Uh, ubija me ova južina. Krenuo sam danas na šišanje. Kre je davno ustanovio da imam urođenu genetsku manu. Ne gubim kosu. To nije potpuno točno, ali nije ni sasvim krivo. Tim mi je gore kad me neka mlada pripravnica za mjesto pomoćne spremačice u frizerskom salonu, kojoj se ukazala prilika dok su iskusne frizerke na kavi ili gablecu, ošiša ko ofcu. Ne jednom sam otišao doma tješeći se kako je ispod dobro gnojivo i kako će tragovi masakre brzo zarasti. Nakon što sam jednog dana po prvi put nakon 80-ih ostao bez zalistaka ... da stvar bude bolja, nakon što je desnog štricnula, htjela je lijevog ostaviti do pola uha, kako bi popravila „nesporazum“ ... odlučio sam naći old fashioned barber shop. Našao! Na preporuku shoggy-a našao sam brijačnicu s iskusnim ljudima koji šišaju škarama, a ne potežu mašinice ...
Budimo realni, neki moji poznanici su davno prešli na home made šišanje. Računica je jasna. Muško je šišanje cca 50 kn. Prosječno se šišam jednom mjesečno ... Lako je odrediti brzo isplativu investiciju u mašinicu. Not me!
Dakle, krenem danas brici ... i naletim na čovjeka koji sjeda na stolac i jednog koji čeka. procjena: cca. 45 minuta do sat vremena čekanja, dodajte južinu ... odoh ja prošetati ...
U povratku sam virnuo u nekoliko frizeraja u kvartu. Posvuda su ljudi već čekali na šišanje. Odlučio sam se vratiti doma. Fleksibilnost posla dozvoljava mi da se odem šišati i prije podne. Bar nešto.
Taman pred kućom, prema meni se uputi neka mlada dama. Akcentom koji nije zagrebački, ali kojeg nisam mogao prostorno smjestiti, zapitala me:
„Oprostite, molim Vas, možete li mi reći gdje najbliže mogu kupiti najlon čarape?“
*ge-zbunj* „Aaaaa, ovaj ... hmmmmm.“, elokventno sam joj odgovorio.
„Rekli su mi u hotelu da bi tu negdje trebao biti dućan ...“, pokušala mi je pomoći.
U glavi mi se redaju: Konzum, Pipe, Videoteka, Elektronik Shop, nekoliko dućana s auto dijelovima ... nope, ništa što bi prodavalo ženske čarape. Nisam se odmah sjetio, ima neki čudni dućan na početku Tratinske ...
„Da li možda ima nešto u ovom smjeru?“, upita me pokazujući niz Badalićevu.
„Na tu stranu sigurno nema.“ odgovorio sam. Laknulo mi je da bar nešto znam.
„I sigurno ne znate na koji su dućan mislili?“, sad već nestrpljivo će ona.
O:-)
„Oprostite, već dulje vrijeme nisam trebao najlon čarape.“ sa smiješkom sam uzvratio.
Pogledala je u cipele. Smiješak. ...
„Mogu li pomoći?“ javila se baka koja je čuvala unuku u dvorištu vrtića. Valjda je prečula naš razgovor i vidjela da od ovog hrkljuša nema koristi.
Iskoristio sam priliku da nešto promumljam i odem kući.
Putem sam razmišljao koji sam totalni antitalent za provalnika. Budući da ne znam gdje bih našao najlonke, ostaju mi samo vunene dokoljenke. Policija bi me na ulici lako prepoznala. Izgledom bih odskakao od prosječnog provalnika, koji poštujući svoju struku, u pljačku idu s najlonkama na glavi. Koliko li ih samo ima, kad je najlonke tako teško naći?
Post je objavljen 24.10.2006. u 01:25 sati.