Kršćanska meditacija
MARIJA PRIKAZANA U HRAMU
Vidim Mariju između oca i majke kako hoda ulicama jeruzalemskim.
Prolaznici se zaustavljaju da pogledaju lijepu Djevojčicu svu obučenu u snježnu bjelinu i zaogrnutu vrlo laganom tkaninom što je po svojim crtežima, grančicama i cvijećem nešto tamnije obojenima na nježnoj podlozi, ona ista što ju je imala Ana na dan svoga Očišćenja. Samo što, dok Ani nije dosezala preko pasa, maloj Mariji pada sve do zemlje i obavija je u lagani i svijetli oblačić posebne miline. Plavetnilo kose spuštene na ramena, bolje, na nježni zatiljak, pokazuje se kroz veoma prozirnu osnovu vela ondje gdje nije ukrašen. Veo podržava na čelu vrlo blijedo-plava vrpca na kojoj su, vrlo vjerojatno djelo majčinih ruku, izvezeni u srebru mali ljiljani.
Haljina, kako rekoh, veoma bijela, spušta se sve do zemlje i kod hodanja jedva joj se vide nožice sa svojim bijelim sandalicama. Ručice su joj nalik na dvije latice magnolije što izlaze iz dugih rukava. Osim plavog kruga vrpce, nema tu ni jedne druge boje. Sva je u bijelom. Čini se da je malena Marija obučena u snijeg.
Joakim ima istu haljinu kao kod Očišćenja, Ana je naprotiv u veoma tamnoj ljubičastoj haljini. Iste je boje i ogrtač koji joj pokriva i glavu. Ona ga je spustila jako na oči. Dva uboga majčina oka, crvena od plača, koja ne bi htjela plakati, a nadasve ne bi htjela da budu viđena kako plaču, ali koja ne mogu ne plakati pod zaštitom plašta. Zaštita koja služi zbog prolaznika i zbog Joakima, kojemu su oči, uostalom uvijek vedre, danas pocrvenjele i bez sjaja od suza koje su već tekle i još teku, i koji jako pognut hoda pod svojim velom svijenim kao turban čija se pokrajna krila spuštaju niz lice. Sad je on, stvarno, stari Joakim ! Tko ga vidi mora pomisliti da je to djed ili pradjed malene, koju on vodi za ruku. Bol što je gubi čini da se ubogom ocu koraci povlače po zemlji, prouzrokuje posustalost u svem njegovu ponašanju što ga čini starijim za dvadeset godina, a lice mu je ne kao u starca, nego kao u bolesnika, toliko je umoran i žalostan, s ustima koja lagano podrhtavaju između dvije bore koje se danas tako ističu s obje strane nosa.
Oboje nastoje sakriti plač. Ali iako bi to oni za mnoge mogli učiniti, ne mogu to za Mariju, koja ih, poradi svoga stasa, vidi odozdo prema gore, te podižući svoju glavicu gleda naizmjence sad oca sad majku. A oni se naprežu svojim drhtavim usnama da joj se smiješe i svaki put kad ih njihova kćerkica gleda i kad se smiješi, oni jače stišću malešne ručice u svojim rukama. Moraju misliti: »Evo još jedan smiješak manje što ga imamo od nje.«
Idu polagano. Usporujući. Čini se kao da bi htjeli produljiti put koliko je najviše moguće. Sve im služi da se zaustave ... Ipak, kraj puta mora doći ! I ovaj ide završetku. Eno tamo, na vrhu ovog zadnjeg dijela ulice što uzlazi, zidina što okružuju Hram. Ana zajeca i još jače stisne ručicu Marijinu.
»Ana, draga, ja sam s tobom !« - reče jedan glas što izlazi iz sjene niskog luka koji se podiže na jednom raskršću ulica. I Elizabeta, koja je sigurno na nju čekala, stiže do nje i privine je na srce. Kako je Ana plakala, reče joj: »Dođi, dođi malo u ovu prijateljsku kuću. Zatim ćemo ići zajedno. Tu je i Zaharija.«
Svi ulaze u sobu, nisku i tamnu, koju osvijetljuje velika vatra. Gospodarica, sigurno prijateljica Elizabetina, ali Ani nepoznata, uljudno se povuče da ne smeta pristiglima.
»Nemoj misliti da sam se pokajala ili da nerado dajem svoje blago Gospodinu« tumači Ana kroz suze ... »Ali srce ... oh ! moje srce kako tuguje, moje staro srce koje se vraća u svoju samoću bez djece ! ... Kad bi šutjela ... «
»Razumijem te, Ano moja ... Ali ti si dobra i Bog će te ojačati u tvojoj samoći. Marija će se moliti za mir svoje mame. Zar ne ?«
Marija miluje ruke majčine i ljubi ih i stavlja ih na lice da bude podragana, a Ana stišće među svoje ruke to lišce i ljubi ga, ljubi. Ne može se zasititi ljubeći ga.
Ulazi Zaharija i pozdravlja: »Mir Gospodnji pravednicima.«
»Da« reče Joakim, »moli se za naš mir, jer naša srca dršću u prinosu kao što je drhtalo Abrahamovo dok je uzlazio na goru, a mi nećemo naći druge žrtve, da otkupimo ovu. Mi toga ne bismo ni željeli; jer smo Bogu vjerni. Ali trpimo, Zaharijo ! Svećeniče Božji, shvati nas i nemoj se sablazniti nad nama.«
»Nikada. Naprotiv, vaša bol kojoj vi ne dopuštate da prekorači dopušteno, da ne postanete nevjerni Bogu, meni je škola kako treba ljubiti Svevišnjega. Ali budite hrabri. Proročica Ana zdušno će se brinuti za taj cvijet Davidov i Aronov. U ovom času Ona je jedini Ljiljan svetoga poroda Davidova u Hramu i s njome će se postupati kao s kraljevskim biserom. Ukoliko se vremena približavaju svršetku i majke ovoga korijena morale bi se brinuti da žrtvuju svoje kćerke Hramu, jer će od jedne djevice Davidove izići Mesija; a ipak zbog oslabljene vjere, prazna su mjesta djevica. Premalo ih je u Hramu, a iz ovoga kraljevskog roda nema nijedne, nakon što je iz njeg izišla Sara Elizejeva, kao zaručnica, prije tri godine. Istina je da do tog roka nedostaje još trideset godina, ali ... Pa dobro, nadamo se da je Marija prva od mnogih djevica Davidovih koja stoji pred Svetom Zavjesom. A zatim ... tko zna ...« Zaharija ne kaže ništa više. Ali zamišljeno gleda Mariju. Zatim nastavlja: »I ja ću također bdjeti nad Njom. Ja sam svećenik i imam ondje unutra vlast kojom ću se poslužiti za ovog andela. I Elizabeta će je često posjećivati ... «
»Oh ! sigurno ! Bog mi je toliko potreban i doći ću i reći to ovoj Djevojčici,
da ona to kaže Vječnome.«
Ana se pribrala. A Elizabeta, da je još više ohrabri, pita: »Nije li to tvoj
zaručnički veo ? Ili si ga isprela od novog bisa (fine tkanine) ?«
»Da, taj je. S Njom ga posvećujem Gospodinu. Više nemam očiju ... A i imetak se smanjio radi poreza i udaraca sudbine ... Nije mi bilo dopušteno upuštati se u velike izdatke. Pobrinula sam se samo za bogatu opremu za vrijeme što će ga ona proboraviti u Kući Božjoj i za kasnije ... jer mislim da je ja neću oblačiti za svadbu ..., a hoću da to uvijek bude ruka njezine mame, iako hladna i nepomična, koja će je opremiti za svadbu i ispresti joj platna i zaručničku odjeću.«
»Oh ! Zašto tako misliš ?!«
»Stara sam, rođakinjo. Nikada se nisam takvom osjetila kao pod ovom boli. Posljednje sam sile svoga života dala ovom cvijetu, da ga nosim i hranim, a sada,
a sada ... razdire me bol što ću je izgubiti i sasvim me uništava.«
»Nemoj tako govoriti, zbog Joakima !«
»Imaš pravo. Nastojat ću živjeti za svoga muža.«
Joakim se pravi da ne čuje, htijući slušati Zahariju, ali je čuo i jako uzdiše
očiju sjajnih od plača.
»Sad smo između treće i šeste ure. Mislim da bi bilo dobro da idemo«
- reče Zaharija.
Ustaju da prebace ogrtače i da pođu. Ali prije nego što izađu Marija klekne
na prag raširenih ruku: mali kerubin koji moli. »Oče ! Majko ! Vaš blagoslov !«
Ne plače mala junakinja. Ali male joj usne dršću i glas, rastrgan unutarnjim jecajima, naliči više nego ikad dršćućem jecaju grlicice. Lišce joj je bljeđe i oko joj ima onaj predani i tužni pogled koji ću, još tužnijeg, gledati na Kalvariji i na Grobu, jer će biti takav da je nećeš moći gledati, a da zbog toga duboko ne trpiš.
Roditelji je blagoslivlju i cjelivaju je. Jedanput, dvaput, deset puta. Ne mogu je se zasititi ... Elizabeta potiho plače i Zaharija je uzbuđen, ma koliko želio to sakriti.
Izlaze. Marija između oca i majke kao i prije. Sprijeda Zaharija sa suprugom. Evo ih unutar zidina Hrama.
»Idem k Velikom Svećeniku. Vi se uspnite do Velikog Pločnika.«
Prolaze preko triju dvorišta i tri natkrita trijema. Evo ih ispod velikog mramornog kockastog zdanja okrunjenog zlatom. Svaka kupola, izbočena kao pola ogromne naranče sjaji se na suncu, koje sada, o podne, pada okomito na veliko dvorište što okružuje sjajnu građevinu i ispunja ogromnu poljanu i široke stepenice što vode u Hram. Samo se portik koji je napram stepeništa, uzduz fasade, nalazi u sjeni, a vrlo visoka vrata od bronca i zlata, sada su još tamnija i svečanija u tolikom svjetlu.
Marija izgleda još snježnija na tom velikom suncu. Evo je na podnožju stepeništa. Izmedu oca i majke. Kako li im je moralo udarati srce ! Elizabeta je uz Anu, ali malo otraga, oko pola koraka. Uz zvuk srebrnih truba vrata se okreću na stožerima, i kao da daju zvuk citare, kad se okreću oko brončanih kuka. Ukazuje se unutrašnjost sa svojim svijećnjacima u pozadini, a jedna povorka dolazi iznutra prema vani. Svečana povorka uz zvuke srebrnih truba i uz oblake tamjana i svjetla.
Evo je na pragu. Sprijeda, onaj koji dolazi, mora da je Veliki Svećenik. Svečan starac, obučen u haljinu od najfinijeg lana, povrh nje kraća tunika, također od lana, a na ovoj jedna vrsta kazule, nesto izmedu kazule i dalmatike, u više boja: grimiz i zlato, ljubičasto i bijelo izmijenjuju se i blistaju kao biseri na suncu; dva prava draga kamena blistaju još življe na ramenima. Možda su kopče sa svojim dragocjenim okovom. Na prsima mu velika pločica ili tablica, što sja od dragog kamenja, visi na zlatnom lancu. I privjesci i ukrasi blistaju se na dnu kratke tunike. Zlato mu se blista iznad čela na kapi koja podsjeća na kapu pravoslavnih svećenika, to je njihova mitra, obla, načinjena nalik na kupolu za razliku od rimokatoličke, koja je šiljata.
Svečana osoba, koja na suncu izgleda još sjajnija, stupa naprijed, sama, do početka stepeništa. Ostali čekaju raspoređeni u krugu izvan vratiju pod sjenovitim hodnikom. Nalijevo je skupina u bijelo obučenih djevojaka s Anom proročicom i druge starješice, sigurno učiteljice.
Veliki Svećenik gleda Malenu i smiješi se. Morala mu se učiniti vrlo malenom na podnožju onog stepeništa dostojnog jednog egipatskog hrama ! Podiže ruke k nebu na molitvu. Svi saginju glave kao poništeni pred veličanstvom svećenika koji razgovara s Veličanstvom Vječnim. Zatim, evo, daje znak Mariji.
I Ona se odvaja od majke i od oca i uzlazi kao očarana. I smiješi se. Smiješi se u sjeni Hrama, ondje gdje se spušta dragocjena Zavjesa ... Sad je gore na stepeništu, kod nogu Velikog Svećenika koji joj polaže ruke na glavu. Žrtva je primljena.
Koju li je čistiju žrtvu Hram ikada imao ?!
Zatim se okrene i držeći joj ruke na ramenima kao da je privodi k žrtveniku, Janjicu bez ljage, vodi je do vratiju Hrama. Prije nego li će je uvesti upita je:
»Marijo Davidova, znaš li svoj zavjet ?«
Na srebrni »da« koji mu odgovori, on povika: »Uđi, onda.
Hodaj u mojoj prisutnosti i budi savršena.«
I Marija uđe i sjena je proguta i četa djevica i učiteljica,
zatim povorka levita uvijek je sve više sakrivaju i odvajaju ...
Nema je više. Sad se i vrata okreću sa svojim melodioznim stožerima.
Otvor, koji dopušta vidjeti povorku što ide prema Svetome, uvijek je sve uži.
Sad je još mala pukotina. Sada ništa više. Zatvorena.
Na zadnji akord zvučnih stožera odgovori jecaj dvaju staraca u jedincatom poviku:
»Marijo ! Kćeri !«; i zatim dva jecaja što jedan drugog zovu:
»Ana !«, »Joakime !«; i završavaju: »Dajmo slavu Gospodinu koji je prima u svoju
Kuću i koji je vodi svojim putem.«
I sve tako završava.
29.09.2012. u 16:44 | 0 Komentara | Print | # | ^
»EVO SAVRŠENE DJEVOJČICE GOLUBINJEG SRCA«
Govori Isus:
»Salomon stavlja u usta Mudrosti: "Tko je malen neka dode k meni". I doista iz pećine, sa zidova svoga grada Vječna je Mudrost govorila Vječnoj Djevojčici: "Dodi k meni". Čeznula je za tim da je ima. Kasnije će Sin Prečiste Djevojčice reći: "Pustite djecu neka dolaze k Meni, jer je takvih kraljevstvo Božje i tko ne postane njima sličan neće imati dijela u mojem Kraljevstvu". Glasovi se hvataju i dok glas s Neba viče maloj Mariji: "Dodi k Meni", glas čovjeka govori i misli na svoju Majku dok to govori: "Dodite k meni ako znate biti maleni".
Uzor vam dajem u svojoj Majci.
Evo savršene Djevojčice jednostavnog i čistog golubinjeg srca, evo One koju godine i veze sa svijetom ne podivljaše u divljaštvu iskvarena, podmukla i lažljiva duha. Jer Ona toga neće. Dodite k Meni gledajuci Mariju.
Ti koja je gledaš reci mi: da li se njezin djetinji pogled mnogo razlikuje od onog što si ga vidjela podno Križa ili u radosti Pedesetnice ili u času kad se spustiše vjeđe na njezine oči kao u gazele za posljednji san ?. Ovdje je nesiguran i začuđen pogled djeteta, zatim će biti začuđen i stidljiv pogled za Navještenja i zatim blažen majke u Betlehemu i zatim poklonstven moje prve uzvišene Učenice, zatim onaj ljute boli Mučene na Golgoti, zatim sjajan pogled pri uskrsnuću i Pedesetnici i na kraju onaj zamagljen od zanosnog sna posljednjeg viđenja. Ali bilo da se otvori za prvi pogled, bilo da se zatvori, umoran, pri posljednjem svjetlu, nakon što je toliko vidio radosti i užasa, oko je vedro, čisto, mirni komadić neba što uvijek jednako sjaji pod Marijinim čelom. Srdžba, laž, oholost,
sjetilnost, mržnja, radoznalost - nikad ga ne okaljaše svojim mračnim oblacima.
Oko je ono što gleda Boga s ljubavlju, bilo da plače bilo da se smije i koje iz ljubavi prema Bogu miluje i prašta i sve podnosi i koje je zbog svoje ljubavi prema Bogu postalo nedohvatljivo napadajima Zla, što se toliko puta služi okom da prodre u srce. Oko čisto, smirujuće, oko koje blagoslivlje, oko što ga imaju čisti, sveti i zaljubljeni u Boga.
Ja rekoh: "Svjetiljka tvog tijela je oko. Ako je oko čisto, čitavo će tvoje tijelo biti osvijetljeno. Ali ako li je oko mutno, čitava tvoja osoba bit će u tami". Sveci su imali takvo oko koje je svjetlo duhu i spasenje tijelu, jer su kroz cijeli život, kao i Marija, samo gledali Boga. Još i više: sjećali su se Boga.
29.09.2012. u 16:39 | 0 Komentara | Print | # | ^
