Marketing
Baškotini
Otkada smo kompletirali sve vijke u kotačima našeg limenog ljubimca, svrbi nas cesta. Tako smo se prošli četvrtak zaputili na produženi vikend. Ostalo mi par dana godišnjeg, a budući takvi ostatci samo kompliciraju život ... odlučio sam ih odmah potrošiti.
Zaputili smo se na Mjesec. OK, closest thing u Hrvata - Pag. Isto je mjesto Štekijeva draga odabrala za izolaciju u medicinsko-specijalističke svrhe. Rujan na Pagu je poprilično sličan mjesečevoj površini. Kako po izgledu krajolika, tako i broju posjetioca. Dobar odabir lokacije za učenje. Šteki, koji je ovo ljeto ostao zabljesnut svjetlima velegrada, kao srndać u farovima autobusa, odlučio je provjeriti dobru staru Grunfovu: „More je slano, zašećerimo ga“. Gotovo da sam ga morao dva puta nazvati da pođe s nama ... Tri ovako šutljive osobe ... u skučenom prostoru automobila ... vrijeme je proletjelo u tihoj kontemplaciji ... 
Štekija smo na Pagu prepustili njegovoj dragoj, a mi smo se zaputili „u bazu“. Prvu večer smo se odmah osolili. More, bar 27, možda čak toplije od zraka. Plankton svijetli kad prođeš rukama kroz vodu. Odavno nismo bili na noćnom kupanju ...
Drugi dan je poslije podne počeo neki vjetrić ... Prije nego što ovaj post postane weather report, čitao sam da se po kontinentu valjalo neko pogoršanje, kiša, hladnoća. Oblake nismo vidjeli, ali nam je pogoršanje u subotu navuklo buru zbog koje smo preskočili kupanje.
Zato smo, vođeni našim domaćinom i njegovom boljom polovicom, krenuli u otkrivanje Paga. Netko je nabacio ideju da nabavimo baškotine, o kojima smo ljetos čitali članak u Večernjaku. Nakon gotovo 20-ak godina ljetovanja na Pagu bilo bi u redu da probamo i taj specijalitet. Kako li nam je samo promakao?
Nažalost, naš je domaćin pao na prvom ispitu iz „lokalnih tajni“. Nije bio član „Ring of Trust“, skupine poznavatelja tajne lokacije baškotina. Srećom, uz pomoć T-Com bežičnih usluga došli smo brzo do osobe od povjerenja ... Njegova mama nas je u kratkim crtama uputila u tajne dostupne samo osobama s najvišim security clearance-om ... ili apetitom, jedno od to dvoje ...
Nije nam puno trebalo. Našli smo samostan. Radno vrijeme na bočnim vratima: 9- 12. Tko me pozna, zna da nisam morning person. Bilo je pola 1. Koludrice su otvorene za trampu subotom i ponedjeljkom od 9 do 12, nedjeljom ne rade, a ostatak tjedna rade 9-12 i 16-18.
„Wow, to ja zovem sindikalni predstavnik. Kad će netko nama složiti takav radni tjedan?“, bio sam jalan koludricama, što zbog radnog vremena iz Raja, što zbog baškotina.
„Yup, tko će Njemu reći „Ne“ ... „primijetio je naš domaćin.
Ovaj kratkotrajni setback obeshrabrio bi svakog prosječnog ljubitelja pekarskih specijaliteta i bijele kave, ali ne i moju najdražu. U ponedjeljak ujutro odlučno se zaputila u novi posjet koludricama.
Detalje ne znam, bilo je to „prije mog vremena“, negdje u zoru, oko 9.
Vratila se praznih ruku. Koludrice : Zagrebački gladnuši 2:0 ... „Baškotini će biti sutra u 16:30!“ kočio se natpis na vratima.
Otišli smo, baškotine probali nismo.
„We'll be ba'k!“
Post je objavljen 11.09.2006. u 23:40 sati.