Hobbes ... it's a magical world

subota, 30.09.2006.

Spiderman

Jedna od „legendi stripa“ koju svaki klinac zna je kako je Peter Parker postao Spiderman. Ugrizao ga radioaktivni pauk. Ne mogu reći da sam oduševljen odabirom glavnog glumca za ulogu Spidermana u istoimenom filmu, ali je pauk vrhunski odigrao svoju ulogu. Kako su od cca 200 000 vrsta Arachnida odabrali upravo jednog predstavnika za zahtjevnu ulogu najpoznatijeg pauka na svijetu, onog koji nam je stvorio Spidermana ... ne znam. Ali, nije zakazao u odsutnom trenutku ... osvjetlao je obraz svojoj vrsti.

Najupečatljivija scena u filmu (stripu) je kad Peter Parker shvati da nešto nije u redu. Ujutro stavi naočale na oči i odjednom mu se zamuti vid. Skine naočale, vidi savršeno. Preko noći je fizički ojačao, a penjanje po zidovima neću ni spominjati.

Zašto ovo pričam? Pa dulje vrijeme sam „dužan“ priču kako sam birao i kupio naočale. Moram odobrovoljiti najdražu da mi pomogne prisjetiti se. Naime, priče mi je najlakše napisati što prije, dok su mi dijalozi koje obično vodim s likovima svježi. Suprotno javnom mnijenju nisam pretjerano maštovit i moj literarni izričaj na ovom Blogu je gotovo u potpunosti dokumentaristički. Umjesto te priče, evo jedna kratke o nedavnim iskustvima s naočalama.

Dakle, probudim se neko jutro i iz navike sjednem ravno pred komp. Klik ... i zamah u prazno. Najdraža je na putu, nema jutarnje kavice pored računala ... Nemam naviku nositi naočale pa si ih podmještam pod ruku, kako bih ih što češće nosio. Stavim naočale na nos ... slova se zamute ... maknem ih ... slova postanu jasnija. Da se razumijemo, imam dioptriju 0.75 ... ne govorimo ovdje o nekom velikom čudu. Ali ... nešto tu nije u redu.

Uhvatila me panika. Što ako je ovo samo jedan simptom promjene? Bilo me strah otići do ogledala, što ako izgledam k'o Tobey Maguire? Preko noći oslabio. Srećom, ništa od toga ... i dalje sam whole-lotta-man ... Pokušati se penjati po zidu mi nije padalo na pamet. Već viđeno ... a i lomovi kostiju su mi posljednja stvar na pameti.

Anyway, probao sam istu stvar navečer i naočale ipak imaju prednost pred golim okom, izoštre rubove fonta. Drugo se jutro opet ponovila Spiderman priča ...

Javit ću vam ako se nešto promijeni... ili ćete čitati u The Globeu. U međuvremenu., za svaki slučaj, izbjegavajte nositi zeleno u mojoj blizini i puno mahati rukama ... nikad se ne zna ... ;-)

*hobbes*

p.s. I ne, naočale nije trebalo brisati. Skeptici!

nedjelja, 24.09.2006.

iPod "dodatak"

Thingamajigg! Najmanje lampaško pojačalo na svijetu. iMPAMP je uradak designera Zachary Vex-a. Za ponosne vlasnike iPoda i sve ostale željne 1W pravog zvuka. Obavezno pogledati filmich!
Obratite pažnju na Philips JAN 6021W. Možda uskoro bude još poneki post o njima. ;-)

Zanimljivo je da u dućanu ima sljedeći set-up:
     .:. CD player feeding one iMP driving two Energy RC10 speakers.

Domaći distributer (Audio Art) ima novu web stranicu na kojoj se može naći:
Energy REFERENCE CONNOISSEUR serija RC-10:
     :. 175W, stalak/polica, trešnja, ruža, crni jasen
     :. Količina: par
     :. Cijena: 3,33 kn

subota, 23.09.2006.

Tko se zadnji smije ...

„ Another summer
Another vacation is over...
A september morning,
With the sun and the smell of the clover...“

„Vani je lijep dan.“ dobio sam veseli weather report od najdraže.
„Da? Mogli bi do grada, na kavu or sumfn“, rekoh odsutno prebirući po CDovima.
„Hm, moram stati s kupovanjem, imam 4 nova CD-a koje još nisam preslušao.“
„Negdje sam čitala da je jedan CD tjedno dovoljan“
.oO (Prokleti Blog i Štekijeva podbadanja ...)
Sjetio sam se da me Šteki dan prije nešto šiljio preko SMS-a. Da vidimo ima li petlje ponoviti uživo ... Gle, ima.
„Nađemo se za cca sat, sat i pol. Gdje ćemo? Cvjetni plac? Kod Benetton-a?“
„Ma kaj brineš. Nemreš me fulati ovolikog. Čekaj, pogledat ću na što liči onaj „Jazz lounge“ u Gundulićevoj, pa se vidimo kod Poljoopskrbe u Varšavskoj. Bar imam kaj vidjeti u izlogu.“
„Deal ...!“

Najdraža i ja smo odlučili prošetati ... Lounge vani ima samo jedan stol ... zauzet. Produžili smo do Poljoopskrbe ... Aquarius CD shopa.

Šteki još nije stigao. Pogled mi je kliznuo na izlog dućana ... Bijeli album ... zar već? [Najavljen izlazak abuma 09. Oct.] Sting –Songs form the Labyrinth. Uletio sam unutra, zgrabio CD s hrpe i ravno na blagajnu. Nisam stigao ni reći što želim.
„Hah, mušterija koja zna što hoće. Da mi je više takvih, radio bih i nedjeljom.“
„... ili bi zatvorio u srijedu.“ dovršim rečenicu vadeći my flexible friend-a. Vickasti prodavač – priceless. Za sve ostalo tu je MC.

Šteki se došetao s bijelim iPod naušnicama, velikim naočalama i majicom s natpisom koji je ukazivao na političara novog kova. Završio je u mrtvoj utrci za majicu dana s frajerom koji je imao natpis "F CK - All I need is U". Jedva smo našli mjesto u mravinjaku Cvjetnog placa, Preradovićeve i Bogovićeve.

Kao i obično kad se tri ovako šutljive osobe nađu na hrpi, kavu smo srkali zadubljeni u svoje misli, u potpunoj tišini. Razišli smo se s malo riječi.
„Ne do Bog da ovo ponovimo.“ odmahnuo je Šteki.
„I nama je muka ...“ priznali smo.

Sting je uletio u CD player ravno s vrata. Osjećam se prevaren kad mi daju CD s listićem s popisom pjesama, a nekad niti to. Na sreću, bogato opremljena knjižica dala je kompletan opis Stingove četvrtstoljetne opsjednutosti britanskim glazbenikom iz 16. stoljeća, koja je kulminirala albumom na kojem ga prati Edin Karamazov, svirač lutnje iz Sarajeva.

John Dowland (1563. – 1626.), bio je vodeći svirač lutnje svog doba - 5. beatles svog vremena. Prestižno mjesto kraljevskog lutnjaša izmaklo mu je zbog religijskih razloga. Bila su to vremena kada su se protestanti i katolici gledali preko nišana samostrijela ili oštrice egzekutorove sjekire ... za razliku od današnjeg mirnog suživota.

Edina je Stingu, prije jednog koncerta u Njemačkoj, doveo gitarist iz njegovog banda – Dominic Miller (postoji legendarna priča i o njegovom prvom susretu sa Stingom). Dominic mu je također poklonio posebno izrađenu lutnju ... i tako se stvorila kritična masa za snimanje ovakvog 'čudnog' albuma.

Zanimljiva je priča kako su se Sting i Edin sreli. Sting se prisjeća da je Edin bio nervozan pri „prvom“ susretu u Njemačkoj, da bi se ispostavilo da je prvi susret doduše bio u zemlji kobasica, kupusa i piva, ali ne onaj kojeg Sting pamti, već jedan kojeg je htio zaboraviti.
Naime, Trudi i Sting su gledali cirkusku predstavu, na kojoj je u pauzi između dvije izvedbe, mali trio, sastavljen od dva gitarista i jednog majstora s udaraljkama i kompletom boca za mlijeko, izvodio klasični repertoar (Mozart ... i sl.). Sting i Trudie su bili toliko oduševljeni da su poslali kratko pisamce, nudeći zanimljivom triu priliku da nastupi na rođendanskom tulumu. Nisu se nadali da će kratak i jetak odgovor „NE“, biti popraćen manje kratkom ali britkijom porukom da su oni ozbiljni glazbenici, a ne cirkuski majmunčići koji će skočiti na prvi poziv razmažene rock zvijezde i njegove zakonite. Hrabar i principijelan istup "banda" koji svira u pauzi između nastupa na trapezu i mongolskog čovjeka od gume :-) Bilo kako bilo, Edin je „veliku zvijezdu“ podsjetio na jedan od većih trenutaka posramljenosti i prizemljenja (Sting priznaje). Čak je i izvukao polaroid s pokunjenim Stingom i Trudie i trojicom uznositih glazbenika.

Ironija priče je da će Sting vjerojatno na ovom albumu dići veću lovu nego što će ex balkanski virtuoz ikada vidjeti. Kako ide ono ... tko se zadnji smije ... sporo kuži fore :-)

petak, 22.09.2006.

Jehovini svjedoci

Čovjek ostane doma nešto napraviti ... Zvoni "portofon" ...
"Da?!"
"Dobar dan, lijepo bih Vas vrata molio ..."
"Slobodno ih uzmite ..."

utorak, 19.09.2006.

Svirač na kiši

Kiša? Kakva kiša? Kad je malo vode moglo stati između mene i glazbe? Naravno da sam u subotu otprašio u Dinaton. Dao sam listu s imenima bubnjara na uvid ... zadignuta obrva ... izazov.
"Hm, evo ova dva ... i ovaj ... ovaj obavezno, a ovo moraš čuti, to je nešto najljepše što sam ove godine čuo. Ostali sviraju kod Štefa, Jože, Marka ... da ti proberem? Ne? Tamo ti je slobodan CD player."
Otplahutao sam s Tomasz Stankovim "Lontanom" i Ray Haynesovim "Fountain of Youth". Sweet Jesus, Haynes je imao 79 godina kad je snimio CD, 2004., a odonda je snimio još dva CD-a ... i onda kažu da je život u zagušljivim klubovima nezdrav. Pih! Svi u BP Club.

U povratku sam nabio iPod slušaljke na vuha i "odhopsao" (termin koristiti u najširem mogućem smislu) pogledati malo što ima po izlozima. Zašao sam u onaj sportski dućan na Ilici, malo niže od Vinceka. Bilo je skoro 15 sati, ali srećom rade do 15:30. Požurio sam ... krenuo prema stepenicama, da ću na prvi kat ... kad mi krajičak oka uhvati neku curu kako mi maše uz osmijeh od uha do uha ...
Nešto prije toga sreo sam jednog ex-kolegu sa studija:
"Vičem, mašem, a ti ništa ..."
"A ljudi mi kažu da iPod ničemu ne služi ...", smijao sam se vadeći slušalice iz uha.
Dakle, vratim se do mlade dame. Vrtim ''face recognition". Blank! Ni da bi. Tupson, pa ona ovdje radi.
"Svirali ste na ulasku."
Svirao? Moi? I onda mi sine. Mjmjkbzj, nisu mi dobro demagnetizirali traku na CD-ovima, pa su aktivirali alarm pri ulasku. Naravno, napičio sam iPod i nisam ni skužio. Vidim, ekipa iz prizemlja se ludo zabavlja.
"Što da radim? Da vam ostavim CD-e?"
"Ma ne, samo vi idite. Sad smo vas 'registrirali'.", smijulje se ona i njena kolegica.
"Ehm, držite li lovačku opremu?", vratim se s prve stepenice.
"Hm, nešto ... , a što vam treba?", upita me zbunjeno.
"Ništa, samo provjeravam da me ne upucate niz Ilicu, ako na isti način projurim van."
"Ha ha, nemate brige." Još jedan osmijeh. Fakat je kraj radnog tjedna :-)

Ništa mi nije zapelo za oko, pa sam se promptno okrenuo na peti. Kad sam izlazio, ništa nije sviralo. Jesu li isključile alarm ili je bio neki splet okolnosti ... tipa ... netko je, taman kad sam ulazio, kriomice rolao mjesečne zalihe proteina preko vrata... s tim "builderima" nikad se ne zna.

Nisam više ulazio u dućane. Odjurio sam slušati nove CD-iche.

Blitz Krieg

Ah, dobio sam prigovor da sam se nešto ulijenio. Nema blogova. Evo jedan kratki. Istiniti. Struka koja me odabrala bavi se izvorima električne energije. Za one kojima je koncept nejasan preporučam da gurnu po jedan prst u utičnicu na zidu. Bilo koja će poslužiti. Napredni mogu baciti kabel na obližnji dalekovod. Zvuči smiješno, ali u bijelom gradu Zagrebu ribič je neki dan grafitnim štapom za pecanje "upecao" 110 kV dalekovod. 110 000 V. Utičnica je 220 V ... ako imate sreće ;-)

Dakle, današnja priča odnosi se na jednu elektranu u Lijepoj našoj i kolegu s kojim sam, stjecajem okolnosti, surađivao. Izvrstan lik. Stručan. Marljiv. Živi za svoj posao. Međutim, da Murphy gotovo nikad ne spava uvjerio se na vrlo neobičan način. Dapače, rekao bih da je ovo zoran primjer da je Murphyu izazov maštovitost u načinu na koji će djelovati.

Dogodio se kvar u dijelu postrojenja. Za potrebe dokumentiranja trebalo je fotografirati zatečeno stanje. Osiguranje, arhiva ... nebitno. Naš je lik uzeo službeni digitalac, naciljao i okinuo. Kad malo razmislite, Lupino i prijatelji od iste procedure dobro žive, a još im je slika u objektivu mnogo zanimljivija.
Slijed odgađaja spada u "vjerovali ili ne". Budući je u tom dijelu postrojenja bio polumrak, a fotić je imao blitz na "auto" ... pri snimanju je okinuo i blitz. U ormaru kojeg je snimao postoje senzori zaštite od iskrenja. Reagiraju na naglu promjenu intenziteta svjetla ... Ka-bum ... ge-štuc ... zaštita odradila po svetom pismu i pravilniku vladajuće stranke i skinula cijeli blok s mreže. Snaga bloka? Ne mogu reći koja, da zaštitim "krive" ... jedna od tri najveće u HR ;-)

Murphy: "Vidim tvoje megawatt-e, i dižem za jedan fotić ... I win!"

petak, 15.09.2006.

the ON|an|ION

Neko je ludo vrijeme vani ... vrijeme za razbibrigu? U svakom slučaju nije za posao. Metiljam neke zapisnike sa sastanka iz prošlog posta. U stvari, tražim six ways from Sunday da izbjegnem taj posao.
Prvo sam se raspitivao na nekim forumima o Bottijevom bubnjaru, Billy Kilsonu. Ako lik ima album, moram ga čuti. Ima! Free jazz, thank you very much. Spomenuo sam kako mi se jučer prst zalijepio za rewind gumb kad sam naišao na njegov solo nastup. Evo odgovora koji sam dobio:
„It's no wonder your finger was on the rewind buttton, Billy Kilson is a killer drummer, one of the best drummers on the scene today. Kilson manned the drum chair in the Dave Holland Quintet and Big Band for quite a few years before leaving to go on tour with Chris Botti. I guess Botti pays a whole lot better than Holland.“

Naravno, slijedi lista bubnjara koje trebam „provjeriti“. Živio Net!

„Killer“? Bah, koji stereotip. „Must a brother always be a criminal?“ :-) Ova banalna asocijacija i loša fora odvele su me „The Onion“-u, carevima satire. Evo jednog članka, vrijednog pažljivog čitanja:

Heroic Computer Dies To Save World From Master's Thesis
May 17, 2006
WALTHAM, MA—A courageous young notebook computer committed a fatal, self-inflicted execution error late Sunday night, selflessly giving its own life so that professors, academic advisors, classmates, and even future generations of college students would never have to read Jill Samoskevich's 227-page master's thesis, sources close to the Brandeis University English graduate student reported Monday. [more]

Ide vikend ... Ja ću do Dinatona ... provjeriti onu listu bubnjara ;-) A vi?
Do tada, odoh dalje metiljati ...

četvrtak, 14.09.2006.

My Funny Valentine

"Skupština odlučuje natpolovičnom većinom glasova nazočnih članova, ako ovim Statutom nije drugačije određeno.
Skupština pravovaljano odlučuje kada je nazočno više od polovine članova Skupštine
Ako Skupštini nije nazočna natpolovična većina članova, Skupština se odgađa pola sata.
Nakon toga Skupština pravovaljano odlučuje bez obzira na broj članova.
Rad Skupštine se odvija u skladu s Poslovnikom o radu Skupštine."

Ravno u glavu. Stručna udruga u kojoj sam aktivan, na inicijativu vodstva, sprema se mijenjati Statut. Ovo je samo jedan od izmijenjenih članaka. Nisam pravnik, ali ovo spada u veterinarske alate. Moglo bi vola ubiti ... Pokušajte samo pratiti tijek misli autora ovog članka. Na pamet mi pada pjesma nepoderivog Jurice Padjena ... "Kad misli mi vrludaju ..."
Jedan je kolega na kraju predložio da se pola sata smanji na kvarat. Sve se zajedno oteglo skoro 2.5 sata.

Nakon sastanka morao sam na neki polu-poslovni ručak. Malo druženje, malo dogovor za neki predstojeći projekt. Mjesto zbivanja: restoran u okviru mile mi Ustanove. Pokušao sam se izvući, ali bi to izgledalo nepristojno, a i naš gost mi je pozitivan lik s mojih praktičarenja, pa sam brzo popustio.
Ne moram vam dalje pričati. Kvaliteta hrane (odabir ulja) osigurao mi je poslije podne iz pakla ... grčeve ... Jedva sam se dovukao doma.

Dan mi je spasio novi DVD/CD, koji nam je jučer stigao s US Amazona. "Chris Botti LIVE". Još ću pisati o Chrisu, ovo je samo mali teaser. Ako Milesa ostavimo na zasluženom dalekom vrhu piramide, omiljeni contemporary trubolog mi je mladi gospodin talijanističke orijentacije.

Detalj s koncerta ... Pjesma se zove My Funny Valentine. Chris ima štos da siđe u publiku i svira samo jednoj odabranoj dami, obično atraktivnog izgleda (ne bi li ih trebao birati po veličini ... ušiju ... one koje bolje čuju). Te je večeri odabrao dobrodržeću gospođu, suprugu čovjeka koji ga je promovirao u zvijezdu kakva danas jeste: Mrs. Trudie Styler, aka. Mrs. Sting.
Dakle, ušećerio naš Chris. Trudie se sva topi ("She deserves to be serenaded by two guys" izjavio je Sting na bonus materijalu DVDa). Nakon njega na binu je izašao The Ajatolah of Rock'n'rollah himself i svojim hrapavim glasom krenuo pjevati Trudie:
My funny valentine
Sweet comic valentine
You make me smile with my heart
a onda se okrenuo Chrisu Bottiju, koji se iz publike upravo uspeo nazad na binu:
Your looks are laughable,
unphotographable
Yet you're my favorite work of art

Is your figure less than greek
Is your mouth a little bit weak
When you open it to speak, are you smart

Don't, baby don't
Don't change you hair for me
Not if you care for me
Stay little valentine stay
Each day is valentine's
Each day is valentine's day

Botti je skoro progutao trubu cerekajući se, a i Sting je na trenutak zapeo susprežući smijeh.

Detalj drugi. Chris je svojedobno bio stalni trubač u Stingovom pratećem bandu. S vremenom mu se razmahala i solo karijera. Od smooth jazz-a proširio je svoje glazbene interese na pop jazz i straight jazz. Pred jedinu non-classic pjesmu "Why Not", koju je sam napisao, dao je kratki uvod. Još je Miles govorio da je band onoliko dobar koliko mu je dobar bubnjar. Sting, koji se drži tog pravila, u svom je bandu imao nekoliko izvrsnih bubnjara (Omar Hakim, Manu Katche), a kada je ponudio Chrisu da mu bude predgrupa na turneji, junak naše priče smatrao je da mora u svom bandu imati the bad ass bubnjara kojim će impresionirati šefa.
U ovo vrijeme Interneta napravio je jedini logični potez. Odgooglao je 'bad-ass-drummers.com' i našao Billy Kilson-a. I Google je još jednom potvrdio svoj image. Ljudi moji, što je Kilson napravio na spomenutoj pjesmi u šestominutnoj solo dionici. Fakat je genijalac. Zvuči fenomenalno, ali treba ga i vidjeti. Čovjek pleše na bubnjevima, a istovremeno praši ... Zaboravio sam na grčeve ...Statut ... skoro sve ...

ponedjeljak, 11.09.2006.

Baškotini

Otkada smo kompletirali sve vijke u kotačima našeg limenog ljubimca, svrbi nas cesta. Tako smo se prošli četvrtak zaputili na produženi vikend. Ostalo mi par dana godišnjeg, a budući takvi ostatci samo kompliciraju život ... odlučio sam ih odmah potrošiti.
Zaputili smo se na Mjesec. OK, closest thing u Hrvata - Pag. Isto je mjesto Štekijeva draga odabrala za izolaciju u medicinsko-specijalističke svrhe. Rujan na Pagu je poprilično sličan mjesečevoj površini. Kako po izgledu krajolika, tako i broju posjetioca. Dobar odabir lokacije za učenje. Šteki, koji je ovo ljeto ostao zabljesnut svjetlima velegrada, kao srndać u farovima autobusa, odlučio je provjeriti dobru staru Grunfovu: „More je slano, zašećerimo ga“. Gotovo da sam ga morao dva puta nazvati da pođe s nama ... Tri ovako šutljive osobe ... u skučenom prostoru automobila ... vrijeme je proletjelo u tihoj kontemplaciji ...

Štekija smo na Pagu prepustili njegovoj dragoj, a mi smo se zaputili „u bazu“. Prvu večer smo se odmah osolili. More, bar 27, možda čak toplije od zraka. Plankton svijetli kad prođeš rukama kroz vodu. Odavno nismo bili na noćnom kupanju ...

Drugi dan je poslije podne počeo neki vjetrić ... Prije nego što ovaj post postane weather report, čitao sam da se po kontinentu valjalo neko pogoršanje, kiša, hladnoća. Oblake nismo vidjeli, ali nam je pogoršanje u subotu navuklo buru zbog koje smo preskočili kupanje.

Zato smo, vođeni našim domaćinom i njegovom boljom polovicom, krenuli u otkrivanje Paga. Netko je nabacio ideju da nabavimo baškotine, o kojima smo ljetos čitali članak u Večernjaku. Nakon gotovo 20-ak godina ljetovanja na Pagu bilo bi u redu da probamo i taj specijalitet. Kako li nam je samo promakao?
Nažalost, naš je domaćin pao na prvom ispitu iz „lokalnih tajni“. Nije bio član „Ring of Trust“, skupine poznavatelja tajne lokacije baškotina. Srećom, uz pomoć T-Com bežičnih usluga došli smo brzo do osobe od povjerenja ... Njegova mama nas je u kratkim crtama uputila u tajne dostupne samo osobama s najvišim security clearance-om ... ili apetitom, jedno od to dvoje ...
Nije nam puno trebalo. Našli smo samostan. Radno vrijeme na bočnim vratima: 9- 12. Tko me pozna, zna da nisam morning person. Bilo je pola 1. Koludrice su otvorene za trampu subotom i ponedjeljkom od 9 do 12, nedjeljom ne rade, a ostatak tjedna rade 9-12 i 16-18.
„Wow, to ja zovem sindikalni predstavnik. Kad će netko nama složiti takav radni tjedan?“, bio sam jalan koludricama, što zbog radnog vremena iz Raja, što zbog baškotina.
„Yup, tko će Njemu reći „Ne“ ... „primijetio je naš domaćin.
Ovaj kratkotrajni setback obeshrabrio bi svakog prosječnog ljubitelja pekarskih specijaliteta i bijele kave, ali ne i moju najdražu. U ponedjeljak ujutro odlučno se zaputila u novi posjet koludricama.
Detalje ne znam, bilo je to „prije mog vremena“, negdje u zoru, oko 9.
Vratila se praznih ruku. Koludrice : Zagrebački gladnuši 2:0 ... „Baškotini će biti sutra u 16:30!“ kočio se natpis na vratima.
Otišli smo, baškotine probali nismo.
„We'll be ba'k!“

četvrtak, 07.09.2006.

Aerial Boundaries

Navukao me Icarus na Last.fm. Zanimljiv koncept. Pustite da vam neki spyware prati što slušate i nakon nekog vremena vas kategorizira i počne vam gurati sličnu glazbu, glazbene istomišljenike ... sasvim neloša ideja. Nešto kao “Customers who bought this album, also bought ...” na Amazonu.
Jedina mana Last.fm-a je što je primjeren korisnicima čiji je entertainment centar računalo. Ako imate klasični stereo (surround) sustav, vaš se muzički ukus ne prenosi vjerno na Last.fm. Svejedno, poći ću s Icarusom jer volim šalu. Želim vidjeti preporuke za ovu ... :-)

Nije dugo prošlo ... “Što je? Sluša se Nickelback? Sve te priče o Jaco-u, a ti si u stvari Nickelback-o”, poslao mi je IM moja glazbena savjest. Očigledno sam pao ispod njegovih visokih glazbenih kriterija.
„Da, još jedan korak do Christine Aguilere i dotaknut ću dno.“, pokušao sam izmigoljiti.

Po novinama se ovih dana vuče priča o nogometašima – narodnjacima i izborniku – rockeru. Pametni novinari zbrojili su 2 i 2 ... i još se trijezne od slavlja. To me podsjetilo na teoriju o glazbenom snobizmu. Da li i sam spadam u tu „elitnu“ kategoriju? Ne znam. Možda. Glazba mi toliko znači da je ne uzimam samo kao zvučnu zavjesu. Uvjeren sam da uistinu jeste „soundtrack of our lives“. Preporučam Nick Hornby-ev uradak „31 songs“. Vrlo zanimljiva i zabavna knjiga. Nick nije pisao o tome što mu pjesme znače u klasičnom, nostalgija stilu, već je vrijednost izdvojenih pjesama opisao u širim glazbeno povijesnim, sociološkim ... okvirima. OK, saznali smo da je autorov "prvi put" bio uz B stranu albuma Roda Stewarta ... „Too much information“, rekao bi Kre.
Kad sam čitao knjigu shvatio sam da sam preplitak. Prestao sam slušati Billy Idola samo zato što me asocira na smrt drage prijateljice. Meni lakše, a ni Billy mi nije slao hate-mail. Narodnjake sam slušao 12 mjeseci u južnoj bivšoj našoj guleći vojni rok. Ne znam što mi je bilo gore ... Kad mi oko ponoći nadobudni ljubitelj tog ... žanra ... probije bubnjiće, poželim držati kantu vrelog ulja pored prozora.
Btw, najveća Hornbyeva pogreška je odabir pjesama ... Gotovo svih 30-ak. Što ćete, kad su Englezi znali što je dobra glazba? 'Ajde, bar je spomenuo Prefab Sprout i Paddy Mc Aloona.

Da ne ispadne da previše filozofiram, htio sam skrenuti pažnju na još jednog „anonimusa“ i jedan njegov album.

Widely regarded as one of the most important guitar recordings ever made, this Grammy-nominated instrumental album "literally blew the genre apart." In particular, its solo guitar pieces, recorded live to 2-track with no overdubs, turned the guitar world upside down.

Ovo mi toliko dobro i točno zvuči da nisam imao volje prepričavati na hrvatskom. Michael Hedges još je jedan prerano preminuo virtuoz (1953. – 1997.). Stradao je u automobilskoj nesreći. Ljevak koji je svirao desnom rukom. Hendikep je okrenuo u svoju korist stvarajući jedinstveni stil sviranja na akustičnoj gitari (pogledajte i Air Tap by Erik Mongrain).

Imam samo jedan njegov album ... fenomenalni Aerial Boundaries snimljen 1984. Trebalo mi je samo 20ak godina da ga “otkrijem”. Sad mi stoji pri vrhu hrpe CDova odmah pored playera, svako malo na taj se vrh i vraća. Koga zanima, lako će odGoogle-ati više detalja iz Hedgesovog života. Grammy nominacije (Aerial Boundaries, 1985.) i osvajanja (Oracle, 1998.), najbolji akustični gitarist (po mišljenju velike većine čitatelja časopisa Guitar Player's) 5 godina zaredom , što mu je na kraju donijelo članstvo u elitnom klubu “25 Guitarists Who Shook the World”

Na jednom koncertu 1993. netko je iz publike dobacio „Sviraj nešto neočekivano!“. Nakon kraće stanke, muka u dvorani, Hedges je odgovorio: „Pokušavam to cijeli život.“

20 godina kasnije, mnogi pokušavaju ono što je Hedges imao u rukama sredinom 80ih, s jedva 20-ak godina.

All music guide rating * * * * * Zasluženo!

*hobbes*

utorak, 05.09.2006.

Sve će ubrzo biti u redu ...

Imali smo neku gužvu na poslu. Projekt na kojem radim približavao se ključnom trenutku ... završetku i prezentaciji rezultata. Predvečer odem na kavu s kolegom. Cijeli dan me nešto smetalo u desnom oku. Kao da mi je upala neka trunka. Nisam se previše opterećivao dok nisam čuo: „Što ti je s okom?“.
Fakat, što mi je s okom? Odem do ogledala ... a ono tek tada primijetim da mi iza leđa stoje Clive Barker, Tim Burton, John Carpenter, David Cronenberg, Peter Jackson i George Romero. Svi skupa mašu ponudama da zaigram glavnu ulogu u njihovim novim horrorima – ulogu krvoloka! Kako i neće. Isplati me se uzeti samo zbog uštede na make-upu. Da ne govorim o autentičnosti. Real McCoy. Nestali su s prvim sumrakom. Znaju što je dobro za njih. Razmišljao sam izaći u grad darkerima utjerati strah u kosti ... Blood Prince is back!

Drugo jutro sam odmah nazvao oftamološku ordinaciju (polikliniku?). Na moje ustrajanje, ugodan ženski glas mi je suosjećajno ponudio da oko podneva napipam put do njihovog „vidikovca“. Doktor će me nastojati ugurati u raspored. Super, desno oko mi je bilo sve teže držati otvorenim, a budući sam odavno digao ruke od orijentacije u prostoru pomoću slabovidnog lijevog oka, počeo sam otkrivati da su potkoljenice, u stvari, naprave za otkrivanje prepreka u stanu.

Oftamolog je svoje obećanje održao. Dok je on ispraćao prethodnog pacijenta, ljubazna sestra mi je dala guided tour naprava u ordinaciji i na kraju mi se mutni pogled sreo s doktorskim. Muljnuo mi je s nečim po oku, zasvijetlio, pogled gore, lijevo, desno ...
„Upala! Evo kapi za preko dana i mast prije spavanja. Za 10 dana kontrola ... po potrebi. Laserskom operacijom možemo vam skinuti 70% dioptrije s tog lijevog oka.“
„Hvala. Ne, hvala.“

Prošlo 10 dana, oko se malkice poboljšalo. ali u roku od par dana po prestanku terapije ... opet su mi se pod nogama motali horroraši moleći da prihvatim angažman. Malo gužva na poslu, malo čas bolje - čas lošije ... trebalo mi je tjedan dana da odem ponovo oftamologu.
Sad sam već bio stara mušterija. Doktor je ponovo utrošio pune dvije minute da provjeri stanje i zaključio da je vrijeme šale prestalo. „Virus nije, gljivice nisu,... alergija ili bakterije. Prekinite s terapijom, otiđite po uputnicu i napravite bris oka.“

Kad sam došao svojoj liječnici opće prakse ustanovio sam da je poznati lik otišao u mirovinu i da me čeka nova doktorica ... žena tolike brzine potezanja uputnica da joj Wild Bill Hickock ne bi mogao parirati. Jedan pogled na karton i našla mi je povijest bolesti za aritmiju: „Vi ste šifra 8761234762394. Ne mogu vas pustiti da izađete bez da vam provjerim puls i tlak ...“ Gdje'š se pogađati s tom odlučnošću. „Dok čekamo nalaz brisa oka, napravite i pretrage ....“.

Nekoliko dana kasnije iz njene sam ordinacije izašao s jednim listom horror scenarija. Pružio sam junački otpor, ali nije išlo. Pokušao sam znanstveno objasniti da bez podmazivanja krvnih žila krv ne može strujati, te da upravo suhe vene izazivaju zastoj krvotoka. Nisam imao uspjeha, čitav niz medicinskih dogmi radio je protiv mene. Jedina dobra strana bila je da se režiseri, posramljeni pred horrorom svih horrora, više nisu pojavljivali. Na dvije strane kratko i sažeto stajala je najstrašnija priča svih vremena, gora od bilo koje njihove, za koju bi trebali bar 200 stranica – dijeta.

Bris oka bio je najneugodniji pregled koji sam u životu prošao. Nakon 10 dana nalaz sam odnio oftamologu. Na vrhu listića pisalo je Streptokok, a ispod njega slijedila je lista antibiotika na koje je ili nije osjetljiv. Našli su mi bakteriju ružnog imena u lijevom oku, a desno je bilo čisto! "Valjda se zabunila kod označavanja." pojasnila mi je gđa koja izdaje nalaze. Nije mi se tražilo ponavljanje pretrage. Prerano je. Još nisam zaboravio prvu.
Doktora nije bilo u ordinaciji. Telefonskom konzultacijom prepisao je novi antibiotik s liste i kontrolu za 5 -7 dana.

Nakon 7 dana s blagih delikatesa za bakterije prešli smo na treći lijek. U međuvremenu upala se proširila i na drugo oko, samo ja to više nisam vidio ... 6 puta na dan kapati i prije spavanja mazati ... Zabrinuto sam pitao za „prodiranje u zdravi sloj ...“, koji je izdiktirao u povijest bolesti.
„Ma, to vam gore zvuči nego što, u stvari, jeste. Sve će ubrzo biti u redu.“

Podnio bih sve puno bolje da istovremeno nisam gladovao, što je bilo lako jer sam hranu birao po opipu. Dani su se svodili na kapanje, mazanje i škiljenje.
Ne trebam reći da se odjednom projekt moralo završiti u puno širem opsegu od prethodno planiranog, naravno u skraćenom roku. Kako sam to izveo i dalje mi je u magli. Voditelj projekta bio je zabrinut za moj vid ... ili rokove :-) Nešto od toga. Možda oboje. Nekoliko mlađih kolega gotovo su stradali u nemuštim pokušajima šale. Sad bar znam da smisao za humor ovisi o pogledu na život. Moj je nestao čim mi se pogled zamutio.

„Ma, ne znam što je, oftamolog me uvjerava da nema veze s upalom, a meni su sve ikone mutne, fontovi mali ... Našli su mi i dioptriju na pregledu: 0,75 - 1.0; +.“, požalio sam se Kreu.
„Daj nemoj me ... ja imam toliku dioptriju da te bez leća ne bih mogao naći za stolom.“ vratio me u realnost na jednoj od kavica (dijeta kaže da smijem, ponekad).

Novi antibiotik imao je efekt Cilita i Domestosa zajedno. Oči su pekle i suzile, ali nakon prvih tjedan dana konačno je oftamolog, u još jednom dvominutnom pregledu, zadovoljno ustanovio da će vrlo brzo sve biti u redu. Počeo sam se bojati da je to neki slang. Lost in a translation. Ja mislim kako ću konačno progledati, a on se nada riješiti zaliha staklenih očiju, koje mu je uvalio neki Delboy. Polako mi je bilo svejedno. Agonija se rastegla punih 8 tjedana.
Čak se i Ane četiri uputnice smilovala i sjetno rekla, drapajući novi set uputnica i recepata: „Da, to vam se oteglo, a čak ste odmah išli oftamologu. Sve što vam je propisao podržavam, a i vi ste ispravno postupili.“ Jedva sam čekao vidjeti kako žena izgleda ...

Konačno su došle i dobre vijesti. „Prestanite s terapijom, ovo je dobro.“
„Kako dobro, kad me oči još peku?“, kukao sam pred sestrom. Doktor je već bio u sljedećoj sobi. Moje tri minute su istekle. Čovjek je legenda. Kakva oftamologija, hoću tečaj iz efikasnosti.
„Kako i neće nakon toliko antibiotika. Samo vi vlažite oči. Isušene su vam od terapija. Sve će ubrzo biti u redu.“, utješila me sestra meka srca.

Bio sam još jednom na kontroli, za ne-daj-Bože, kad mi se desno oko ponovo zakrvavilo.
„Površinska iritacija, uzmite Visine 4 dana, po dva puta. Ne dulje.“ – Minuta, 45 sekundi. Personal best.

„Dobro da ti je oftamolog u Zagrebu. Mogao je već biti na moru.“ tješio me netko.
„Kaj? Moj će na Maldive, Hawaii-e, Tenerife ili slično odredište. Negdje oko Božića.“ razjasnio sam situaciju.
„Rekao ti je?“
„Ne. Znam jer financiram put.“ ;-)

*hobbes*

p.s. Na zadnjoj kontroli odredili su mi dioptriju ... nabavio sam naočale. Ali, to je post za koji čak imam 'advanced order'. Moram se pripremiti. :-)

subota, 02.09.2006.

Kad ti se Murphy smiluje - ili ti se samo čini ili je gore nego što misliš

Prije godinu-dvije kupovao sam na poslu novo računalo. Najavio se šefu, dao procjenu očekivane cijene sustava i termin kupovine i kad je kucnuo čas ... dobio sam zeleno svjetlo – odobren budget.

Tražio sam tzv. numbercruncher – stroj za numeričke proračune. Što brži, sa što više memorije. Došao sam do nivoa kada je software koji koristim potrošio tadašnjih 512 MB (RAMBUS) RAMa i sjeo ... ma, legao ... swapati po disku.

Popio sam mozak Kreu i Icarusu na kavama. Intel ili AMD? Mnogo je kave proteklo "Play off"-om dok smo razglabali sve opcije. Lukavci su u igru ubacili Miru, koji si je, nakon još nekoliko kava [i onda se čudim što mi je tlak povišen], dao truda istražiti sve feature matičnih ploča kandidata ... i došli smo do zaključka kako AMD ploče (tada je tek stiglo 939 podnožje) ne podržavaju više od 2 GB RAMA. Tj, podržale bi 2 x 2GB, ali takva kombinacija je bila nedohvatljiva. Neću sad ići u detalje kako se (u to vrijeme) nabavljalo 2 x 1GB DDR-a, ta priča sama po sebi može biti jedan post.
Kre je uskočio s OSom koji podržava 3 GB RAMa po aplikaciji, složio striping na diskovima, security ... ma, uz par intervencija ... složio puslicu od kompa. Znate onu „It takes a village ...“

Sve što je još nedostajalo je bio novi monitor. Prijatelj mi je skrenuo pažnju i nahvalio Brand A monitore [najbolje da neće, radi u tvrtki koja je njihov Dealer], čija je nova serija cijenom pala toliko da je 17“ monitor s DVI ulazom koštao (tada) malo više od dobrog/odličnog 19“ flat CRT-a. Budući sam trošio neko 19“ Brand B „jaje“ ... pričekao sam par mjeseci da se cijena spusti u predviđeni budget. Kupio sam monitor preko Dobavljača s kojim ustanova u kojoj radim ima ugovor o nabavi opreme, a oni su prvi red kod Dealera ... šef isposlovao neki popust, kud ćeš bolje.

Monitor je imao super sliku. Prvi TFT koji sam imao. Neću sad nabrajati feature da me opet ne proglase analnim ... :-)

Otprilike nakon godinu i sitno dana počeli su problemi: monitor se u radu gasio iz čista mira. Nakon paljenja/gašenja slika se vratila. S vremenom je sve propagiralo toliko da jedan reset monitora nije rješavao problem, a učestalost problema je prema osnovnim Murphyevim zakonima bila proporcionalna važnosti i hitnosti posla koji sam radio. Recimo, ako sam radio backupove podataka projekta ... ma, sve vam je jasno.

Jedan mi se dan tog blesiranja napunio kuferčić. K vragu, pa ima 3 godine garancije ... ide na servis. Spakirao sam monitor u originalnu kutiju [karton, stiropor, garantni list, upute, račun, napajanje, kabeli ... the works], te ga odnio Dobavljaču na reklamaciju. Obećali su ga promptno proslijediti na servis kod Dealera. Vratio sam dobro staro Brand B jaje i strpljivo čekao. Nakon nekoliko tjedana dobio sam informaciju da se radi o kvaru za koji se mora nabaviti novi dio, ... a nakon cca. mjesec dana stigla je dobra vijest da me monitor čeka za preuzimanje.

Bio je pakleno vruć dan. Sjećam se jer sam se živ preznojio noseći 20ak kg teško 19“ jaje iz svoje sobe nazad odakle sam ga „posudio“. Odjurio sam po svoj popravljeni monitor. Jedva da sam otvorio kutiju, izvadio napajanje i kabel, podigao monitor iz kutije držeći ga za stalak ... nisam ni skidao one uloške od stiropora ... imao sam što vidjeti - nekoliko oštrih posjekotina dijagonalno preko ekrana. Pred očima zbunjenog kolege ponovo sam „posudio“ CRT jaje, spakirao "scarface" i prateće accessoriese nazad u kutiju i, nervozan i mokar od znoja, vratio sve Dobavljaču na novu reklamaciju. Bilo me pomalo strah što ću sada dobiti nazad. Naime, ako se problem gašenja rješava uništavanjem matrice, kako tek ovo rješavaju? Kopanjem očiju korisniku? Nisam mario, u mom slučaju ih je preduhitrio Streptokok, koji je imao svoje planove za moje oči.

Drugi dan su me zvali djelatnici Dobavljača, kako bi me izvijestili da su reklamirali novi kvar kod Dealera. Stručno mišljenje servisera je da je monitoru matrica potpuno uništena, oderana do podloge. Oštro oko i stručan zaključak. Kako čovjek neće imati povjerenja u njihov rad? :-) Dobavljač ujedno predlaže da napišem izjavu o tome kako je došlo do novog kvara, jer će se time ubrzati proces. Heh, ja da napišem izjavu? Budući nisam htio dolijevati ulje na vatru, nisam zauzvrat zatražio da i Dealer i Dobavljač meni napišu neku basnu na istu temu. Na kraju krajeva, ovaj kvar nije nastao dok je monitor bio kod mene. Osim toga, nisam ja kupio monitor već ustanova i ako će se pisati izjave moram ih formalizirati ... a to je tek Pandorina kutija kojoj se ni štapom nisam htio približiti. Moram priznati da su u cijeloj priči, uz moje herojsko suzdržavanje, svi koji su me kontaktirali (ili koje sam kontaktirao), bili vrlo pristojni, što je za naše okruženje puno samo po sebi.

Sve je započelo negdje početkom lipnja ... Vraćam se neki dan (kraj kolovoza) iz bolnice i doma mi zvoni telefon. Naša tajnica je predstavnici Dobavljača dala moj broj telefona da me što prije kontaktiraju. Dealer je dao ponudu za rješenje problema. U zamjenu za uništeni 17“ DVI monitor nude mi 19“ anal-ogni model. Navodno nemaju na lageru monitor koji odgovara originalno kupljenom, pa nude 19“ iz istog price rangea.

Došao sam s godišnjeg na kojem sam uglavnom gledao kako se izmjenjuju kiša, oblaci i ponekad sunce ... cijeli tjedan hodam od liječnika do liječnika, skupljam nalaze, dajem uzorke, družim se s piromanima ... i kako mi se na kraju i Murphy ne bi smilovao, dobivam ponudu za nagodbu nakon samo 2,5 mjeseca čekanja. Neka sve voda nosi ... predajem se ... PRISTAJEM!

Na kraju krajeva, većini spameri nude povećanja uz nadoplatu. Meni se nudi povećanje, uz smanjenje kvalitete, for free. Ain't I a lucky b'stard. Murphy, please stop helping me ...

*hobbes*

petak, 01.09.2006.

Jaco

Malo sam se zanio s roncanjima. Da okrenem temu. Oni koji me poznaju, znaju da mi je zadnji preostali hobby slušanje glazbe. Volim i pogledati dobar film, pročitati dobru knjigu, ali glazba mi je nešto posebno. Ne, nema straha da ću nešto pokušati snimiti. LOL, musical blog? Ijao, neuobičajeno okrutna kazna za bilo koga u okruženju. Fascinantno je kako netko de-ritmiziran i de-sluhiran poput mene može uživati u talentu drugih.

Slušam sve. Bar jednom [Icarus, ovo nije poziv da mi složiš kompilaciju Goth opera ].

Što sam stariji ... hm, ne stariji ... što više slušam glazbu, to se više okrećem žanrovima koje ranije ne bih niti štapom dirao: jazzu i bluesu.

Ova priča posvećena je genijalcu koji je ostavio trag u glazbi. Na moju žalost, do nedavno nisam znao za njega. Jaco Pastorius jedan je od prvih basista koji je bas koristio kao ravnopravan instrument, izvlačeći ga iz pozadine ritam sekcije u prednji plan. Svirao je fretless bass (skinuo je pragove s vrata gitare i zalio ih smolom, te ispolirao). Smatrao je da su to speed bumps i da mu samo smetaju. Na taj način je stvorio preduvjet za svoj prepoznatljivi stil sviranja i učinio mnogo za njegovu popularizaciju.

Rođen je i odrastao u Fort Lauderdaleu, Florida, ne baš centru glazbenih zbivanja, ali mjestu gdje se muzički žanrovi miješaju. Utjecaji karipske glazbe jasno su vidljivi (čujni?) u njegovom opusu.

Počeo je kao bubnjar u bendu s prijateljima iz kvarta, slijedeći stope svog oca – također bubnjara. Strastveno se bavio američkim nogometom i to ga je koštalo povrede zbog koje je umalo izgubio ruku. Posljedica je bio nedostatak snage u stradalom ekstremitetu, zbog čega su ga kompići izbacili iz benda. Dirljivo. Ubrzo su mu ponudili povratak na mjesto basiste. Novcem od raznošenja novina mladi je Jaco kupio svoj prvi bas i počeo vježbati. Našao prave liječnike, ojačao ruku i legenda je započela.

Glazbeno se proslavio solo albumom prvijencem, objavljenim 1976., kojeg se jednom riječi može opisati kao groundbreaking. Uspjeh albuma skrenuo je pažnju na mladog virtuoza. Ubrzo je dobio stalno mjesto u kultnom bendu Weather report, svirajući na nekim od njihovih ponajboljih uradaka. Utjecao je na cijelu generaciju basista koja je dolazila. Jedan od prominentnijih je Marcus Miller, koji je Jacov genijalni prvijenac držao na svom gramofonu dvije godine. Marcus zaslužuje bar jedan post posvećen samo njemu. Spomenut ću samo da su se životne priče učenika i učitelja preplitale sve do Jacove smrti. Marcus je napisao pjesmu Pastorius, koju je Miles Davis snimio za svoj album Amandla.

I tu počinje tužna priča o čovjeku koji je bolovao od bipolarnog poremećaja. Zdravstvenom stanju nije pomoglo neprepoznavanje stvarnog problema, a niti pretjerana uporaba alkohola i droga. Blještava karijera genija s kojim su svi htjeli surađivati završila je izopćavanjem iz glazbenih krugova. Jaco je postao zloglasan po svojim ispadima. Neliječeni problem pogoršavao se do 1987. kada je junak ove priče tragično stradao.

11. rujna 1987. upao je na koncert Carlosa Santane i malo se razmetao svojom vještinom. Kasnije iste večeri, pokušao je ući u noćni klub i pri tom zapeo u „raspravu“ s klupskim bouncerom Lucom Havanom, majstorom borilačkih vještina vijetnamskog podrijetla. Jaco je završio u komi s povredama mozga. Neko je vrijeme poživio priključen na aparate. Nakon prekidanja life supporta srce genija kucalo je još 3 sata. Preminuo je 21. rujna 1987. ne napunivši 36 godina.

Luc Havan osuđen je na 4 (slovima: četiri) mjeseca zbog nanošenja teških povreda. Da je ukrao stereo sustav iz nečijeg auta, dobio bi veću kaznu. Ovako, ukrao je mnogo vrjedniji izvor glazbe svijetu.

*hobbes*

One short of a set ...

Nema gore stvari nego kad čovjeku teškom mukom stečeno netko u par sekundi otuđi. Nabacio Kre new set of wheels , a ubrzo je zatim netko od njegovih snalažljivih susjeda nabavio novi set ratkapa. Nije mi vrag dao mira , morao sam ga kuriti kako to ukazuje na psihološko-kriminalni profil kupaca dotičnog branda.

Kažu da Murphy nikada ne spava , u što sam se i sam vrlo brzo uvjerio. Našem limenom ljubimcu nestao je vijak. Jedan dan je bio tu, drugi dan je nestao. Misteriozno. Isprva sam pomislio da se radi o nekom svemirskom ekvilibriju. Gazdi fali vijak u glavi - što bi se prometalo razlikovalo. Aluminijske felge imaju 5 vijaka s kapicama. „if one of them should happen to fall ... 4 more screws ...“.

Uglavnom, otkrili smo nedostatak kad smo stigli na more. Skupila se CSI ekipa i vrlo brzo smo zaključili da se radi o najgnusnijem od svih zločina. Krađi vijka s predumišljajem ...
Ubrzo se nametnulo pitanje zašto bi netko trebao vijak?“
„Zato što mu nedostaje!“
„A kako ga je izgubio? Ti vijci se ne bi smjeli gubiti, u vožnji se zavrću ...“
„Jedini logičan odgovor je ... nestručno je mijenjao kotač ... izgubio svoj vijak.“
Znači, traži se osoba vješta u skidanju, ali nevješta u postavljanju kotača.
Pojava sunca vrlo je brzo razbila CSI trust mozgova ... Misterija je ostala neriješena.

Po povratku s mora odlučili smo „kompletirati“ našeg 19 of 20. Telefonski poziv u ovlašteni servis pokazao je da nismo dorasli problemu.
„Da li je nestao 'sigurnosni' vijak?“
„Zbunj. Ne znamo.“
Dogovorili smo posjet tehnološkoj Meki ... tj, njenoj ispostavi u Podsusedu. Bogu iza tregera. Ono, no hard feelings, nisam neki kvartovski snob, ali da se s Trešnjevke ima kaj probijati do tamo ... ima.

Neuobičajeno ljubazni djelatnici riješili su sve nedoumice. Nedostaje običan vijak. Neovlašteno je posuđen na neodređeno vrijeme. Oni su se spremni odvojiti od primjerka u svojoj skladišnoj kolekciji za ... 25 kn. Ali ... vijak nemaju trenutno dohvatljiv, pa će ga za dan dva nabaviti. Ljubazni su nas mladići u servisu upozorili da smo se odali. Dokumentirani smo kao „one screw short of a set“ i ako nekome nestane vijak ... što da vam pričam, svi ste gledali „Usual suspects“. Ni riječi više bez prisustva odvjetnika ...

Kulminacije ove priče u stvari i nema. Najdraža je danas skoknula do tehnološko-izložbenog prostora i uvjerila se da je osoblje i dalje uslužno, ljubazno i kompetentno. 19 of 20 je postao 20-20.

Zašto sve ovo pišem? Ako do sada niste shvatili moj literarni izričaj je RANT [A loud bombastic declamation expressed with strong emotion]. Ovo je naše vrijeme. Moje i ostalih nezadovoljnika. Kamo god pogledam, imam poneki razlog za rant (roncanje bi bio naš najbliži prijevod).

Nepojmljivo mi je na što je ovo naše okruženje spalo da će osoba radije čučati iza nečije felge i bunariti po vijcima, nego za 25 vražjih kuna kupiti vijak koji mu/joj nedostaje. U stvari, nije nam ukraden vijak, već vrijeme potrebno da se nadoknadi ...
Budimo pošteni, da mi je netko prišao pred zgradom i rekao: „Susjed, dajte mi nabavite vijak da ne moram skidati vaš ...“, vjerojatno bih nastojao mami zubnoj tehničarki na brzinu srediti mušteriju, po mogućnosti neku koja ne spada pod obiteljski popust.

S druge strane, mom „čaša je napola prazna“ pristupu kontrirao je danas kolega ... „Mogli ste imati Citroena, oni imaju samo tri vijka, pa ti vozi na dva ...“

*hobbes*

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv