Hobbes ... it's a magical world

nedjelja, 29.10.2006.

Ain't no sunshine ...

Išao sam danas na Hi-Fi show u Share-a-Tone. Godišnji skup ljubitelja audio video doživljaja. Krenem kupiti ulaznicu. Dođem do blagajne. Simpatična mlada dama (can't pull wool over her eyes) perceptivno me upita:
„Samo jednu?“
„Da, jednu. Osim ako naplaćujete po masi?“ rekoh osvrčući se oko sebe. Usiljen osmijeh me ispratio prema stepeništu koje vodi na kat, gdje su se u centralnom hallu raširili prodavači CD-ova.

Na vrhu stepeništa presretne me mladić u crnoj majici s nekim natpisom.
„Ulaznicu molim.“ ozbiljnim će tonom.
„Ne dam, kupite si svoju ...“ odgovorim još ozbiljnije mahnuvši ulaznicom pred njegovim sve širim očima.
Nasmijao sam se prije nego što je stigao udahnuti ...
„Evo, evo ... „ pomirljivo mu ponudim diskutabilni komadić papira.
„Uzet ću samo pola, da ne kažete ...“ nasmijao se nazad vraćajući mi pola ulaznice.
Uvijek ista priča. Nešto stekneš teškom mukom ... i uvijek se netko nakači na grbaču i uzme pola.

Na izlasku sam kupio neku kompilaciju vrhunskih svjetskih vokala ... sajamski popust. Skoro 7,2 kn ... šalim se, ali ne za puno ... Još kad sam birao CD uočio sam da sadrži „Ain't no sunshine WHEN HE's gone“. Najdraža i ja imamo malo razmimoilaženje glede naslova i refrena te pjesme. Ona tvrdi da se pjesma zove „Ain't no sunshine WHEN SHE's gone“, a ja tvrdim da se zove „Ain't no sunshine TILL SHE's gone“. Formalno, ona je u pravu. Ja se vadim da ju je napisao slagač WC-a u Boingu. Kaj on zna o pisanju glazbenih tekstova? Naravno, pazim kada posežem za spomenutom raspravom. Čovjek vrlo brzo nauči definiciju riječi „osamljen“, uz tako suhi smisao za humor.
Odmah sam joj pustio pjesmu i predložio kompromis: „Ain't no sushine WHEN HE's gone“ ... :-)

Taman sam završio svoje podbadanje, kad li player naleti na pjesmu na čijem početku izvođač, Livingston Taylor, fućka. I prije nego što je počeo pjevati ... stiglo je ...
„Bolje bi ti bilo da slušaš ovakve pjesme.“
Nisam mogao fulati i bez teksta ... „Isn't she lovely“ ...

You can't win them all ... ali, priznat ćete ... dobar pokušaj :-)

29.10.2006. u 18:54 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 24.10.2006.

U potrazi za ... najlonkama

Uh, ubija me ova južina. Krenuo sam danas na šišanje. Kre je davno ustanovio da imam urođenu genetsku manu. Ne gubim kosu. To nije potpuno točno, ali nije ni sasvim krivo. Tim mi je gore kad me neka mlada pripravnica za mjesto pomoćne spremačice u frizerskom salonu, kojoj se ukazala prilika dok su iskusne frizerke na kavi ili gablecu, ošiša ko ofcu. Ne jednom sam otišao doma tješeći se kako je ispod dobro gnojivo i kako će tragovi masakre brzo zarasti. Nakon što sam jednog dana po prvi put nakon 80-ih ostao bez zalistaka ... da stvar bude bolja, nakon što je desnog štricnula, htjela je lijevog ostaviti do pola uha, kako bi popravila „nesporazum“ ... odlučio sam naći old fashioned barber shop. Našao! Na preporuku shoggy-a našao sam brijačnicu s iskusnim ljudima koji šišaju škarama, a ne potežu mašinice ...
Budimo realni, neki moji poznanici su davno prešli na home made šišanje. Računica je jasna. Muško je šišanje cca 50 kn. Prosječno se šišam jednom mjesečno ... Lako je odrediti brzo isplativu investiciju u mašinicu. Not me!

Dakle, krenem danas brici ... i naletim na čovjeka koji sjeda na stolac i jednog koji čeka. procjena: cca. 45 minuta do sat vremena čekanja, dodajte južinu ... odoh ja prošetati ...
U povratku sam virnuo u nekoliko frizeraja u kvartu. Posvuda su ljudi već čekali na šišanje. Odlučio sam se vratiti doma. Fleksibilnost posla dozvoljava mi da se odem šišati i prije podne. Bar nešto.

Taman pred kućom, prema meni se uputi neka mlada dama. Akcentom koji nije zagrebački, ali kojeg nisam mogao prostorno smjestiti, zapitala me:
„Oprostite, molim Vas, možete li mi reći gdje najbliže mogu kupiti najlon čarape?“
*ge-zbunj* „Aaaaa, ovaj ... hmmmmm.“, elokventno sam joj odgovorio.
„Rekli su mi u hotelu da bi tu negdje trebao biti dućan ...“, pokušala mi je pomoći.
U glavi mi se redaju: Konzum, Pipe, Videoteka, Elektronik Shop, nekoliko dućana s auto dijelovima ... nope, ništa što bi prodavalo ženske čarape. Nisam se odmah sjetio, ima neki čudni dućan na početku Tratinske ...
„Da li možda ima nešto u ovom smjeru?“, upita me pokazujući niz Badalićevu.
„Na tu stranu sigurno nema.“ odgovorio sam. Laknulo mi je da bar nešto znam.
„I sigurno ne znate na koji su dućan mislili?“, sad već nestrpljivo će ona.
O:-)
„Oprostite, već dulje vrijeme nisam trebao najlon čarape.“ sa smiješkom sam uzvratio.
Pogledala je u cipele. Smiješak. ...
„Mogu li pomoći?“ javila se baka koja je čuvala unuku u dvorištu vrtića. Valjda je prečula naš razgovor i vidjela da od ovog hrkljuša nema koristi.
Iskoristio sam priliku da nešto promumljam i odem kući.

Putem sam razmišljao koji sam totalni antitalent za provalnika. Budući da ne znam gdje bih našao najlonke, ostaju mi samo vunene dokoljenke. Policija bi me na ulici lako prepoznala. Izgledom bih odskakao od prosječnog provalnika, koji poštujući svoju struku, u pljačku idu s najlonkama na glavi. Koliko li ih samo ima, kad je najlonke tako teško naći?

24.10.2006. u 01:25 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 15.10.2006.

Od Vicenze do Kine [audiofilski putopis]

Nedavno su u jeftinom pokušaju da povećaju tiražu engleski žuti (nije rasna opaska) novinari razglasili kako su Hrvati rasisti. Sama pomisao je potpuno debilna, jer sva ekonomska istraživanja pokazuju da si prosječni rasist iz Hrvatske ne može priuštiti putovati u udaljene europske zemlje kako bi ispoljio svoje osjećaje.

Kod nas se pak, pripadnici drugih rasa mogu naći uglavnom u nogometnim momčadima. A tu su neki moji sugrađani isfućkali i domaćeg purgera, pa me fućkanje po regionalnoj, nacionalnoj ili inoj osnovi uopće ne iznenađuje.

Ipak, brzorastuća populacija, koja se izgledom izdvaja od prosječne purgerske pojave, su Kinezi. I sam primjećujem da se broj dućana s kineskom robom i djelatnicima rapidno povećava, a već kruže vicevi da su besmrtni, jer kad jedan dobije radnu dozvolu, nikada ne umre. Ovaj post bavit će se aktualnim odnosima zapada i istoka i njihovom utjecaju na ... mene.

Neću pisati o tome kako većinu istraživačkih mjesta na zapadu zauzima jeftina radna snaga iz Indije i s dalekog istoka. Dokaz tome su popisi autora sa znanstvenih skupova. Koliko je Amerikanaca spremno dan i noć se baviti istraživačkim radom, a za uzvrat imati plaćeno školovanje i plaću na koju bi se i Al Bundy nasmijao?
Neću pisati niti o proizvodnji računalnih ili elektroničkih elemenata i uređaja, koje su marljivi Kinezi kopirali, te na susjednoj livadi otvorili tvornicu, koja proizvodi identične uređaje, iste kvalitete, samo malo manje poznatog branda.
Neću čak ni ući u to kako je tvrtka Lenovo otkupila gotovo svu proizvodnju IBM hardvare-a, te su sad Lenovo laptopi čak kvalitetniji nego nekadašnji IBMovi.

A što mi je ostalo? A hobby, što drugo. Pogodili me Kinezi gdje me najviše boli. Kada sam prije skoro 20-ak godina kupovao hi-fi komponente, KEF, Wharferdale, Bowers & Wilkins ... da sad ne nabrajam tvrtke, bili su uglavnom evropski (UK) brandovi. U međuvremenu su se stvari promijenile. Jedan dio tih brandova i još neki novi, koji su se u međuvremenu pojavili, i dalje rade u Evropi. Uglavnom male manufakture koje rade gotovo umjetnička djela u svojoj struci, uz primjerene cijene. Suprotnost su nekada popularni brandovi koje su kupile istočnjačke tvrtke, a čiji su proizvodi potpuno novi i nemaju veze sa starom tvrtkom. Velika sredina su oni koji su proizvodnju prebacili u jeftiniju Kinu, a samo je razvoj zadržan u Europi/US. Teško je i razlučiti koliko ih i taj razvoj stvarno drži Evropi.

Nedavno sam gledao jedan simpatičan promotivni materijal tvrtke Dynaudio (Danska), koja se bavi proizvodnjom drivera i zvučnika. Njihov manager tvrdi da se tvrtka oslanja na stoljetnu tradiciju obrade drveta, te da prebaciti proizvodnju u Kinu, ili bilo gdje drugdje na daleki istok, znači zabiti čavao u kovčeg te poslovne filozofije.

Tvrtka KEF je, recimo, svu svoju proizvodnju, osim Reference serije, prebacila u Kinu. Strojno obrađena šperploča, CNC strojevi i jeftina kineska radna snaga, pa vi vjerujte da je kontrola kvalitete na istoj razini kao nekada u Engleskoj. Koliko je KEF povoljniji od Dynaudia procijenite sami. U pripadnom price range-u, ovim novopečenim Kinezima "objektivni" britanski časopis "What Hi Fi" dao je "Product of the year 2005" priznanje za zvučnik IQ5. Osobno, kod ulaganja te vrste prvenstveno slušam zvuk, slijedi dizajn i kvaliteta izrade. Ovo potonje me najviše brine.

Sve ovo je uvod u priču o tvrtki Sonus Faber (SF), smještene u talijanskoj Vicenzi, koja još uvijek kroči stazom starih majstora izrade glazbenih instrumenata. Ako samo pogledate osnovnu seriju Domus oblikovanu prema lutnji, u piano i teac finišu, a onda dalje Cremonu ... Guarneri ... Amati ... Stradivari ...... ma, umjetnička djela.

"Popušio" sam nekoliko priča o tome kako se radi u SF-u. Priču kako obrađuju drvo, kako se tanki slojevi slažu i spajaju, kako bi se proizvele sastavom i oblikom zvučničke kutije s najmanje rezonancije. Kako im tvrtka SEAS radi custom made drivere po posebnoj narudžbi. Opise kako se ti driveri proizvode, slojevi koji se nanose, tehnologija sušenja, utori koji lome stojne valove ... sve je to na kraju začinjeno pričom kako se zvučnik podešava na uho, a mjerenja se na kraju uvode kao alat za eliminiranje eventualnih propusta. [Valjda se boje da im upala uha glavnih ispitivača ne uništi tvrtku.] Posebno me se dojmio stav glavnih ljudi tvrtke da ne postoje zvučnici dobri za rock ili klasiku, postoje samo dobri i loši zvučnici.

Kada sam se raspitivao za zvučnike upozorili su me da SF zvučnici najbolje idu s lampaškom amplifikacijom, te da su najbolji za klasiku i akustiku ... OK, možda je šteta tako fin zvučnik derati na AC/DC, ali priklonio bih se Faberovcina, postoje samo dobri i loši.

Jednog sam dana najdražu u King Crossu, prije odlaska po špeceraj, odvukao u Technomax. Pokazao sam joj SF Concerto Domus, samostojeći zvučnik u završnoj obradi od tikovine ... Prekrasno ... Ispipavao sam teren glede eventualne kupovine. Puno je lakše kada imate visoki WAF (Wife Approval Factor), ili „lokacijsku dozvolu“, kako to zovu u Sonus Artu ... Prekinuo me mladi prodavač, objektivni štovatelj uređaja za glazbenu reprodukciju, čija tvrtka je zastupnik Monitor Audio zvučnika, a samo preprodaje SF. Trebam li napominjati što je on preporučivao? Skoro sam ga objesio na haklić na zidu ... srećom sam se suzdržao ... to je sad zločin za prvu vijest Dnevnika.

I tako, neki dan saznam da je bastion tradicionalnih vrijednosti, ručna manufaktura iz Vicenze, odlučila otvoriti pogon u Kini. "Heh, ništa novoga", pomislim. "Ni prvi, ni posljednji". Nije mi vrag dao mira. Progooglao sam uzduž i poprijeko i izgleda da je cijela vijest "patka". Jedan od danskih proizvođača drivera spojio se s kineskom tvrtkom, a SF je njihova stranka. Jedino što povezuje SF i Kinu, osim jeftinog copycata Ushera. Još ima nade. [Edit 24-10-2006.]

Brine me samo kada će Kina iskoristiti svoju kontrolu nad proizvodnjom zabavne tehnike i vratiti nas nekim partijskim dekretom u vremena vakuumskih cijevi i „horni“ ...

Osobno ću, do daljnjega, bez ikakvih rasističkih primisli, nastojati kupovati ručno rađene zvučnike, po mogućnosti izrađene na trulom zapadu. Ima nekih stvari koje ispadnu puno bolje kada se dizajn, utrošeno vrijeme, kvaliteta materijala, ugrađene komponente i izlazna kontrola ne povinjavaju prvenstveno zakonima tržišta. Bar ne onima koji reguliraju dio tržišnog poslovanja pod parolom „jeftinije je bolje“.

15.10.2006. u 23:45 • 2 Komentara • Print • #

subota, 07.10.2006.

Texas Tornado & Double Trouble ...

Početkom 80-ih godina teksaškim klubovima žario i palio je „Texas Tornado“, mladi blues gitarist kome su svi proricali svijetlu budućnost. Reputacija stvorena na jugu USA, donijela mu je nastup na „Blues Night“, koji se 1982. održavao u okviru Montreux Jazz Festival-a. Do dana današnjeg, on i njegov band jedini su izvođači koji su nastupili na istom, a da nikada prije nisu objavili album. Međutim, kako to već biva: „pazi-što-želiš-da-ti-se-i-ne-ostvari“, strastvenom glazbeniku večer je završila u agoniji. Iako je iz gitare izvukao nekoliko budućih i verzije prošlih blues klasika, publika je ostala hladna. Mimo očekivane neutralnosti Švicaraca, publika je na trenutke otvoreno isfućkala našeg junaka. Dok je u šoku silazio sa bine, nije znao da mu je ta večer otvorila vrata za koja nije ni slutio da postoje. Naime, dva člana publike, nešto istančanijeg sluha (da ne kažem nosa) za talent, uočila su nastup mladog Teksašanina. Jackson Brown ponudio mu je na korištenje svoj studio u LA-u, a malo poznatiji „svježi obožavatelj“, David Bowie, angažirao ga je za snimanje svog sljedećeg albuma „Let's Dance“. (U znak zahvalnosti krivo su mu napisali prezime na albumu - nadam se da su mu bar platili.)

Nakon snimanja albuma, mladi je gitarist odbio unovčiti svoj studijski trud odlaskom na turneju s Bowijem. Umjesto toga, sa dvojicom je prijatelja (Double Trouble) iskoristio ponudu Jackson Browna i snimo materijal za svoj prvi album. Prvi ugovor s diskografskom kućom EMI, osigurao mu je John Hammond, sr., čovjek koji je otkrio i Billie Holliday, Arethu Franklin, Bob Dylana, Bruce Springsteena ...

Osvajanje svijeta je moglo započeti. Svojeručno je izazvao blues revival sredinom 80-ih, prije svega svojim albumima „Texas Flood“, „Couldn't Stand The Weather“, „Soul to Soul“ ... i onda je sve stalo. Stara priča o previše tulumarenja („Zaboravio sam se vratiti kući s jednog tuluma“, u šali je kasnije govorio), viski i kokain ... satrli su ga u kratkom vremenu. Jednog je dana kolabirao na turneji tijekom nastupa u Londonu. Nazvao je kući tražeći pomoć, ne mogavši čak niti reći gdje se nalazi. Nekoliko narednih mjeseci borio se za život, te je uz liječničku pomoć doveo svoj organizam u red, izbacivši u procesu sve navedene poroke. Navodno ih je kompenzirao glazbom. 1988. vratio se u studio („Po prvi put u životu ulazim u studio trijezan. Zastrašujuće iskustvo.“) i snimio „In Step“ ... kojim se više nego vratio na trag stare slave (Grammy za Best Contemporary Blues Recording). 1990. sa starijim bratom snima „Family Style“, možda i najuspješniji album, čije izdavanje neće doživjeti ...

23. kolovoza 1990. sišavši sa bine u East Troyu, u Wisconsinu, upravo završivši nastup s Robertom Crayem, Buddy Guyem, Eric Claptonom i svojim bratom, potražio je prijevoz helikopterom, kako bi izbjegao dugu vožnju autobusom. Inicijalna tri mjesta koja je rezervirao za sebe, brata i bratovu suprugu, na kraju su se svela na samo jedno, koje je zamolio brata da mu prepusti. Helikopter su zakupili agent, road manager i prateće osoblje Erica Claptona. Nedugo nakon polijetanja, greškom pilota helikopter je tog maglovitog dana udario u brdo i eksplodirao. Tako je završila još jedna velika karijera, u ovom slučaju neprikosnovenog velikana gitare kojeg je Rolling Stone Magazine stavio na 7. mjesto liste 100 najvećih gitarista svih vremena:
1. Jimi Hendrix
2. Duane Allman of the Allman Brothers Band
3. B.B. King
4. Eric Clapton
5. Robert Johnson
6. Chuck Berry
7. Stevie Ray Vaughan
8. Ry Cooder
9. Jimmy Page of Led Zeppelin
10. Keith Richards of the Rolling Stones

1991. guvernerka Texasa, Ann Richards, proglasila je njegov rođendan 3. listopada "Stevie Ray Vaughan Day“. Prihod od godišnjeg motociklističkog okupljanja i koncerta, svake godine ide u korist fondacije „Stevie Ray Vaughan Memorial Scholarship Fund“.

1994. grad Austin je na mjestu niza SRV-ovih koncerata podigao spomenik, danas jednu od najposjećenijih turističkih atrakcija.

Ako pogledate moj last.fm – primijetit ćete da mi je „Riviera Paradise“ jedna od omiljenih pjesama ... Lenny (posvećena supruzi), Tin Pan Alley, Scutlle Buttin' ... ma, nema loše stvari na tim albumima. Tada se snimalo 9 – 10 pjesama (45 minuta) vrhunske kvalitete, a ne kao danas 20 stvari, od toga jedna dobra i 19 fillera ... ali, to je već novi blog-post.

Citirat ću jednog poznanika, koji je na spomen Steviea nedavno rekao „On je jedini gitarist koji je mogao odsvirati Voodo Child (Slight Return), a da se Jimi ne okrene u grobu ... nije promijenio niti jednu notu, a stvar zvuči potpuno drugačije .. njegova.“
Stevie bi rekao: „Sanjao sam da me Jimi Hendrix uči najsloženije akorde. Kad sam se probudio, niti jednog se nisam mogao sjetiti. Tako je to u životu, najteže stvari moraš sam savladati.“.

Netko gore voli dobru glazbu, svaku mu večer sviraju Jimi Hendrix i Stevie Ray Vaughan - gitare ... Jaco Pastorius - bas, John Bonham - bubnjevi. Zato najbolji odlaze rano ...

*hobbes*

p.s. [dodatak 2006-10-12] SRV je na listi "Guitar World"-a drugi, odmah iza Hendrixa, a na listi engleskog časopisa "Guitarist" četvrti, iza Hendrixa, Claptona i Pagea ...
Još jedna zanimljivost je da je, zahvaljujući velikoj količini materijala, njegov posthumno izdani album "Sky is Crying" dobio Grammy za "best conteporary blues album", kao i "Little Wing" za "best rock performance" ... 1992. Ako se tome dodaju Grammyi za iste kategorije, koje su 1990. dobili "Family Style" album i pjesma "D/FW", čini 4 posthumno dobivene prestižne nagrade .

07.10.2006. u 20:28 • 6 Komentara • Print • #

utorak, 03.10.2006.

Kratkih rukava? Niti to ...

Prošlog sam ljeta u jednom shopping centru, u dućanu u kojem su mi artikli obično van platežnog dosega, naletio na rasprodaju majica kratkih rukava. Majice su bile naslagane na izdvojenoj polici, po sistemu „take it or leave it“. Imao sam sreće naći svoj broj. Pogled preko dućana brzo mi je dao odgovor ... glavna konkurencija mi je Čedo Prodanović, a on i ja smo „XX“ pomaknuti ... u njegovu korist. Kupio sam nekoliko majica po cca 40-50% popusta. Bio je to dobar dan.
...
Petak. Poslije podne. Taman sam završio što sam planirao. Svi signali su ukazivali da je vrijeme za ručkić. Spremio sam datoteku, zatvorio tekst procesor i *cvrc* Ni da bi. Nakon nekoliko re-startova dogurao sam do nekog check-diska ...
„Bok što se radi?“, zvrcnuo me Aquarius.
„A evo učim brojati do 100. Gledam kako napreduje check-disk.“
„Jesmo za ono piće?“, pitao je moj novopečeni jazz poznanik.
„Nema boljeg trenutka.“
Da skratim, majicu iz uvoda, najmiliju od odabranih, polio sam sokom od brusnice. U svoju obranu, čaša je oblikom dušu dala za prolijevanje ...
„Ha ha ha, sad ćeš morati popiti još jednu“, hvatao je zrak Aquarius.
„Hvala za oba soka, nemoj se ljutiti kaj jedan nisam popio.“ zahvalio sam na rastanku ...

U sobi je sve bilo po starom. Komp me dočekao smrznut. Prokleo sam sve svece i ugasio ga.

Vratio sam se u subotu. Uključio. Sve je radilo ... Pobrao sam datoteku koju sam trebao i otišao kući. Danas sam mu dušu izvadio testovima. Nakon relativno sporog bootanja, radio je kao i obično. Moram provjeriti stanje sunčanih pjega za prošli petak ...

U nedjelju smo bili na obiteljskom ručku. Jadam se šogoru kako sam „sredio“ majicu. Stari „anglofil“ [sarkazam] odmah je primijetio da mi tako i treba kad se laćam tih pomodnih sokova.
„Što nisi i ti popio pivicu, k'o normalan čovjek?“
„Ma, srčem neke antibiotike ...“ argumentirao sam.
„Pa što nisi uzeo bezalkoholnu?“ nastavio je racionalizirati ...
Rekao bih mu da mi je to kao da odem Vinceku lizati izlog, ali ... nije mi se za pravdati s fiškalom ... nemam šanse. A i ne ide me baš u posljednje vrijeme ...

Neki ostanu kratkih rukava, neki niti to ...

*hobbes*

p.s. Majica još čeka test sredstava za čišćenje. Ostavit ću to sigurnoj ruci najdraže.

03.10.2006. u 00:01 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 01.10.2006.

Cijena formulara

Ne volim formulare. ne ispunjavam ih. Prije nekoliko godina donio kolega s posla bunt formulara, upitnici. Sestra mu radi istraživanje za faks ... neki društvenjački ...
"Nemoj se ljutiti, ali dobijem ospice kad vidim formulare ..."

Naljutio se ... ili ... nije mu bilo drago. Obojica bi za zelenim stolom ostali bez košulje i gaća. Nit' on ima pokerašku facu, nit' ja znam čitati tikove. Sestra se snašla i bez mene.
Da ne ispadne da sam bahat samo na tuđi račun ... evo što mi se dogodilo jučer. Najdraža na putu. Nema smisla da ne napravim neki poveći ceh. To će je naučiti da me ne ostavlja bez nadzora. Odem do grada pogledati za neke jesenske cipele ... nađem model koji mi se svidio ... probam ... gle čuda, odgovaraju.
"Uzimam."
"Kako ćete platiti?"
"Ima li razlike?"
"Ako plaćate cashom 5% popusta, 3% za sve ostale oblike plaćanja."
Zaustio sam pitati zašto nisu odmah stavili 3% manju cijenu, ali vrlo brzo sam shvatio zašto.
"OK, platit ću cashom."
"Izvrsno, molim Vas ispunite ovu pristupnicu našem klubu lojalnih kupaca ..." reče gospođa gurnuvši u mom smjeru neki papir. Sitnim slovima stajala su neka pitanja, a pored su bile kućica za unos podataka.

Tri stvari. 'I am not a joiner'. 80-ih sam tijekom druženja s overgrown boyscoutima napravio vrlo opasan gama-delta manoeuver kako ne bih postao član jedne neprofitne organizacije.
Drugo, ne ostavljam svoje osobne podatke uzduž i poprijeko ... dosta mi je spama koji mi dolazi u kaslić i bez toga.
Treće, ospice!

"Ne hvala, ne ispunjavam formulare." vratim se iz nasty flashback-a.
"Ne, ne ... morate ispuniti da bi dobili popust."
"Jel' uvjet za osobnu?"
"Molim?" zbunjeno će prodavačica.
"Ako mi ne treba za osobnu, putovnicu ili zdravstvenu, ne ispunjavam ...". Lagao sam. Svako malo me ispizde na faksu s nekim formularima. Do sada sam tijekom raznih faza svog "visokoškolskog razvoja" ispunio bar 50 formulara, manje – više istog sadržaja. Što treba čovjek napraviti da mu se promijeni datum rođenja? Uskrsnuti? Što, jednom su imali problema i odonda su oprezni? Wtf!
"Bez pristupnice nećete dobiti popust." upozorila me prodavačica.
"Onda neću dobiti popust"
"Ali to Vam je xx kuna."navalila je kandidatkinja za kviskoteku ...
"Ako nemam popusta, platit ću karticom."
"To Vam je samo 3% popusta, ali morate ispuniti pristupni formular ..."
"Ne, hvala."
"I ne mogu Vas nikako nagovoriti?", zadnji pokušaj. Osmijeh G7.
"Nope."
"Ako platite karticom sve podatke možemo dobiti iz baze, a vi nećete dobiti popust", argumentirano će ona.
"Samo dajte, ali ja Vam pristupnicu neću ispuniti."
Razgovor je polako gubio smisao. Izvukao sam i super sack-a [copyright by Steky] pogled 'sad bi bilo dosta', pružio karticu i ugrizao jezik. Zadnje što sam planirao za taj dan bilo je držanje lekcija o zaštiti osobnih podataka revnosnoj prodavačici.

Ne ispunjavam formulare, ne ostavljam osobne podatke, ne pristupam klubovima ... čak ni za xx kuna.

*hobbes*

P.S. Priča s formularima je danas dobila poseban twist. Najdraža je jednom napravila grešku i odgovorila na ponudu izvjesne izdavačke kuće da kupi knjigu s popustom. Odonda je svako malo obavještavaju kako je u nekoj nagradnoj igri ... Danas su nadmašili sami sebe. U kaslić je stigla koverta (otvorena) s formularom za promjenu podataka.

"Ako su se vaši podaci promijenili, ispunite formular i vratite ga nazad ..." Odmah pri vrhu prostor za upis nove adrese!?

DA SU SE PROMIJENILI NE BI PRIMILA F***ING FORMULAR!!! Argh!