Kršćanska meditacija
GETSEMANI
Ulicom vlada potpuna tišina. Samo neki vodoskok što pada u kameno korito svojim šumom remeti toliku tišinu. Uzduž zidova kuća, još je mračno, dok s druge strane mjesec počinje bijeliti vrhove kuća i gdje se put proširuje u mali trg, evo mliječno srebrna mjesečina silazi da uljepša čak i šljunak i zemlju na putu. Ali ispod čestih lukova što spajaju kuću s kućom, što naliče pomičnim mostovima i služe kao potporanj ovim starim kućama s vrlo rijetkim otvorima prema ulici, a koje su u ovo vrijeme sve zatvorene i mračne kao da su napuštene, tamo je potpuni mrak, a crvenkasto svijetlo baklje koju nosi Šimun poprima neobičnu živost i još veću korist. Lica se, u torn crvenom i pokretnom svijetlu, pokazuju u čistom reljefu, i svi koliko ih ima, otkrivaju i toliko različitih duševnih stanja.
Najsvečanije je i najmirnije lice Isusovo. Umor ga donekle čini starijim, ističući mu crte koje obično nema, a koje već naliče budućem izrazu njegova lica smirenog u smrti.
Ivan koji mu je uz bok, kruži zaprepaštenim pogledom, bolnim zbog svega što vidi. Naliči dječaku koji se je prestrašio nakon što je čuo neku priču ili neko zastrašujuće obećanje, pa traži pomoć od nekog koji zna više od njega. Ali tko mu može pomoći ?
Šimun, koji je s druge Isusove strane, ima zatvoreno, mračno lice čovjeka koji premeće po sebi strašne misli. I još je jedini koji uz Krista pokazuje dostojanstven izgled.
Ostali, u dvije skupine što se stalno mijenjaju u svom stavu, pravo su previranje. I svako malo čuje se u povišenom tonu, uz čudni odjek, promukli glas Petrov ili baritonski glas Tome. A zatim se stišaju kao prestrašeni zbog onoga što govore. Raspravljaju o tome što treba činiti i jedan predlaže jedno, a drugi drugo. All padaju svi prijedlozi, jer stvarno započinje »čas tmina« i rasuđivanja ljudska ostaju zamračena i smetena.
»Trebalo je reći mi to prije« žesti se Petar.
»Ali nije o tome govorio. Ni Učitelj...«
»Da ! Baš" On ti je to govorio. Ali brate ! Izgleda da Ga ti ne poznaješ !«
»Osjećao sam da se nešto sprema. I rekao sam: "Hajdemo umrijeti s njime". Sjećate li se ? Ali, tako mi našeg Presvetog Boga, da sam znao da je to bio Juda Šimunov !...« grmi Toma prijeteći.
»I što si htio učniti ?« pita Bartolomej.
»Ja ! Ja bih to učinio i sada, kad biste mi pomogli !«
»Što ? Otišao bih ga ubiti ? A gdje ?«
»Ne. Odveo bih Učitelja. To je jednostavnije.«
»On ne bi htio !«
»Ne bih ga ni pitao da li hoće. Oteo bih ga, kao što se otima ženu.«
»Ne bi bila loša ideja !« kaze Petar. I kakav je već... nagao, vraća se natrag, ulazi u skupinu gdje su dva sina Alfejeva koji s Matejom i Jakovom tiho šapću kao zavjernici.
»Slušajte: Toma kaže da se Isusa odvede odavde. Svi zajedno. Moglo bi se... iz Getsemanija preko Betfage u Betaniju, a odatle... odmagliti na koje mjesto. Hocemo li ? I kad On bude na sigurnom, vraćamo se i satiremo Judu.«
»Uzalud je to. Sav je Izrael jedna stupica« kaze Jakov Alfejev.
»I čas je tu ... zatvara se. To se moglo i naslutiti. Suviše je mržnje !«
»Ali Mateju ! Baš mi ideš na živce ! Bio si smjeliji kad si bio griješnik ! Reci ti, Filipe.«
Filip, koji dolazi sam samcat i izgleda da sam sa sobom govori, uzdigne pogled i zaustavi se. Petar ga dostigne i nešto međusobno šapću. Zatim dostignu skupinu:» Ja bih rekao da je najbolje mjesto u Hramu« kaze Filip.
»Jesi li lud ?« urlaju bratići, Juda i Jakov. »Ali ako ga hoće ubiti ! ?«
»Psss ! Kakva graja ! Znam što kažem. Posvuda će ga tražiti. Ali tamo ne. Ti i Ivan imate dobra prijateljstva među slugama Aninim. Nek im se dade dobar zlatni zalogaj... i sve će biti u redu. Vjerujte ! Najbolje mjesto da se traženi sakrije jest u kuće tamničara.«
»Ja to neću učiniti« kaže Jakov Zebedejev. »Ali poslušaj i ostale. Prvo Ivana. A ako ga zatim uhapse ? Neću da se kaže da sam ja izdajica ...«
»Na to nisam mislio. Pa onda ?« Petar je malaksao.
»E pa onda ja bih rekao da je samilosno učiniti jednu stvar. Jedina koju možemo. Odvesti Majku...« kaže Juda Alfejev.
»Taman !... Ali... Tko da pođe ? Što joj reći ? Pođi ti, rođače.« »Ja ostajem s Isusom. To je moje pravo. Idi ti.« »Ja ? ! Ja sam naoružan mačem da umrem kao Eleazar iz Saure. Prije ću kroz legije da branim svog Isusa i udarit ću bez suzdržavanja. Ako me snaga većine ubije, nije važno. Ja sam ga branio ...« izjavljuje Petar.
»Ali, jesi li baš siguran da je Iškariot ?« pita Filip Tadeja. »Siguran sam u to. Nitko od nas nema zmijino srce. Samo on... Idi ti, Mateju, k Mariji i reci joj ...«
»Ja ? Da je prevarim ? Vidjet pored sebe Nju koja o tome ništa ne zna, a zatim ? Ah, ne. Spreman sam na smrt, ali ne da izdam onu golubicu ...«
Glasovi se mješaju u šaputanju.
»Čuješ ? Učitelju, mi te ljubimo« kaže Šimun.
»Znam to. Nisu mi potrebne one riječi da to znam. I ako daju mir Kristovom srcu, one ranjavaju njegovu dušu.«
»Zašto, Gospodine moj ? To su riječi ljubavi.«
»Posve ljudske ljubavi. Zaista, u ove tri godine nisam ništa učinio, jer ste vi još više ljudski nego u prvi čas. Kvasaju u vama najblatnjaviji kvasci ove večeri. Ali nije vaša krivica ...«
»Spasi se, Isuse !« jeca Ivan.
»Spasavam se.«
»Da ? Oh, moj Bože, hvala !« Ivan naliči cvijetu savijenu od žege i koji se svijež uspravlja na stabljici. »Da kažem ostalima. Kuda idemo ?« »Ja u smrt. Vi u Vjeru.«
»Pa zar nisi sada rekao da se spasavaš ?« Ljubimac se snuždi ponovo.
»Spasavam se, stvarno, spasavam se. Kada ne bih slušao Oca propao bih. Slušam. Zato se spasavam. Ali nemoj tako plakati ! Manje si odvžan od učenika onog grčkog filozofa o kome sam ti govorio jednog dana. Oni ostadoše pored učitelja koji je umirao od kakute (trubeljike), hrabreći ga svojom muževnom boli.
Ti... ti mi izgledaš kao mališan koji je izgubio svog oca.«
»A zar možda nije tako ? Više nego da sam izgubio oca, ja gubim ! Gubim Tube ... !«
»Ne gubiš me, jer nastavljaš ljubiti me. Izgubljen je onaj koji je odvojen od nas zaboravom na Zemlji i Sudom Božjim tamo. Ali mi nećemo biti odvojeni. Nikada. Niti od ovoga niti od onoga.«
Ali Ivan ne shvaća razloge.
Šimun se još približi Isusu i tiho mu se povjeri: »Učitelju... ja... ja i Šimun Petar nadali smo se da ćemo učiniti nešto dobra... Ali... Ti koji znaš sve, rcci mi: Kroz koliko sati misliš da ćeš biti
u h v a ć e n ?« . »Čim mjesec bude na vrhuncu svoga luka.«
Šimunovo lice se grči u bolnoj i nestrpljivoj, da ne kažem i u srditoj grimasi. »Onda je sve bilo uzalud... Učitelju, sada ću Ti objasniti. Ti si govoto predbacivao meni i Šimunu Petru što smo te ostavili toliko sama ovih posljednjih dana. Ali udaljavali smo se zbog Tebc... Iz ljubavi prema Tebi. Petar je noću u pondjeljak, potresen tvojim riječima, došao k meni dok sam spavao i rekao mi: »Ja i ti, imam povjerenja u tebe, moramo nešto učiniti za Isusa. Čak jc i Juda rekao da se želi za to zauzeti.« Oh, zašto nismo razumjeli tada ? Zašto nam Ti nisi ništa rekao ? Ali, reci mi: Zar nisi nikome rekao ? Baš nikome? Možda si shvatio to samo ovih posljednjih sati ?«
»Uvijek sam to znao. Još i prije nego što je bio apostol. A da njegov zločin ne bi bio savršen, i u božanskom i u ljudskom (pogledu), nastojao sam ga na sve načine udaljiti od Sebe. Oni koji hoće da Ja umrem krvnici su Božji. Ovaj, moj učenik i prijatelj, on je Izdajnik i krvnik čovječji. Moj prvi krvnik, jer me usmrtio po naporu što sam ga morao imati uz sebe, kod stola, i da sam bio primoran štititi ga samim Sobom od vas.«
»I nitko to ne zna?«
»Ivan. To sam mu rekao pri svršetku Večere. Ali što ste učinili ?«
»A Lazar ? Zar baš ništa Lazar ne zna ? Danas bijasmo kod njega, jer je došao jutros rano, žrtvovao i otišao, a da se nije zadržao u svojoj palači, niti otišao u Pretorij. Jer on uvijek tamo odlazi po običaju preuzetom od oca. A Pilat je u gradu ovih dana, to znaš...«
»Da. Svi su ovdje. Tu je Rim: novi Sion s Pilatom. Tu je Izrael s Kajfom i Herodom. Tu je sav Izrael, jer je Pasha sakupila sinove ovoga naroda pred podnožjem Božjega oltara … ... Jesi li vidio Gamalijela ?«
»Da. Zašto to pitanje ? Treba li i sutra da ga ponovno vidim ... «
»Gamalijel je večeras u Beftagi. To znam. Kada budemo stigli u Getsemani ti ćeš otići do Gamalijela i reći mu: "Uskoro ćeš imati znak koji čekaš već 20 godina. Ništa više. Zatim ćeš se vratiti da budeš s apostolima.«
»Pa kako to znaš ? Oh, Učitelju moj, jadni Učitelju, koji nemaš ni te utjehe: ne znati tuđa djela !«
»Dobro kažeš ! Utjeha što neznaš ! Jadni Učitelj ! Jer ima više zlih nego dobrih djela. Ali vidim i ona dobra i poradi njih se radujem.«
»Ti onda znaš da ... «
»Šimune, to je čas moje muke. Da je učini što potpunijom, Otac mi oduzima svjetlo pomalo kako se približava. Uskoro, imat ću samo tmine i promatranje onog što je od tmina: tj. sve grijehe ljudi. Ne možeš, ne možete shvatiti, nitko osim onoga koji će na to biti pozvan od Boga po posebnom poslanju, neće shvatiti ovu muku u velikoj Muci, a zatim, kako je čovjek materijalan i u ljubavi i u razmišljanju, bit će ih koji će plakati i trpjeti zbog udaraca koje ću primiti, zbog mučenja Otkupitelja, ali neće shvatiti veličinu duhovnog mučenja, koje će, vjerujte to vi koji me slušate, biti najokrutnije ... Govori, stoga, Šimune. Vodi me stazama po kojima je tvoje prijateljstvo išlo zbog Mene, jer Ja sam siromah koji gubi vid i koji vidi utvare, a ne stvarne stvari ... «
Ivan ga zagrli i pita: »Što ? Ne vidiš više svoga Ivana ?«
»Vidim te. Ali utvare ustaju iz magli Sotoninih. Viđenja, môre i boli. Ove smo večeri svi obavijeni ovim kužnim isparavanjem pakla. Zli nastoji da u Meni izazove malodušnost, neposluh i bol. U vama će stvarati razočarenje i strah. Kod mnogih, koji ipak nisu ni strašljivi ni zločinci, izazvat će zločinstvo i strah. Kod onih koji su već Sotonini ulit će nadnaravnu izopačenost. Govorim tako, jer njihovo savršenstvo u zlu će biti takvo da će nadmašiti ljudske mogućnosti i dostići savršenstvo, koje je uvijek u nadljudskome. Govori, Simune.«
»Da. Od utorka samo obilazimo da doznamo, da preteknemo, da tražimo pomoć.«
»I što ste mogli učiniti ?«
»Ništa. Ili vrlo malo.«
»A to malo postat će ’’ništa’’ kad strah ukoči srca.«
»Sukobio sam se i s Lazarom ... To mi se dogodilo prvi put ... Sukobio sam se, jer mi se učinio tromim ... On bi mogao nešto učiniti. Prijatelj je Upravitelja. On je uvijek sin Teofila !
Ali Lazar je odbacio svaki moj prijedlog. Ostavio sam ga urlikajući: "Ja mislim da si ti taj prijatelj o kome Učitelj govori. Gadiš mi se!" i više se nisam htio vraćati k njemu ... Ali, jutros me je pozvao i rekao: "Možeš li još misliti da bih ja bio njegov izdajica ?" Već sam bio vidio Gamalijela i Josipa i Kuzu, Nikodema i Manahena i na koncu tvog brata Josipa ... i više nisam mogao u to vjerovati. Rekao sam mu: "Oprosti, Lazare. Ali osjećam da mi je um poremećen više nego kada sam ja sm bio osudenik". Doista je tako, Učitelju ... Ja više nisam ja ... Ali, zašto se smiješ ?«
»Jer to potvrđuje ono što sam ti Ja rekao ranije. Sotonina te magla obavija i zbunjuje. Što je Lazar odgovorio ?«
»Rekao jc: "Razumijem te. Dodi danas s Nikodemom. Potrebno mi je da te vidim". I otišao sam, dok je Šimun Petar pošao k Galilejcima. Jer tvoj brat, on, iz tolike udaljenosti zna o tome više nego mi. Kaže da je to slučajno doznao, razgovarajući s nekim starim Galilejcem, prijateljem Alfeja i Josipa, koji stanuje blizu tržnice.«
»Ah ! ... da ... Veliki prijatelj kuće ... «
»On je tamo sa Šimunom i ženama. Tamo je i obitelj iz Kane.«
»Vidio sam Šimuna.«
»Dakle, Josip je doznao od tog svog prijatelja i prijatelja jednog od Hrama, koji mu je u svojti po ženi, da je tvoje hvatanje odlučeno, i rekao je Petru: "Ja sam se uvijek borio protiv njega. Ali iz ljubavi. I dok je On još bio jak. Ali sada kada postaje poput djeteta žrtvom svojih neprijatelja, ja, rođak, koji sam ga uvijek ljubio, s Njim sam. Dužnost je to krvi i srca".«
Isus se smiješi zadobivši za trenutak vedro lice iz časova radosti.
»I Josip je rekao Petru: "Galilejski farizeji su zmije kao i svi farizeji. Ali Galileja nije sva farizajska. I ovdje su mnogi Galilejci koji ga ljube. Hajdemo im reći da se skupe da bi ga branili. Imamo samo bodeže. Ali i štapovi su oružje ako se njim dobro rukuje.
I, ako ne dođe rimska vojska, brzo ćemo svladati hramske pandure, tu kukavičku rulju." I Petar je otišao s njim. Ja sam, medutim, pošao Lazaru. S Nikodemom. Odlučili smo uvjeriti Lazara da dode s nama i da otvori svoju kuću i da bude s Tobom. Rekao nam je: "Moram slušati Isusa i biti ovdje. Da dvostruko trpim ..." Je li to istina ?« »Istina je. Ja sam mu to naredio.«
“Ipak mi je dao mačeve. Njegovi su. Jednog za mene, drugog za Petra. I Kuza mi je htio dati mačeve. Ali... Što su dva komada željeza protiv jednog čitavog svijeta ? Kuza ne može vjerovati da je istina što ti kažeš.” Kune se da on ne zna ništa, i da se na dvoru samo misli kako de se zabavljati o blagdanu ... Bančenje, kao obično. Tako da je on rekao Ivani da se povuče u jednu od svojih kuca u Judeji. Ali Ivana hoće da ostane ovdje. Zatvorena u svojoj palači, kao da je tamo nema. Ali se ne udaljuje. S njom je Plautina, Ana, Nike i dvije rimske dame iz Klaudijine kuće. Plaču, mole se i nagovaraju nevine da se mole. Ali nije vrijeme molitve. Vrijeme je krvi. Ja osjećam kako u meni oživljuje "zelot" i gorim od želje da ubijam, da se osvetim ! ... «
»Šimune ! Da sam htio da umreš kao prokletnik ne bih te bio oslobodio od očaja ! ...« Isus je vrlo strog.
»Oh ! oprosti, Učitelju... oprosti. Ja sam kao pijan, u bunilu.«
»A Manahen, što kaže ?«
»Manahen kaže da to ne može biti istinito, a kad bi bilo da bi on išao za Tobom i u muci.«
»Kako se svi pouzdajete u sebe !... Kolika oholost je u Čovjeku ! A Nikodem i Josip ? Što oni znaju ?«
»Ništa više od mene. Prije nekog vremena, na skupštini uhvatio se sa Sinedrijem jer ih je nazvao razbojnicima što hoće da ubiju nevinoga, i rekao: "Sve je ovdje unutra nezakonito. On dobro govori. Mrzlost je u kući Gospodinovoj. Ovaj će oltar biti razoren, jer je obeščašćen". Nisu ga kamenovali jer je to on – Josip iz Arimateje. Ali odonda od njega sve skrivaju. Samo su mu Gamalijel i Nikodem ostali prijatelji. Ali, prvi ne govori. A drugi... Ni on ni Josip nisu više bili pozvani u Sinedrij, kad je trebalo nešto važno odlučiti. On se saziva nezakonito ovdje-ondje, u razne sate iz straha pred njima i pred Rimom. Ah! Zaboravio sam!... Pastiri. I oni su s Galilejcima. Ali nas je malo. Da nas je Lazar htio poslušati i poći k Pretoru! Ali nije nas poslušao! ... To smo, eto, uradili... Mnogo ... i ništa ... a ja sam toliko utučen da bih htio poći poljima urlajući kao šakal, prepustivši se divljanju u orgiji, ubijajući kao razbojnik, samo da skinem sa sebe ovu pomisao da je "sve uzalud" kao što reče Lazar, kao što je rekao Josip i Kuza i Manahen i Gamalijel... « Zelot ne sliči više na sebe ...
»Što je rekao rabi ?«
»Rekao je: "Ja ne znam točno Kajfine namjere. Ali vam kažem, samo je za Krista prorečeno ono što kažete. A budući da ja ne pripuštam da je u ovom proroku Krist, ne smatram da bi se tu trebalo uznemiravati. Bit će ubijen čovjek, dobar, Božji prijatelj. Ali kolikima je, njemu sličnima, Sion ispijao krv" Ali, jer smo mi uporno ostajali pri tvojoj Božanskoj naravi, ponovio je, tvrdoglavo: "Kada budem vidio znak, vjerovat ću". I obećao je da će se uzdržati da glasa za tvoju smrt, i dapače, ako bude moguće, nastojati uvjeriti i druge da te ne osude. Ovoliko, i ne više. Ne vjeruje ! Ne vjeruje ! Kad bi se moglo stići do sutra ... Ali Ti kažeš da ne. Oh, što ćemo učiniti mi ?!«
»Ti ćeš otići kod Lazara i nastojat ćeš ih povesti sa sobom što budeš mogao više. Ne samo od apostola. Nego i od učenika koje ćeš naći da lutaju po poljskim putevima. Nastoj vidjeti pastire i predaj im ovu naredbu. Kuća u Betaniji je više nego ikad Betanija, kuća dobrog gostoljublja. Oni koji nemaju hrabrosti da se suprotstave mržnji čitavog naroda, neka se sklone onamo. Da čekaju ... «
»Ali mi te nećemo ostaviti.«
»Nemojte se odvajati ... Odvojeni, bili biste ništa. Ujedinjeni, još ćete biti snaga. Šimune: obećaj mi to. Ti si smiren, vjeran, imaš riječ i vlast čak i nad Petrom. I imaš veliku obavezu prema Meni. To ti pripominjem po prvi put, da ti nametnem poslušnost. Gledaj: sad smo na Cedronu. Odande si uzašao k Meni gubav, a odavde si otišao zdrav. Za ovo što sam ti dao, daj mi. Daj Čovjeku ono, što sam Ja dao čovjeku. Sada sam gubavac Ja ... «
»Neee ! Nemoj to reći !« jecaju zajedno oba učenika.
»Tako je ! Petar pa moja braća, bit će najutučeniji. Kao zločinac će se osjećati moj pošteni Petar i neće imati mira. I braća... Neće imati srčanosti da pogledaju ni svoju ni moju Majku... Preporučam ih tebi... «
»A ja, Gospodine, čiji ću biti ? Na mene ne misliš ?« jeca Ivan.
»O dječače moj ! Ti si povjeren svojoj ljubavi. Ona je toliko silna da će te voditi kao majka. Ne dajem ti naredbe ni vodica. Ostavljam te na vodama ljubavi. One su u tebi rijeka tako mirna i duboka, da mi se ne nameće sumnja o tvojemu sutra. Šimune, jesi li shvatio? Obećaj mi, obećaj mi !« Mučno je vidjeti Isusa tako tjeskobna ... I ponovno: »Prije nego dođu ostali ! Oh ! Hvala ! Budi blagoslovljen !«
Čitava je grupa na okupu.
»Sada se odijelimo. Ja ulazim na više da se molim.
Sa sobom hoću Petra, Ivana i Jakova. Vi ostanite ovdje. A ako budete napadnuti zovite. I ne bojte se. Neće vam ni vlas biti oduzeta. Molite za Me. Odložite mržnju i strah. To će biti samo trenutak... a zatim će radost biti potpuna. Smiješite se, da imam u srcu vaše smiješke. I još hvala za sve, prijatelji. Zbogom. Gospodm nek vas ne ostavi...« Isus se odijeli od apostola i ide naprijed, dok Petar tu na rubu maslinika prima od Šimuna zublju nakon što je ovaj s njom upalio smolaste grančice koje gore i pucketaju šireć miris smrče.
Mučno mi je gledati Tadeja koji tako upornim i bolnim pogledom gleda Isusa, da se ovaj okrenu i traži tko ga je to gledao. Ali Tadej se sakri iza Bartolomeja i grize usnice da bi se obuzdao.
Isus učini kretnju rukom, nešto između blagoslova i zbogom, i zatim nastavi svoj put. Mjesec, sada već dosta visoko, okružuje svojom svjetlošću njegov visoki lik i izgleda da Ga čini još većim, produhovljujući Ga, čineći sjajnijom crvenu haljinu i zlatnijom njegovu kosu. Za Njim požuruju korak Petar sa zubljom i dva sina Zebedejeva.
Proslijediše dok ne dođoše do granice prve hridi rustičnog amfiteatra maslinika, kojem ulaz čini nepravilna poljana, a kao stepenice razne hridi koje ulaze postepeno od maslinika prema brdu, zatim Isus reče:
»Zaustavite se, čekajte me ovdje, dok se Ja pomolim. Ali nemojte spavati. Mogli biste mi biti potrebni. I, za ljubav, tražim: molite ! Vaš Učitelj je v r l o iznemogao«.
Stvarno je to već duboka iznemoglost. Izgleda već natovaren teretom. Gdje je više onaj muževni Isus koji je govorio mnoštvu, lijep, jak, gospodujućeg oka, smirenog smiješka, sonornog i prelijepog glasa ? Izgleda već zahvaćen tugom. Naliči nekome koji je trčao i plakao ... Ima umorni i tugaljivi glas. Žalostan, žalostan, žalostan.
Petar odgovori za sve: »Budi miran, Učitelju. Bdjet ćemo i moliti. Dosta je da pozoveš" i doći ćemo.«
I Isus ih ostavi dok se trojica sagnuše da sakupe lišća i suhog granja da upale malu vatru koja bi ih trebala držati budnima, a također i da nadvladaju rosu koja se počinje obilno spuštati.
Hoda, okrenuvši im leda, od zapada prema istoku, tako da mu sada u lice udara mjesečeva svjetlost. Vidim kako mu je velika bol još više raširila oko, možda ga to širi ono crnilo od umornosti, možda je to sjena od luka obrva. Ne znam. Znam da mu je oko više otvoreno i udubljeno. Ulazi prignute glave, samo je svako malo diže uzdišući kao od napora i zadihanosti, i zatim kruži svojim tako tužnim okom tihim maslinikom. Uspne se još nekoliko metara, zatim zaobiđe jednu hrid stepenicu, koja osta tako izmedu Njega i trojice koji su većma na niže.
Hrid, visoka na početku nekoliko decimetara, uspinje se sve više i nakon malo već je visoka više od dva metra, tako da potpuno zaklanja Isusa od svakog više ili manje diskretnog i prijateljskog pogleda. Isus prosljeduje do jednog velikog masiva koji na jednoj određenoj točki zakrčuje malu stazu, možda postavljenog kao potporanj na stranu koja se prema dolje odranja strmije i ogoljenije sve do jedne puste gomile koja je pred zidinama iza kojih je Jeruzalem, a prema gore nastavlja se uspinjati s drugim škrapama i s drugim maslinama. Upravo poviše na velikoj stijeni naginje se vani jedna maslina sva čvorasta i uvijena. Naliči neobičnom hirovitom upitniku koji je postavila priroda da pita neki 'z a š t o' ? Guste grane na vrhu daju odgovor na pitanje debla, govoreći sada 'da' sagibljući se prema zemlji, sada 'ne' uvijajući se s desna na lijevo pod laganim vjetrom koji u valovima prolazi kroz granje i koji na mahove zna samo za zemlju, na mahove je nagrkog maslinovog mirisa, a na mahove miješanog mirisa ruža i đurđica, da ne znaš odakle bi mogao dolaziti. Preko staze, na niže, nalaze se druge masline, i jedna, upravo ispod masiva, rascijepana od kojeg groma ili jer je već preživjela, ili raskrečena od tko bi znao kakvog uzroka ... ima, od početnog debla načinjena dva debla koja ulaze kao dvije motke ili krakovi velikog tiskanog slova 'V’, i dva prama lišća se pomaljaju s ove i s one strane masiva kao da bi htjeli vidjeti i pokriti u isto vrijeme ili učiniti od tog masiva jedno sasvim mirno sivo srebrnasto podnožje. Isus se tu zaustavi. Ne gleda grada koji se pojavljuje tamo dolje, sav bijel u mjesečevoj svjetlosti. Nego mu okrenu leđa i moli rukama orvoremm na križ, licem uzdignutim prema nebu. I ne vidim njegovog lica jer je u sjeni imajući mjesec okomito nad glavom, istina, ali takoder gusto granje masline između Njega i mjeseca tako da svjetlost jedva prodire izmedu lišća i lišća s očicama i iglicama svjetla u stalnom pokretu. Duga, žarka molitva. Svako malo po koji uzdah i poneka jasnija riječ. Nije psalam, nije 'Oče naš'. To je molitva sačinjena od izljeva ljubavi i njegove potrebe. Pravi razgovor s Ocem.
Razumijem poneke riječi koje iznosim:
»Ti to znaš. Tvoj sam Sin... Sve, ali pomozi mi... čas je došao... Ja nisam više od Zemlje... prestaje svaka potreba pomoći tvojoj Riječi... Učini da ti Čovjek zadovolji kao Otkupitelj, kao što ti je bila poslušna Riječ... Što Ti hoćeš... Za njih te molim milosrđe... Hoću li ih spasiti ? To te molim... Hoću tako: da se spase od svijeta, od tijela, od đavla... Mogu li to iskati ? Pravedna je molba, Oče moj... Ne za Mene. Za čovjeka koji je tvoje stvorenje, a koji hoće učiniti blatom i svoju dušu. Ja bacam u moju bol i u moju Krv ovo blato da hi se povratio nepokvarljivi bitak duha Tebi mio... Svugdje je. On je kralj ove večeri. U kraljevskoj palači i u kućama. Među vojnicima i u Hramu... Grad ih je pun i sutra će biti pakao...«
Isus se okrene, nasloni se leđima na masiv i prekriži ruke.
Gleda Jeruzalem. Lice Isusovo postaje sve žalosnije. Šapće:
»Izgleda od snijega... a sav je grijeh. Pa i u njemu kolike sam ozdravio !... Koliko sam govorio !... Gdje su oni koji su mi izgledali vjerni ?«
Isus prigne glavu i uporno gleda tlo prekriveno niskom travom koja se sjaji od rose. Ali makar imao sagnutu glavu shvaćam da plače, jer kaplje svjetlucaju padajući s lica na zemlju. Zatim diže glavu, rastavi ruke, sklopi ih držeći ih iznad glave i mašući njima tako sklopljenima.
Zatim se zaputi. Vraća se prema trojici apostola koji sjede oko svog malog ognja. I nađe ih napola pozaspale. Petar se naslonio leđima na jedno deblo, i rukama prekriženim na prsima klima glavom u prvim zamračenjima jakog sna. Jakov je s bratom sjedio na jednom korijenu koji viri iznad površine i poviše kojeg su stavili ogrtače da manje osjete njegove izbočine, ali unatoč toga što su manje udobno smješteni od Petra takoder i oni drjemuckaju. Jakov je naslonio glavu na leda Ivanova, a ovaj je sagnuo svoju na leda bratovljeva, kao da ih je polusan ukočio u ovoj pozi. »Spavate ? Niste znali bdjeti jednu samo uru ?
A Meni je toliko potrebna vaša utjeha i vaše molitve«
Trojica skoče zbunjeni. Trljaju oči. Šapćući ispričavaju se, optužujući napor probave kao prvi uzrok ovog njihovog drjemuckanja: »To je bilo vino... hrana... Ali sada prolazi. To je bilo samo jedan čas. Nismo bili raspoloženi za razgovor i to nas
je dovelo do sna. Ali sada ćemo moliti naglas i neće se više dogoditi.«
»Da. Molite i bdijte. Takoder i za vas je to potrebno.«
»Da, Učitelju. Poslušat ćemo Te... «
Isus se vrati natrag. Mjesec koji mu udara u lice, tako jak u svom srebrnastom sjaju koji čini sve svjetlijom crvenu haljinu kao da bi ju prekrio bijelom svijetlećom prašinom, dopušta mi da vidim njegovo klonulo, ožalošćeno, postarjelo lice. Pogled je uvijek otvoren, širok... no, čini mi se, i pomućen. Usta imaju pregib umornosti.
Vraća se svome masivu još polaganije i sagnut. Klekne i nasloni ruke na masiv koji nije gladak, ali na pola visine ima neku udubinu, kao da je upravo tako radena, i na ovoj kratkoj udubini izrasla je jedna biljčica koja mi po cvjetićima naliči na male ljiljane, koje sam također viđala i po Italiji na pećinastim predjelima, s malim oblim lišćem, a na rubovima zapučastim i mesnatim, i s malim cvjetićima na tanahnim strukovima... naliče malim snježnim pahuljicama poprskani sivilom masiva i listićima tamno zelenim. Isus tu uz njih nasloni ruke i cvjetići mu golicaju lice, jer On naslanja glavu na sklopljene ruke i moli. Nakon malo vremena osjeti svježinu malih vjenčića i podigne glavu. Gleda ih. Miluje ih. Govori im:
»Vi ste čisti!... Vi mi dajete okrepu! I u špiljici Maminoj takoder je bilo ovih cvjetića ... i Ona ih je voljela jer je govorila: "Kad sam bila malena govorio mi je otac: 'Ti si ljiljan tako malen i sav pun nebeske rose... "Mama ! Oh ! Mama moja !«
I briznu u plač. Glavom na sklopljenim rukama, pavši malo na pete, vidim Ga i čujem Ga kako plače dok ruke stišću prste i taru jedna drugu. Čujem kako govori:
»Također i u Betlehemu... i Ja sam ti ih nosio, Mama...
Ali ove, tko će ti ih više nositi ?... «
Zatim ponovno uze moliti i razmišljati. Mora da je bila vrlo žalosna njegov meditacija, tjeskobna više nego žalosna, jer da pobjegne od nje diže se, ide naprijed pa natrag, šapćući riječi koje ne razumjem, dižući lice, spuštajući ga, praveći kretnje, prolazeći rukama po očima, obrazima, kosi, s maksimalnim i uzbuđenim pokretima, svojsvenim onome koji je u velikoj tjeskobi. Izreći to ništa je. Opisati to nemoguće je. Vidjeti - to znači ući u njegovu tjeskobu !
Gestikulira prema Jeruzalemu. Zatim opet diže ruke prema nebu kao da zaziva pomoć. Skida ogrtač kao da mu je vruće.
Gleda ga... Ali što vidi ? Njegove oči gledaju samo svoju muku i sve služi za ovo mučenje da ga uveća. Pa i ogrtač koji mu je otkala Mati. Poljubi ga i reče:
» Oprosti, Mama ! Oprosti !«
Izgleda da to govori platnu koje je isprela i otkala ljubav mamina. Pa se ponovno zaogrnu njim. U ljutoj je boli. Hoće moliti da je nadvlada. Ali s molitvom se vraćaju sjećanja, zebnje, sumnje, bol... To je lavina imena... gradova... osoba... činjenice... Ne mogu to slijediti, jer je brzo i na preskok. To je njegov evangelizatorski život koji se odvija pred Njim i... ponovno mu donosi pred oči Judu izdajnika. Tolika je to muka te da bi je pobijedio, izvikuje imena Petra i Ivana. I govori:
»Sada će doći. Ta oni su vrlo vjerni !«
Ali oni ne dolaze. Zove ponovno. Izgleda zastrašen, kao da bi gledao tko zna što. Pobježe brzo prema mjestu gdje su Petar i dva brata. I nalazi ih još udobnije smještene i tvrde pozaspale oko male vatre koja se već gasi svjetlucajući zig-zag crvenilom izmedu sivila pepela.
» Petre ! Zvao sam vas triputa ! Ali što radite ? Još spavate ? Ali zar ne osjećate koliko trpim ? Molite ! Da tijelo ne pobijedi, da vas ne pobijedi... Ni u kome. Ako je duh spreman - tijelo je slabo. Pomozite mi... «
Trojica se sporije bude. Ali napokon to učine i sa zablenutim očima se ispričavaju. Dižu se, najprije sjednu, a zatim se usprave.
»Ali gledaj !«... promrmlja Petar. »Nikad nam se nije ovo dogodilo ! Mora da je upravo bilo ono vino. Bilo je jako. Pa i ova hladnoća. Pokrili smo se da je ne osjetimo (i stvarno su bili pokriveni ogrtačima po glavi) i nismo više vidjeli vatre, i kako više nije bilo hladno, evo... san je došao. Kažeš da si nas zvao ? Ipak mi se nije činilo da sam tako tvrdo spavao. Hajde, Ivane, potražimo granje, pokrenimo se. Proći će nam. Budi siguran, Učitelju, da ćemo od sada pa unaprijed... ! Ostat ćemo na nogama... «
I baci jedan rukovet suhog lišća na vatru, i puše dok vatra ne živnu, i zatim je hrani grančicama kupine koje je donio Ivan dok Jakov nosi jednu veliku granu do smrče ili sličnog stable, koju je ubrao u grmlju malo podalje i pridruži je ostalom. Plamen liznu visoko i veselo rasvjetljujući ubogo lice Isusovo. Lice, uistinu, tako tužno da ga ne možeš gledati, a da ne proplačeš. Nestao je svaki sjaj ovog lica u smrtnoj umornosti. Govori:
» U tjeskobi sam koja me ubija ! Oh ! Da ! Duša mi je žalosna da od tog umire... Prijatelji!... Prijatelji!... Prijatelji!...«
Ali kad On to i ne bi rekao, njegov izgled bi rekao da je On doista kao jedan koji umire, i u najtjeskobnijoj i najočajnijoj zapuštenosti. Čini se da je svaka riječ jedan jecaj...
Ali trojica su i odviše ošamućena snom. Naliče na pijance, toliko idu teturajući s poluzatvorenim očima... Isus ih gleda... Ne muči ih prijekorima. Strese glavom, uzdahnu i vraća se natrag na prijašnje mjesto.
Moli nanovo na nogama, s rukama na križ. Zatim na koljenima kao prije, licem sagnutim nad malim cvjetićima. Misli. Šuti... Zatim stane jecati, pa jako plakati, skoro ispružen, toliko jer naslonjen na pete. Zove Oca... Uvijek sve tjeskobnije...
»Oh !« reče... »Odviše je gorak ovaj kalež ! Ne mogu ! Iznad onoga je što Ja mogu... Sve sam mogao ! Ali ne ovo... Udalji ga, Oče, od svog Sina ! Smiluj mi se !... Što sam učinio da sam ga zaslužio ? «
Zatim dođe k sebi i reče:
»Ipak, Oče moj, ne slušaj moga glasa ako on traži što je protivno tvojoj volji. Ne sjećaj se da sam Ti Sin, nego jedino sluga tvoj. Ne moja, nego tvoja volja neka bude.«
I ostane tako neko vrijeme. Zatim ispusti prigušeni krik i diže izobličeno lice. Samo jedan trenutak, zatim se sruši na tlo, upravo licem na zemlju, i osta tako. Dronjak od čovjeka kojeg tišti sav grijeh svijeta, na kojeg se sručuje sva Pravda Očeva, na kojeg silazi tmina, prah, žuč, ona strašna, strašna, najstrašnija stvar -ostavljenost od Boga, dok nas Sotona muči. To je obamrlost duše; to je biti živ zakopan u ovoj tamnici koja je svijet, kad ne možeš više osjećati da između nas i Boga postoji veza; to je biti svezan, ušutkan, kamenovan od samih vlastitih molitava koje padaju na nas načičkane oštricama i obavijene vatrom; to je udarati na zatvoreno Nebo u koje ne prodiru ni glas, ni pogledi naše tjeskobe; to je biti ‘siročad Božja’; to je ludilo, agonija, sumnja da si bio do sada prevaren; to je uvjerenje da si odbačen do Boga, da si osuđen… To je pakao ! … Isus jeca, izmedu hropaca i uzdaha, baš od agonije:
»Ništa !... Ništa !... Nosi se !... Volja Očeva ! Ona ! Ona sama !... Tvoja volja, Oče. Tvoja, ne moja ... Uzaludno. Imam samo jednog Gospodara: Boga Presvetoga !... Jedan zakon: poslušnost !... Jednu ljubav: otkupljenje !... Ne ! Nemam više Majke... Nemam više života... Nemam više božanstva... Nemam više poslanja... Uzalud me napastuješ, đavle, Majkom, životom, mojim božanstvom, mojim poslanjem. Imam za majku čovječanstvo i ljubim ga dotle da umirem za njega. Život vraćam Onomu koji mi ga je dao i koji mi ga traži, Vrhovnom Gospodaru svega života. Kao Božanstvo to potvrđujem, budući sam sposoban za ovo ispaštanje... Poslanje ispunjam svojom smrću ... Ničega više nemam... izuzev vršiti volju Gospodara, moga Boga... Odstupi sotono !
To rekoh prvi i drugi put. To ponovno kažem i po treći put: "Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali ipak ne moja: tvoja volja neka se izvrši:"Odstupi, Sotono ! Ja sam Božji«
Zatim ništa drugo ne govori osim: »Bože ! Bože ! Bože !« izmedu uzdisaja. Zove Ga svakim kucajem srca i čini se da pri svakom otkucaju krv se prelijeva... Tkanina, nategnuta na ledima, natopi se njom i posta tamna unatoč velikog mjesečevog sjaja koji Ga svega obavija.
Ipak jedan još življi sjaj oblikuje se nad njegovom glavom, nadvit na otprilike metar od Njega, sjaj tako živ da ga također i Prostrti vidi kako se probija kroz kovrčice kose koja je već teška od krvi i kroz veo kojim mu krv prekri oči. Podiže glavu... Sjaji mjesec nad ubogim licem i još više sja anđeoska svjetlost slična onoj dijamanto-bijelo-plavoj zvijezde Danice. I ukaza se sva strahota agonije u krvi koja šiklja iz pora. Vjeđe, kose, brkovi, brada poškropljene su i natopljene krvlju. Krv teče iz sljepočica, krv provaljuje iz vena na vratu, i ruke toče krv, i kad On pruži ruke prema anđeoskoj svjetlosti i široki rukavi skliznuše dolje prema laktima, pokažu se dolaktice Kristove sasvim oblivene krvlju.
Na licu jedino suze čine dvije čiste brazde kroz crvenu masku. Okrenu se da skine ogrtač i obriše ruke, vrat, dolaktice. Ali znoj i dalje teče. On više i više puta pritisnu haljinu na lice držeći je tako pritisnutu rukama, i svaki put kad pomakne platno drugamo, na crveno-tamnoj tkanini zapažaju se novi otisci, koji kako su već vlažni, izgledaju crnima. Trava na zemlji crvena je od krvi.
Isus izgleda kao da je pri kraju. Otkapča haljinu na vratu, kao da se osjeća da će se ugušiti. Stavlja ruku na srce, zatim na glavu, i maše pred licem da bi dobio zraka, držeći otvorena usta. Dovuče se do masiva, ali više do podnožja hridi i nasloni se leđima na nj, s rukama visećim uzduž tijela, kao da je već mrtav, glavom prislonjenom na grudima. Ne miče se više.
Anđeoska svjetlost samo pomalo nestaje. Zatim kao da je
apsorbirana u mjesečevom svjetlu. Isus ponovno otvori oči.
S mukom pridigne glavu. Gleda. Sam je. Ali je manje tjeskoban. Ispruži jednu ruku, povuče k Sebi ogrtač koji je ostavljen ležao na travi i ponovno obriše lice, ruke, vrat, bradu, kosu. Uzme jedan široki list koji je izrastao upravo na rubu hridi, sav natopljen rosom, te njime dovršuje pranje, perući lice i ruke, a i zatim brišući se od glave... I ponavlja, ponavlja to s drugim lišćem, dok nije izbrisao tragove svog strašnog znojenja... Jedino haljina, naročito na leđima i na pregibu laktova, na vratu i o pojasu i na koljenima je zamazana. Gleda je i maše glavom. Gleda također i ogrtač. Ali vidi da je odviše zaprljan. Savi ga i postavi na masiv, tamo gdje je udubljen, kod cvjetića...
S naporom, radi slabosti, okrenu se oko sebe i klekne na koljena. Moli, naslonivši glavu na ogrtač na kojemu su već ruke. Zatim se odbi od stijene, diže se i još lagano teturajući ide k apostolima. Njegovo je lice sasvim blijedo. Ali nije više uznemireno. To je lice puno božanske ljepote, makar je bez krvi
i žalosno više no obično.
Trojica slatko spavaju. Svi ovijeni u ogrtače, upravo ispruženi, uz ugašeni oganj. Čuje se kako duboko dišu uz sonorno hrkanje. Isus ih zove. Uzalud. Trebao se prignuti i snažno prodrmati Petra.
»Što je ? Tko me hapsi ?« reče ovaj izranjajući izbezeknut i zastrašen iz svog tamnozelenog ogrtača.
»Nitko. Ja sam koji te zovem.«
»Zar je jutro ?« »Ne. Skoro je završila noćna straža.«
Petar je sav izvan sebe. Isus prodrma Ivana koji kriknu užasnut videći nad sobom sagnuto lice 'utvare' - toliko je mramorno.
»Oh ! Učinio si mi se mrtvacem !«
Prodrma Jakova, a ovaj misleći da ga to brat zove, reče:
»Zar su uhvatili Učitelja ?«
»Ne još, Jakove« odgovori Isus.
»Ali ustanite sada već i hajdemo. Približio se moj izdajnik.«
I trojica, još uvijeni, dižu se. Gledaju unaokolo... Masline, mjesec, slavuji, vjetrić, mir... Ništa drugo. Slijede ipak Isusa šuteći. Takoder i ostala osmorica su više manje pozaspali oko ugašenog ognja.
»Ustanite !« grmi Isus. »Dok Sotona dolazi pokazite onome koji ne spava i njegovim sinovima da sinovi Bozji ne spavaju !«
»Da, Učitelju.«
»Gdje je, Učitelju ?«
»Isuse, ja... «
»Ali tko je bio ?«
Između zamršenih pitanja i odgovora ogrću se ogrtačima. Jedva na vrijeme da se u redu pokažu četi kojoj je na čelu Juda, koja izbi na mirnu poljanu rasvijetlivši je jako s mnogim upaljenim bakljama. To je horda razbojnika preobučena u vojnike, lica im kao u robijaša iskrivljena u podrugljive podsmijehe poput demona... Tu je također i poneki uzorak iz Hrama.
Apostoli skoče svi u jedan zakutak. Petar sprijeda, a otraga u grupi ostali. Isus osta gdje je i bio.
Juda se približi podnoseći pogled Isusov koji je opet postao onaj plameni pogled njegovih najboljih dana. I ne obara lica... Nego se još više približi sa smiješkom hijene i poljubi ga u desni obraz.
»Prijatelju, zašto si došao ? Poljupcem me izdaješ ?«
Juda prignu za čas glavu, zatim je opet podignu...
Mrtav na prijekor kao i na svaki poziv na pokajanje.
Isus nakon prvih riječi još izrečenih s dostojanstvenošću Učitelja, preuzme tužni ton onoga koji se prepušta nesreći.
Panduri urličući dođu naprijed s konopima i štapovima i nastoje uhvatiti i aposotole, a ne samo Krista... Samo ne Judu Iškariotskoga, razumije se.
»Koga tražite ?«... pita Isus mirno i svečano.
»Isusa Nazarećanina.« »JA SAM« ... glas je grom.
Pred svijetom zločinaca i pred nevinim, pred prirodom i zvijezdama, Isus pruža ovo otvoreno, pošteno, sigurno svjedočanstvo, rekla bih i veseo što ga može dati.
Ali da je izbacio munju ne bi mogao učiniti više. Kao požnjeveni klasovi žita svi padoše na zemlju. Ostadoše na nogama jedino Juda, Isus i apostoli, koji pred prizorom oborenih vojnika iznova zadobiše dah, toliko da se pribliziše Isusu s izričitim prijetnjama Judi, koji odskoči, jedva na vrijeme da izbjegne vještom udarcu Šimunova mača, i uzalud nagnan od kamenja i štapova koje su bacali za njim apostoli koji nisu imali mača, pobjegne preko Cedrona i iščeznu u mraku puteljka.
»Ustanite ! Koga tražite ? Ponovno vas pitam ...«
»Isusa Nazarećanina ... «
»Rekoh vam da sam Ja« reče blago Isus. Da: b l a g o ... »Ostavite dakle slobodnima ove druge. Ja dolazim... Odložite mačeve i toljage. Nisam razbojnik. Bio sam uvijek među vama. Zašto me tada niste uhvatili ? Ali ovo je čas vaš i Sotonin...«
Ali dok je On govorio Petar se približi čovjeku koji već pruža konope da sveže Isusa i zamahnu nespretno mačem. Da je udario oštricom bio bi ga zaklao kao ovna. Ovako mu je tek uho odrezao, koje osta viseći uz jako šikljanje krvi. Čovjek zaurliče govoreći da je mrtav. I nasta metež između onih koji hode doći naprijed i onih koji se prestrašiše vidjevši svjetlucanje mačeva i bodeža.
»Odložite ta oružja. To vam naređujem. Da sam htio mogao sam imati anđele Očeve da me brane. A ti, ozdravi u duši ponajprije ako možeš.«
I prije negoli će pružiti ruke prema užetima, dodirnu mu uho
i učini ga opet zdravim.
Apostoli stadoše bezobrazno vikati... Da. Nije mi ugodno to reći, ali tako je. Netko reče jednu, netko drugu. Jedan vikne:
»Izdao si nas !«, drugi: »Lud je !«... treći opet: »Pa tko ti može vjerovati ?« Koji ne viču... bježe…
A Isus osta sam... On i panduri... I započe put...
