred sebe. I kaže: »On je Pokvarenost. Mi ulazimo u Jeruzalem. Mi tamo ulazimo. I jedino Svevišnji zna kako bih htio posvetiti ga noseći mu Svetost koja dolazi s Neba. Da ga iznova posvetim, njega koji bi trebao biti Sveti Grad. Ali neću mu moći učiniti ništa. Pokvaren je i pokvarenim ostaje. Rijeke syetosti koje izyiru iz živog Hrama, a koje će danima još više izvirati, dok ga ne liše života, neće biti dovoljne da ga otkupe. Doći će k Svetome Samarija i poganski svijet. Na njegovim lažnim hramovima podići će se hramovi istinitog Boga. Srca neznabožaca klanjat će se Kristu. Ali ovaj narod, ovaj grad, bit će mu uvijek neprijateljski, a njegova mržnja dovest će ga do najvećeg grijeha. To se mora dogoditi. Ali jao onima koji će biti oruđe toga zločina. Jao ! ...« Isus uporno gleda Judu koji mu stoji nasuprot.
»To se nama neće nikada dogoditi. Mi smo tvoji apostoli i vjerujemo u Tebe.« Juda bestidno laže i podnosi Isusov pogled bez zbunjenosti. Ostali pridružuju svoje prosvjede. Isus odgovara svima izbjegavajući da izravno odgovori Judi.
»Neka bi Nebo htjelo da budete takvi. Ali u vama još ima mnogo slabosti, a napast bi vas mogla učiniti sličnima onima koji me mrze. Molite mnogo i mnogo bdijte nad sobom. Sotona zna da će biti pobijeđen i želi mi se osvetiti trgajući vas od mene. Sotona je oko sviju vas. Oko mene, da bi me spriječio da činim volju Očevu i da izvršim svoje poslanje. Oko vas, da bi vas učinio svojim robovima. Bdijte ! Unutar onih zidina Sotona će zgrabiti onoga koji ne bude znao biti jak. Onoga za koga će biti prokletstvo što je bio izabran, jer je svoje izabranje upotrijebio za ljudski cilj. Ja sam vas_odabrao za Kraljevstvo nebesko, a ne za_kraljevstvo ovoga svijeta. Imajte to na pameti.
A ti grade, koji želiš svoju propast i nad kojim Ja plačem, znaj da tvoj Krist moli za tvoje otkupljenje. Oh ! Kada bi barem u ovaj čas koji ti preostaje znao doći Onome koji bi bio tvoj mir ! Kada bi barem u ovom času shvatio Ljubav, koja prolazi kroza te i lišio se mržnje koja te čini slijepim i ludim, okrutnim prema tebi samom i prema tvom dobru ! Ali doći će, dan, kad ćeš se sjetiti ovog časa ! Tada već odviše kasno da bi plakao i kajao se ! Ljubav će proći i nestati s tvojih ulica, a ostat će Mržnja koju si ti više volio. I Mržnja će se dići prema tebi i prema tvojoj djeci ! Jer ima se ono što se želi, a mržnja se plaća mržnjom. I neće biti tada mržnje jakih protiv golorukome, nego mržnja protiv mržnje i stoga rat i smrt. Pritješnjen rovovima i vojnicima, malaksat ćeš prije nego budeš razoren i vidjet ćeš kako padaju tvoji sinovi od oružja i od gladi, a oni što preostanu, kako idu u ropstvo i tražit ćeš smilovanje, ali nećeš ga više naći, jer nisi htio upoznati svoje Spasenje.
Plačem, prijatelji, jer imam ljudsko srce, i propast domovine izvlači mi suze. Ali je pravo da se to dogodi, jer pokvarenost, među ovim zidinama, prelazi svaku granicu i privlači Božju kaznu... Jao građanima koji su uzrokom zla domovine ! Jao upravljačima koji su tome glavni uzrok ! Jao onima koji bi trebali_biti sveti da dovedu ostale da budu čestiti, a međutim, oskvrnjuju Kuću svoje službe i same sebe. Dođite ! Ničemu neće koristiti moje djelo. Ali učinimo da još jednom Svjetlo zasja među Tminama !«
Isus silazi, a njegovi ga prate. Brzo ide putem ozbiljna, rekla bih i namrštena lica.
Više ne govori. Ulazi u jednu kućicu na podnožju brežuljka i ne vidim više ništa.
Tek što je Isus ušao u Kuću blagoslivljajući stanovnike, začuje se veselo razlijeganje praporaca i praznički uzvici ..., a odmah zatim pojavi se na vratima mršavo i blijedo lice Izakovo, i vjerni pastir uđe i baca se na tlo pred svojim Gospodinom Isusom.
U okviru širom otvorenih vrata tiskaju se lica i lica, a iza njih se vide i drugi ... Guranje, gnječenje, nastojanje da se učini sebi mjesta. Poneki krik žene, poneki plač djeteta stisnuta usred gužve i poklici pozdrava, svečani uzvici: "Sretnog li dana koji te donosi k nama ! Mir Tebi Gospodine ! Dobro došao, o Učtelju, da nagradiš našu vjernost !"
Isus se podiže na noge i daje znak da će govoriti. Svi šute i čuje se jasan Isusov glas.
»Mir vama ! Nemojte se tiskati. Sada ćemo uzaći zajedno u Hram. Došao sam da bih bio s vama. Mir ! Mir ! Ne nanosite sebi zla. Dajte mjesta, dragi moji ! Dopustite mi da iziđem i slijedite me, jer ćemo zajedno ući u Sveti Grad.«
Narod ‘hoćeš-nećeš’ posluša i učini malo mjesta, toliko da Isus može izaći i zajašiti magare. Jer Isus pokazuje na ždrijebe koje do tada nitko nije jahao i onda bogati hodočasnici, koji se guraju među mnoštvom, prostiru po njegovu putu raskošne ogrtače, a jedan klekne jednim koljenom na zemlju, da bi drugim načinio stepenicu Gospodinu, koji sjeda na hrbat magaretu i put započinje, dok Petar ide s jedne strane Učiteljeve, a Izak s druge, drzeći uzde nepripitomljene životinje, koja ipak ide naprijed mirno, kao da je bila korištena u toj sluzbi, bez ritanja ili preplašenosti od cvijeća što ga bacaju na Isusa, udarajući često životinju po očima i po njeznoj gubici, ili od grana masline i listova palminih kojima mašu ispred i okolo njega, bačenih na zemlju da bi načinili sag od cvijeća, niti od sve jačih poklika: »Hosana, Sinu Davidovu!« - koji se dižu prema vedrom nebu, dok mnoštvo biva sve gušće i povećava se novim pridošlicama. Proći iz ‘Betfage’ uskim i krivudavim puteljcima nije lako, te majke moraju uzeti djecu u naručje, a muškarci zaštićivati žene od suviše jakih sudara, a poneki otac stavlja dijete na rame da mu uzjaši oko vrata i tako ga nosi visoko iznad mnoštva, dok dječji glasići naliče na meketanje jaganjaca ili na cvrkut lastavica, a njihove ručice bacaju cvijeće i listove masline koje im pružaju majke, pa i cjelove blagom Isusu ...
Izišavši iz uskoće maloga sela povorka se sređuje i širi, a mnogi dobrovoljci idu naprijed kao predvodnici da bi oslobodili put, a ostali ih slijede prosipljući po tlu grane, dok neki čovjek prvi baca svoj plašt da bi bio umjesto saga, pa još jedan, pa četvorica, desetorica, stotina, tisuće njih ga oponašaju. I tako se usred puta šareni raznobojna traka od prostrtih haljina i čim Isus prođe, haljine se skupljaju i nose naprijed sa drugima, sa drugima i uvijek cvijeće, grane, palmino lišće s kojima su mahali pa ih bacali i poklici sve jači dižu se unaokolo u čast Kralja Izraelovog, Sina Davidova i njegovom Kraljevstvu.
Stražari na vratima izlaze da vide što se to događa. Ali nije pobuna i oni naslonjeni na svoja koplja stavljaju se postrance i promatraju začudeni ili podrugljivi neobičnu povorku tog Kralja koji jaši na magaretu magaričinu. Lijep kao bog, ponizan kao najsiromašniji među ljudima, blag dijeleći blagoslov ... opkoljen ženama i djecom i muževima bez oružja koji viču: »Mir, mir !« ... tog Kralja koji, prije no što će ući u grad, zaustavlja se za trenutak u razini grobova Hinona i Siloana gdje prebivaju gubavci (mislim da dobro izgovaram ova mjesta gdje sam, drugom zgodom, gledala čudesa nad gubavcima) i upirući se o jedini stremen u kojemu drži svoju nogu, sjedeći na magaretu, ne opkoračke kao na konju, diže se na noge i otvara ruke vičući u smjeru onih užasnih obronaka gdje se pokazuju prestrašena lica i tijela gledajući prema Isusu i izvikuju tužan krik gubavih: »Zaraženi smo !«, - da bi odbio nerazborite koji bi, makar dobro vide Isusa, uzišli i na nagrizene i zaražene stepenice ... Isus progovara: »Tko vjeruje u Mene, neka zazove moje Ime i neka zbog toga bude zdrav !« blagoslivlje i produžuje put, te naređuje Judi iz Keriota: »Kupit ćeš hrane za gubavce i sa Šimunom ćeš im je odnijeti prije večeri.«
Kada povorka uđe pod svod Siloanskih Vrata, a zatim se poput bujice razlije po gradu prolazeći kroz predgrade ‘Ofel’ - u kome je svaka terasa postala kao mali trg u zraku prepuna naroda koji kliče 'hosana' i baca cvijeće i prosipa mirise dolje, na ulicu, nastojeć baciti ih na Učitelja i zrak je zasićen mirisom cvjetova koji umiru pod koracima svjetine i esencija koje se šire zrakom prije nego što padnu u prašinu puta - poklici mnoštva bivaju sve jači i postaju toliko jaki kao da bi svaki vikao u vojnu trubu, jer ih brojni lukovi kojih je pun Jeruzalem uvećavaju neprestanim odjecima. Čujem kako viču, i vjerujem da hoće reći ono što govore evandelisti: »Salem, Salem melkil« (ili malchit: nastojim prenijeti zvuk riječi, ali je teško, jer imaju izgovore što ih mi nemamo)7.
Spisateljica, u 7, dotjeruje tekst na slijedeći način: "Čuje se klicanje. 'Salem, Salem, malkit', s njihovim karakterističinim izgovorom. Ovaj poklik sigurno odgovara onom 'Hosana' i 'Blagoslovljen' što ga donose evandelisti. (U stvari, ovo se podudaranje ne ostvaruje ovdje, jer 'Salem, Salem malkit' su aramejske riječi koje znače: 'Mir, mir, o Kralju'. Ali, spisateljica nije znala hebrejski ili aramejski. Ipak je vjerno prenijela te riječi, iako nije bila u stanju zapisati ih sa sigurnošću i točnošću, te ih ispravno protumačiti
Neprestani povici, koji liče na huku mora u oluji, u koju još nije pala lomljava velikog vala, koji zapljuskuju žale i hridine, koju slijedeći val prihvaća i ponovno diže u novu tutnjavu bez ikakva počinka. Naprosto sam zaglušena od toga ! Parfemi, mirisi, povici, mahanje granama i haljinama, boje, krikovi ... To je prizor koji zapanjuje. Vidim kako se neprestano miješa to mnoštvo, kako se pojavljuju i nestaju poznata lica: svi učenici iz mnogih mjesta Palestine, svi sljedbenici. ... Vidim na trenutak Jaira, vidim Jaju ... dječaka iz Pele (Čini mi se), koji bijaše slijep kao i njegova majka, a koje je Isus ozdravio, vidim starog osamljenog Matiju iz onog mjesta kod Jordana (s istočne obale), kod kojega se Isus sklonio kad je bilo sve pod vodom, vidim Zakeja s njegovim obraćenim prijateljima, vidim starog Ivana iz Nobe skoro sa svim građanima, vidim muža Sare iz Jute ... Ali tko može pamtiti sva ta lica i imena, kad je to kaleidoskop poznatih i nepoznatih lica, koje sam vidjela više puta ill samo jednom ? ... Evo sada lica pastirića blizu Enona i uz njega učenika iz Korozaima koji je ostavio pogreb svoga oca da bi slijedio Isusa. Blizu njega, za jedan trenutak, vidim oca i majku Benjamina iz Kafarnauma s njihovim sinčićem koji skoro da nije pao pod kopita magarčića zbog toga što se bacio naprijed da bi primio Isusovo milovanje. I - na žalost - lica farizeja i pismoznanaca, blijeda od gnjeva zbog ovog trijumfa, koji onako bahati, raskidaju krug ljubavi koji je ovio Isusa i urlaju mu: »Ušutkaj ove lude ! Dozovi ih k pameti ! Samo se Bogu kliče: Hosana ! Reci neka umuknu !« Na što Isus odgovara blago: »Pa kad bih Ja i rekao šute i oni_me poslušali, kamenje bi izvikivalo čudesa Riječi Božje.” Narod i dalje uzvikuje: “Hosana, hosana sinu Davidovu ! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje ! Hosana Njemu i njegovu Kraljevstvu ! Bog je s nama ! Emanuel je došao. Došlo je Kraljevstvo Krista Gospodina. Hosana ! Hosana od Zemlje pa sve do visine Nebesa ! Mir ! Mir, moj Kralju ! Mir i blagoslov Tebi, Kralju sveti ! Mir i slava na Nebesima i na Zemlji ! Slava Bogu zbog njegovog Krista ! Mir ljudima koji ga znaju prihvatiti. Mir na zemlji ljudima dobre volje i slava na Najvišem Nebu, jer je došao čas Gopodinov (a taj posljednji poklik viče jedna zbijena skupina pastira, koji ponavljaju božićni poklik). Osim tih poklika, i to neprestanih, narod iz Palestine pripovijeda hododasnicima iz Dijaspore čudesa što su ih vidjeli i onima koji ne znaju što se to dogada, jer strancu koji je slučajno putem naišao u grad i pita: »Ali tko je Taj ? Što se događa ?« - tumače: »To je Isus ! Isus, Učitelj iz Nazareta u Galileji ! Prorok ! Mesija Gospodnji ! Obećani ! Sveti !«
Iz jedne kuće, a tek su prošli vrata, jer idu sasvim polagano u toj zbrci, izlazi skupina snažnih mladića koji nose visoke mjedene posude pune užarenog ugljevlja s tamjanom što izgara šireci oblake miomirisnog dima. Ovaj gest prihvaćaju i drugi ponavljajući ga i mnogi trče naprijed ili se vraćaju natrag u kuće, da bi uzeli vatre i miomirisnih smola da ih pale u počast Kristu.
Pojavljuje se kuća Analije. Terasa je ukrašena mladim lišćem vinove loze što podrhtava na blagom travanjskom vjetru. S jedne strane terase, prema putu, nalazi se niz djevojaka obučenih u bijelo i s bijelim koprenama. Usred njih je Analija. Sve imaju košarice s ružinim laticama i đurđicama koje već lepršaju zrakom.
»Pozdravljaju te djevice Izraelske, Gospodine !« - kaze Ivan koji se probio i sada je uz bok Isusu, svraćajući njegovu pažnju na vijenac čistoće koji se nagnuo smiješeći se niz ogradu, da bi laticama crvenim kao krv i đurđicama bijelim poput bisera posuo put.
Isus pritegne na trenutak uzde i zaustavi magare. Podigne lice i ruku da blagoslovi onu nevinost zaljubljenu u Njega sve do odricanja od svake zemaljske ljubavi.
I Analija se nagnu i poviče: »Vidjela sam tvoj trijumf, o moj Gospodine ! Uzmi moj život za sveopću tvoju proslavu !« I s vrlo jakim krikom, dok Isus prolazi ispod njezine kuće, pozdravlja ga: »Isuse« ! I drugi krik, različit od prvoga, nadvisuje viku mnoštva. Ali narod, premda ga je čuo, ne zaustavlja se. To je rijeka oduševljenja, rijeka naroda u zanosu koji se ne može zaustaviti. I dok su posljednji valovi ove rijeke još izvan vratiju, prvi se već penju stepenicama što vode u hram.
»Tvoja Majka !« - viče Petar pokazujući na jednu kuću na uglu ulice koja se penje na Moriju i kojom se uputila povorka. I Isus podiže lice da se nasmiješi svojoj Majci koja je tamo gore među vjernim ženama.
Nailazak brojne karavane zaustavlja povorku nekoliko metara nakon što je prošla kuću.
I dok se Isus zadržava s ostalima, milujući djecu koju mu majke pružaju, dotrči neki čovjek
i probija se vičući: »Dajte da prođem ! Jedna žena je mrtva. Jedna djevojka. Iznenada. Majka zove Učitelja. Dajte da prođem ! On ju je već jednom spasio !«
Ljudi mu učine mjesta i čovjek trči do Isusa: »Učitelju, Elizina kći je mrtva. Pozdravila te je s onim povikom, zatim se je nagnula unatrag rekavši: "Ja sam sretna" i izdahnula je. Njezino je srce puklo od velike radosti što te vidjela tako pobjedonosnog. Njezina me je majka vidjela na terasi pored njezine kuće i poslala me da te pozovem. Dodi, Učitelju !«
»Mrtva ! Mrtva Analija ! Pa kako, kad je još jučer bila zdrava, rascvjetana, sretna ?« Apostoli se skupljaju uzbuđeni, pastiri isto tako. Svi su je jučer vidjeli savršeno zdravu. Malo prije vidjeli su je rumenu, nasmijanu ... Ne mogu shvatiti nesreću ... Traže, ispituju pojedinosti ... »Ne znam. Svi ste čuli njezine riječi. Govorila je snažno, sigurno. Zatim sam je vidio kako se naginje unatrag bjelja od haljine svoje i čuh krik majke ... Drugo ne znam.«
»Ne uzbudujte se. Nije mrtva. Pao je jedan cvijet i anđeli su ga Božji pokupili da ga ponesu u krilo Abrahamovo. Uskoro će se zemaljski ljiljan rastvoriti sretan u Raju, zaboravivši zauvijek užas svijeta. Čovječe, reci Elizi da ne oplakuje sudbinu svoga stvorenja. Reci joj da je ona primila veliku milost od Boga, i da će nakon šest dana shvatiti kakvu je milost Bog učinio njezinoj kceri. Ne plačite. Neka nitko ne plače. Njezin je trijumf još veći od moga, jer djevicu prati povorka anđela, da je odvedu u mir pravednika. I to je vječan trijumf koji će se još više povećavati i nikada neće znati za silazak. Zaista vam kažem ... imate razloga da plačete, ali ne zbog Analije, već zbog vas samih. Hajdemo !«
I ponavlja apostolima i onima što ga okružuju: »Pao je jedan cvijet. Ispružio se u miru i nebeski ga anđeli ubraše. Blažena, čista tijelom i srcem, jer će uskoro vidjeti Boga !«
»Ali kako, od čega je umrla, Gospodine ?« - pita Petar koji ne može shvatiti.
»Od ljubavi. Od zanosa. Od beskrajne radosti. Sretna smrt !«
Tko je mnogo naprijed ne zna, tko je mnogo odostraga ne zna. I tako se klicanje nastavlja, iako ovi ovdje u krugu, pored Isusa, zamišljeno šute.
Ivan tu šutnju prekida: »Oh, kako bih želio istu sudbinu prije budućih časova !«
»I ja također« - kaže Izak. »Želio bih vidjeti lice djevojke koja je umrla iz ljubavi prema Tebi ...« »Molim vas da mi žrtvujete svoju želju. Potrebna mi je vaša blizina.«
»Nećemo te ostaviti, Gospodine. Ali onoj majci, zar nijednu utjehu ?« - pita Natanael. »Pobrinut ću se za to ...«
Pred vratima su Hrama. Isus sjaši s magarca, kojeg netko iz Betfage preuzima na čuvanje. Valja imati na umu da se Isus nije zaustavio pri prvim vratima hrama, nego je išao uzduž zidina i zaustavio se tamo na sjevernoj strani, blizu tvrdave Antonije. I tu je sjašio i ušao u Hram kao da baš hoće da ga vide, da se ne sakriva pred vladajućom moći, budući se osjeća nevinim u svakom svome djelu.
U prvom je hramskom dvorištu već obična galama mjenjača i prodavača golubova, vrabaca, janjadi, samo što su sada prodavači ostali na cjedilu, jer su svi otrčali da vide Isusa. A Isus, svečan u svojoj grimiznoj haljini, ulazi i kruži pogledom po onom izložbenom sajmu i po grupi farizeja i pismoznanaca koji ga promatraju ispod jednog trijema.
Njegovo lice sijeva od gnjeva. Skoči u sredinu dvorišta. Iznenadni skok, koji je nalik na let. Let poput plamena, jer plamena je njegova grimizna haljina koja odsijeva na suncu što preplavljuje dvorište. I grmi snažnim glasom: »Van iz kuće Oca moga ! Nije ovo mjesto lihve i trgovine. Pisano je: "Moja kuća zvat će se kuća molitve". Zašto ste je onda prometnuli u špilju razbojničku, ovu kuću u kojoj je prizvano Ime Gospodnje ? Van ! Očistite moju Kuću. Da vam se ne dogodi da vas ošinem gromovima nebeske srdžbe, umjesto da upotrebim bič. Van ! Van odavde razbojnici, varalice, bestidnici, ubojice, svetogrdnici, idolopoklonici najgoreg idolopoklonstva: vlastitog oholog ‘ja’, kvaritelji i lašci. Napolje ! Napolje ! Ili će Svevišnji Bog, Ja vam to kažem, očistiti zauvijek ovo mjesto i osvetit se nad cijelim narodom.« Ne ponavlja šibanje kao nekada, ali videći da se trgovci i mjenjači nećkaju poslušati ga, prilazi najbližoj tezgi i prevrne je, rasipajući novac i vage na zemlju.
Prodavači i mjenjači žure se da izvrše naredbu Isusovu, nakon što su se uvjerili da nema šale. A Isus viče za njima: »I koliko ću puta morati reći da ovo mjesto ne smije biti mjesto nečistoće nego molitve ?« I gleda one od Hrama, koji, pokoravajuć se naredbama velikog svećenika, ne poduzimlju nikakve protumjere.
Očistivši dvorište Isus ide prema trijemovima gdje su se sabrali slijepi, uzeti, nijemi, bogalji i ostali bolesnici koji ga glasno dozivaju. »Što hoćete da vam učinim ?«
»Da progledam, Gospodine ! Da prohodam ! Da moj sin progovori ! Da moja žena ozdravi ! Mi vjerujemo u Tebe, Sine Božji !« »Neka vas Bog usliša.
Ustanite i slavite Gospodina !« Ne liječi, to mnoštvo bolesnika, jednoga po jednoga, nego Širokom kretnjom ruke milost i zdravlje silazi iz nje na nesretnike koji ustaju zdravi s radosnim klicanjem što se miješa s klicanjem mnogobrojne djece koja se tiskaju oko njega ponavljajući: »Slava, slava Sinu Davidovu ! Hosana Isusu Nazarećaninu, Kralju kraljeva i Gospodara !« Farizeji mu s prividnim poštovanjem dovikuju: »Učitelju, čuješ li ih ? Ta djeca govore, što se ne smije govoriti. Ukori ih ! Neka umuknu !« »A zašto ? Nije li možda kralj prorok, kralj moga roda rekao: "U ustima djece i dojenčadi hvalu si spremio protiv neprijatelja da postidiš mrzitelja, zlotvora"? Zar niste čitali ove riječi psalmiste ? Pustite neka me maleni slave. Njima su to prišapnuli njihovi anđeli koji neprestano gledaju Oca moga i poznaju mu tajne i šapću ih ovim nevinima. A sada ostavite me svi da se molim Gospodinu « ... i prolazeći kroz mnoštvo ide u predvorje Izraelaca da se moli ...
A zatim, iziđe kroz druga vrata, prođe tik uz ribnjak Probatik (piscina probatica), izađe iz grada i vrati se na goru Maslinsku. Apostoli su oduševljeni ... Trijumf ih je učinio sigurnima, i zaboraviše, potpuno zaboraviše sve strahove što ih u njima uzbudiše riječi Učiteljeve ... Govore o svemu ... Gore od želje da doznaju o Analiji. Isus ih jedva zadrži da ne idu, uvjeravajući ih da će se On pobrinuti na svoj način ... Gluhi, gluhi, gluhi na svaki glas božanskog upozorenja ... Ljudi, ljudi, ljudi koje jedan poklik 'hosana' navede da
zaborave na sve ...
Isus govori sa slugama Marije Magdalene koji su ga sreli u Hramu, a zatim ih otpušta ...
»A sada kuda ćemo?« - pita Filip. »U kuću Marka Jonina ?« - nadovezuje Ivan.
»Ne. Već na polje Galilejaca. Možda su stigla moja braća i želio bih ih pozdraviti«
- reče Isus. »To ćeš učiniti sutra« - pripominje Tadej. »Dobro je učiniti nešto dok se može učiniti. Podimo k Galilejcima. Bit će im drago vidjeti nas. Vi ćete doznati vijesti o svojim obiteljima. Ja ću vidjeti djecu ...« »A večeras, gdje ćemo spavati ? U gradu ? Na kojem mjestu ? Gdje je tvoja Majka ili kod Ivane ?« - pita Juda Iškarijot.
»Ne znam. Sigurno ne u gradu. Možda opet pod kojim galilejskim šatorom.«
»Ali zašto ?« »Jer sam Galilejac i ljubim svoju Domovinu. Idimo.«
Krenu uzlazeći prema galilejskom polju (kampu) što je na Maslinskoj gori, prema Betaniji, a koje se sve bijeli od šatora na veselom travanjskom suncu.
