Hobbes ... it's a magical world

subota, 07.10.2006.

Texas Tornado & Double Trouble ...

Početkom 80-ih godina teksaškim klubovima žario i palio je „Texas Tornado“, mladi blues gitarist kome su svi proricali svijetlu budućnost. Reputacija stvorena na jugu USA, donijela mu je nastup na „Blues Night“, koji se 1982. održavao u okviru Montreux Jazz Festival-a. Do dana današnjeg, on i njegov band jedini su izvođači koji su nastupili na istom, a da nikada prije nisu objavili album. Međutim, kako to već biva: „pazi-što-želiš-da-ti-se-i-ne-ostvari“, strastvenom glazbeniku večer je završila u agoniji. Iako je iz gitare izvukao nekoliko budućih i verzije prošlih blues klasika, publika je ostala hladna. Mimo očekivane neutralnosti Švicaraca, publika je na trenutke otvoreno isfućkala našeg junaka. Dok je u šoku silazio sa bine, nije znao da mu je ta večer otvorila vrata za koja nije ni slutio da postoje. Naime, dva člana publike, nešto istančanijeg sluha (da ne kažem nosa) za talent, uočila su nastup mladog Teksašanina. Jackson Brown ponudio mu je na korištenje svoj studio u LA-u, a malo poznatiji „svježi obožavatelj“, David Bowie, angažirao ga je za snimanje svog sljedećeg albuma „Let's Dance“. (U znak zahvalnosti krivo su mu napisali prezime na albumu - nadam se da su mu bar platili.)

Nakon snimanja albuma, mladi je gitarist odbio unovčiti svoj studijski trud odlaskom na turneju s Bowijem. Umjesto toga, sa dvojicom je prijatelja (Double Trouble) iskoristio ponudu Jackson Browna i snimo materijal za svoj prvi album. Prvi ugovor s diskografskom kućom EMI, osigurao mu je John Hammond, sr., čovjek koji je otkrio i Billie Holliday, Arethu Franklin, Bob Dylana, Bruce Springsteena ...

Osvajanje svijeta je moglo započeti. Svojeručno je izazvao blues revival sredinom 80-ih, prije svega svojim albumima „Texas Flood“, „Couldn't Stand The Weather“, „Soul to Soul“ ... i onda je sve stalo. Stara priča o previše tulumarenja („Zaboravio sam se vratiti kući s jednog tuluma“, u šali je kasnije govorio), viski i kokain ... satrli su ga u kratkom vremenu. Jednog je dana kolabirao na turneji tijekom nastupa u Londonu. Nazvao je kući tražeći pomoć, ne mogavši čak niti reći gdje se nalazi. Nekoliko narednih mjeseci borio se za život, te je uz liječničku pomoć doveo svoj organizam u red, izbacivši u procesu sve navedene poroke. Navodno ih je kompenzirao glazbom. 1988. vratio se u studio („Po prvi put u životu ulazim u studio trijezan. Zastrašujuće iskustvo.“) i snimio „In Step“ ... kojim se više nego vratio na trag stare slave (Grammy za Best Contemporary Blues Recording). 1990. sa starijim bratom snima „Family Style“, možda i najuspješniji album, čije izdavanje neće doživjeti ...

23. kolovoza 1990. sišavši sa bine u East Troyu, u Wisconsinu, upravo završivši nastup s Robertom Crayem, Buddy Guyem, Eric Claptonom i svojim bratom, potražio je prijevoz helikopterom, kako bi izbjegao dugu vožnju autobusom. Inicijalna tri mjesta koja je rezervirao za sebe, brata i bratovu suprugu, na kraju su se svela na samo jedno, koje je zamolio brata da mu prepusti. Helikopter su zakupili agent, road manager i prateće osoblje Erica Claptona. Nedugo nakon polijetanja, greškom pilota helikopter je tog maglovitog dana udario u brdo i eksplodirao. Tako je završila još jedna velika karijera, u ovom slučaju neprikosnovenog velikana gitare kojeg je Rolling Stone Magazine stavio na 7. mjesto liste 100 najvećih gitarista svih vremena:
1. Jimi Hendrix
2. Duane Allman of the Allman Brothers Band
3. B.B. King
4. Eric Clapton
5. Robert Johnson
6. Chuck Berry
7. Stevie Ray Vaughan
8. Ry Cooder
9. Jimmy Page of Led Zeppelin
10. Keith Richards of the Rolling Stones

1991. guvernerka Texasa, Ann Richards, proglasila je njegov rođendan 3. listopada "Stevie Ray Vaughan Day“. Prihod od godišnjeg motociklističkog okupljanja i koncerta, svake godine ide u korist fondacije „Stevie Ray Vaughan Memorial Scholarship Fund“.

1994. grad Austin je na mjestu niza SRV-ovih koncerata podigao spomenik, danas jednu od najposjećenijih turističkih atrakcija.

Ako pogledate moj last.fm – primijetit ćete da mi je „Riviera Paradise“ jedna od omiljenih pjesama ... Lenny (posvećena supruzi), Tin Pan Alley, Scutlle Buttin' ... ma, nema loše stvari na tim albumima. Tada se snimalo 9 – 10 pjesama (45 minuta) vrhunske kvalitete, a ne kao danas 20 stvari, od toga jedna dobra i 19 fillera ... ali, to je već novi blog-post.

Citirat ću jednog poznanika, koji je na spomen Steviea nedavno rekao „On je jedini gitarist koji je mogao odsvirati Voodo Child (Slight Return), a da se Jimi ne okrene u grobu ... nije promijenio niti jednu notu, a stvar zvuči potpuno drugačije .. njegova.“
Stevie bi rekao: „Sanjao sam da me Jimi Hendrix uči najsloženije akorde. Kad sam se probudio, niti jednog se nisam mogao sjetiti. Tako je to u životu, najteže stvari moraš sam savladati.“.

Netko gore voli dobru glazbu, svaku mu večer sviraju Jimi Hendrix i Stevie Ray Vaughan - gitare ... Jaco Pastorius - bas, John Bonham - bubnjevi. Zato najbolji odlaze rano ...

*hobbes*

p.s. [dodatak 2006-10-12] SRV je na listi "Guitar World"-a drugi, odmah iza Hendrixa, a na listi engleskog časopisa "Guitarist" četvrti, iza Hendrixa, Claptona i Pagea ...
Još jedna zanimljivost je da je, zahvaljujući velikoj količini materijala, njegov posthumno izdani album "Sky is Crying" dobio Grammy za "best conteporary blues album", kao i "Little Wing" za "best rock performance" ... 1992. Ako se tome dodaju Grammyi za iste kategorije, koje su 1990. dobili "Family Style" album i pjesma "D/FW", čini 4 posthumno dobivene prestižne nagrade .

<	listopad, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv