Kristov poslanik
O prijateljstvu
Došla san do toga da moran svaki dan nešto napisat ovde u ovon blogu. Glava mi je puna nekih slika koje moran podilit s vama.
Znate kada meditirate onda morate izbacit sve misli iz glave, ali ne da buljite u nešto ko tele u šarena vrata. Ja sam išla meditirat, završila sam tečaj, ali noisam mogla postiči ništa. Stalno su mi se neke misli vrzmale glavom. Imam slabu koncentraciju i to tek zadnjih godina posli traume glave.
Ali nisan tila o tome pričat, već o prijateljstvu....
Jutros sam bila s jednim prijateljem na kavi, ja sam mu se javila da dolazim u grad zbog nekog posla i da bi mogli na kavu, a on mi je odma napisa da ima kasnije tog dana ispit, ali da može na mene odvojit 45 min, da mu se samo javim ujutro(a pitala sam ga ima li vrimena ujutro) kad to obavim pa ćemo se nać. Tako je uvik kad mu se javim, uvik nađe vrimena da odemo na kavu. A znamo se priko njegove bivše cure koja je išla u srednju di i ja(generaciju starija od mene).
Pitam ja njega da šta je reč da uvik ima vrimena, ili je zakleti kavopija, ili je moj prijatelj-on odgovori ovo drugo, da je moj prijatelj. To mi je super.
Pitam ja njega još jeli kontaktira sa ljudima koji su išli sa tom njegovom bivšom u razred, sa nekim likovima iz ovog kafića di smo se uvik viđali, a on meni da nije. Da neke nije vidija godinama, da je s jednim likom bija samo jedanput na kavi, da tu svoji bivšu je sreo koji put, a da samo se s mnom viđa.
Meni je on super prijatelj, nema tu nikakvog privlačenja(ono da brijemo ili da se upiremo), ništa...
A sad malo o ovome....
U doba mog puberteta, znači prije 6-7 godina imala sam prijatelja koliko samo srce može poželit. Stalno sam se viđala na kavama s jednima, pa drugima, trečima. Imala sam ekipu iz razreda s kojom bi picala, jedne s kojima sam izlazila posli skule na kavu, jedne s kojima sam izlazila vikendom vani... Jednom riječi svi su me znali.
Od svih tih ljudi, prijatelja, meni su bili najdraži ovi s kojima sam izlazila vani...njih 7. Svi su bili muški, 3 generacije stariji od mene. Njih sam obožavala, umrla bi za njih....čak još i danas. Toliko ih volim.
Godine su prolazile bili smo još čvršći, od prva 2 frenda polako su dolazili još njih, 2, pa jedan dečko s kojim sam hodala, pa jedan i na kraju jedan s kojim sam skoro poginula. U vrimr kada sam hodala s tim zadnjim, ona prva dva frenda su se međusobno malo udaljili, počeli izlazit s drugačijim ljudima. Ja još ništa nisam shvaćala jer sam bila na drugom kraju države u toplicama. I to...platila sam svoju ljubav prema tom zadnjem dečku frakturom lubanje, mjesecom kome, strahu, sjedinama mojih roditelja, bolestima koje je moja podsvjest slala mome tijelu, nagluhosti na jednom uhu, problemima u školi(slabijem razumijevanju, logičkom zaključivanju). Sve zbog povjerenja u njega.
Bila sam zaluđena ljubavlju, sve je bilo u redu sve dok me on volio, dok me ljubio....
Ostavio me ali ne poslije nesreće već godinu dana kasnije. Priznao mi je da se bojao da ga moj ćaća ne ubije. Naravno ja ga nisam tužila, voljela sam ga. Kad me ostavio patila sam jer voljela sam ga. To je potrajalo punih 2 godine jer sam ga voljela.
Onda mi je došao jednog dana sa viješću da ima curu koju obožava, i tada sam ga morala pribolit.
Da me netko pita sada šta osijećam prema njemu rekla bi ništa. Nije mi napet, nije mi prijatelj(jer se ne ponaša prijateljski, ne odgovara mi na sms-ove ako mi treba neka informacija o nećemu što znam da zna, a neznam koga bi drugog pitala,), a uglavnom i ovi ostali od tih 6 preostalih, dobro jedan je poginuo u prometnoj i to je bio prvi od njih 7 što sam upoznala, obožavam ga i još svaki dan mislim i molim se za njega, znači 5 njih, jedan nema vrimena jer ima curu, drugi nema vrimena jer nema vrimena(zašto neznam), treći studira i nema vrimena(iako za ova zadnja 2 znam da su tu i da sam im još prijateljica, zadnji se oženio ima mjesec dana, iako sam mu bila napeta(pinku) i mislio je ako ja izaberem njega raskrstit, radi u inozemstvu.
Ima još i jedna mojeg spola koja ne osijeća prema meni prijateljske osijećaje, jedna me tako očito izbjegava...
Konkluzija je da u životu stvarno imaš malo prijatelja, da sam barem shvaćala u mladosti ozbiljno ono šta su stari govorili...
Pozdrav i čitamo se
