hmldns

31.12.2005., subota

duševni mir i kako ga steći

Klub je prepun osoba koje ne poznaješ. Neki novi klinci slave tebi nepoznate praznike. Gust zrak treperi od basa, a reflektori cjepkaju događaje na sitne komadiće. Svi su pripiti i sretni; nitko ne razmišlja ni o prošlosti ni o budućnosti.
Uzvraćaš osmijehe i šaljive rečenice, nazdravljaš sa svima. Ni tebe ne opterećuju ni prošlost ni budućnost, ili se barem tako čini.

Sad ti treba samo jedna poznata osoba: da ti se stisnuti se uz nju i provesti tako jedan beskrajno dug trenutak u kojem nećeš razmišljati ni o čemu.
"Gdje si?"
"Doma. Nije mi se nikamo dalo ići. Dođi do mene ako hoćeš."
"Dolazim."

Nakon oproštajnog poljupca zatvaraš za sobom vrata njezina stana i prisiljavaš se da uspravno hodaš do lifta; znaš da te gleda kroz špijunku. U liftu naslanjaš lice na hladno ogledalo i gledaš poruke ispisane na stijeni. Nasmiješ im se, iako bi najradije viknuo.
Bio bi najsretniji da možeš otrčati bez osvrtanja, ali te led na parkiralištu ispred zgrade prisili na oprezno koračanje. Još se jednom okreneš prema njezinom prozoru jer znaš da te gleda i čeka hoćeš li joj mahnuti.

Zaustavljaš automobil na prvom odmorištu i izlaziš. Pališ cigaretu i pišeš treći sms večeras.
"Ako tko pita, do sada smo bili u Klubu. Objasnit ću ti. Hvala."

Noć polako ustupa mjesto plavom jutru dok na radiju pokušavaš naći odgovarajuću glazbu za nastavak vožnje. Pridružuješ se zboru s radija i pitaš se je li umjesno pjevati "Ave Maria" u tom trenutku.
Misli su ti isprepletene kao i vaši udovi tek pola sata ranije. Glazba miluje tvoje uši kao što su te njene usne i ruke nedavno milovale. Kamo god se okreneš, osjećaš njezin miris.
Mrziš se. Znao si da ti taj noćni susret neće podariti mir koji si očekivao, ali si je svejedno posjetio. Trebala ti je nečija blizina, ali znaš i sam da se nakon svakog ovakvog čina sve više udaljavaš od nje, ali i od sebe. Tvoje je tijelo sada mirno i spokojno, ali što to vrijedi kad je tvoj um nemirniji nego ikad. Dobio si što si htio – istina, ali ono što si tražio sada se čini još nedostupnijim.
To treba što prije prekinuti, siguran si.

Kroz gustu šumu u daljini ugledaš veliko crveno Sunce. Od njega plavo nebo i svileni oblaci poprime ružičastu i narančastu boju. Polja oko ceste izgledaju kao da su prekrivena komadićima ljeskajućeg stakla, a šuma se njiše u zeleno-srebrnom ritmu.
Bit će to lijep posljednji dan u godini – kao stvoren za stare završetke i nove početke. Vesela glazba s radija to potvrđuje. Odmah se bolje osjećaš.
Da, od sutra definitivno prestaješ pušiti!

- 07:07 - Komentari (7) - Isprintaj - #

28.12.2005., srijeda

blagdanski zapis

Ove godine nagovorio sam ženu da božićno drvce postavimo u kuhinju. Isprva se bunila (smetat će, a i gosti ga neće vidjeti), ali je ipak pristala.

Kad su još svi članovi moje obitelji bili živi ili mnogo mlađi, s roditeljima i sestrom putovao sam baki i djedu. Otac i majka naizmjence su vozili automobil, a sestra i ja naizmjence smo spavali i svađali se. Na prednjim sjedalima vodio se razgovor o stanju na cestama, vremenskim uvjetima, vijestima s radija, a na stražnjem se žučno raspravljalo o tome tko će sjediti, a tko ležati, čije su čarape toplije te tko je te godine bio bolji i zašto.
Tih davnih dana otac nas je naučio jednu igru. Svaki igrač mora pozorno pratiti kuće uz cestu i brojiti božićna drvca u prozorima. Onaj tko ih na kraju puta izbroji više, pobijedio je. Sjećam se kako sam u tišini gledao kroz automobilsko staklo i oduševljeno uzvikivao svaki put kad bi se kroz okolnu tamu do mojih očiju probilo šareno svjetlo božićnog drvca. Moju je sreću uvećavala i spoznaja da majka sigurno neće pobijediti jer je ona brojila velike osvijetljene borove na benzinskim crpkama, autobusnim i željezničkim postajama, a njih je bilo daleko manje.
Ovih blagdanskih dana najviše bi me obradovalo da mogu još barem jednom čuti očev i majčin razgovor, makar i o problemima na poslu; obuo bih tanje čarape tako da sestra bude sigurna da su njezine toplije; čak bih i majci dopustio da broji drvca u prozorima kuća.

U našemu malom stanu jedino je kuhinjski prozor okrenut prema cesti. Svjetla na umjetnom drvcu pored njega nisu raznobojna, ali možda će barem jednom dječaku pomoći da pobijedi u blagdanskoj igri.

- 16:03 - Komentari (8) - Isprintaj - #

22.12.2005., četvrtak

nedovršeno

Tomislav je oduvijek mislio da vjera nema veze ni s jednom crkvom. Smatrao je i da su sva svjetska religijska učenja ista u stvarima kao što su odnos prema sebi i bližnjima, a upravo je to smatrao najbitnijim. Znao je da se ne mora brinuti o svom životu poslije smrti jer mu je njegova savjest (a ne popis/i/ grijeha) oduvijek bila najbolji vodič kroza sve moralne i ine dvojbe.
Kad je upoznao Janju, bio je iznenađen njezinom sigurnošću – imala je čvrst, jasan i nedvosmislen, redovito kršćanski obojen stav o gotovo svemu na ovome svijetu. Isprva ga je zabavljalo govoriti joj čak i stvari koje ne misli samo zato da bi joj oponirao. Smijao joj se i govorio da zvuči kao kakav propovjednik; čak je ni to nije smelo.
Iako se nije uvijek slagao s njom, gotovo da joj je zavidio što je u svakom trenutku znala što misli o pobačaju, umjetnoj oplodnji, homoseksualnosti, obiteljskom nasilju, ratnim i mirnodopskim zločinima,… Osim toga, žalio je što nema njezinu disciplinu i samokontrolu, a osobito naviku odlaženja u bilo kakav hram po tjednu dozu pomirenja, utjehe i nade.
Kad ga je pozvala na jednodnevni susret katoličke mladeži, odbio je s podsmijehom. Ipak, mogućnost da pobliže upozna temelje Janjine čvrstoće nije mu dala mira.

Nakon dolaska podijelili su ih u skupine i dodijelili im radne zadatke. Tomislavova je skupina trebala razgovarati o psovkama i psovanju. Mrzio je sâm sebe što je pristao doći jer, očito, njegovo će prosvjetljenje pričekati. Znao je da mu problematiziranje psovanja i psovača neće dati ono što je očekivao. On, uostalom, ne psuje (često) i nema što o tome reći. Da, zna da to nije lijepa navika, ali što sad?
"Vjerujem da nitko od prisutnih ne psuje, ali zanima me koliko vas, svaki put kada netko opsuje Boga, kaže u sebi: Blagoslovljeno ime Božje u vijeke."
Tomislav je bio razočaran. Potajno se nadao da će sudjelovanje na velikome vjerskom skupu podariti čvrstinu njegovim stavovima, objašnjenje njegovim dvojbama. Ništa od toga nije se dogodilo. Umjesto toga, on sada zna da se razočaranje, nezadovoljstvo i tuga mogu izraziti i ljepše, a ne s tek: "Jebemu!"

Ivici je uz kavu prepričao glavne događaje sa susreta. Što je više o svemu pričao, više se čudio kako je uopće pristao u tome sudjelovati. Bio je potpuno siguran da je kratka "religiozna" epizoda daleko iza njega.
Ipak, neko tiho kolebanje uvećavalo je njegov nemir. Unutarnja buna počela je ometati njegovo sudjelovanje u razgovoru; jedan tihi glas prečesto je ponavljao: "Blagoslovljeno ime Božje u vijeke."

- 19:59 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.12.2005., subota

kaleidoskop

Želim ne početi dva zapisa zaredom istom riječju. Želim opet i stalno ići u Garažu.
Tamo je uvijek noć i nikada radni dan. Tamo svira lijepa glazba i svi pjevaju. A svih je mnogo.
Gle, ondje je Igor. On i njegov novi fotić. Sve mora zabilježiti. Razgovara sa Sanjom; fotografira je. Ona je nedavno prekinula s Ozrenom, pa joj Igor pokazuje sve što njegov aparat može, ne bi li ona napokon shvatila da je baš on ono što je tražila cijelog života. Nije baš uvjerena i pogledom traži pomoć. Žao mi je! Sama si se uvalila; izvlači se kako znaš.
Kiki sjedi za šankom. S njim je, naravno, Tomo. Upravo su došli s pljuge i nitko im nije potreban. Sve životne tajne nose na dlanu, ali ih škrto otkrivaju svima izvan svoga zatvorenog kruga.
Nina pleše, kao i obično. Kao i obično, odjenula se nimalo primjereno za ovaj skup: nove-novcate antilop čizme na visoku petu i nejednako rezana suknja. Je li joj to krzno oko vrâta?!
Irena i Kristina su pankerice. Njima je sva ta gužva glupa, ali nemaju kamo u ovo doba. U njihovim su rukama boce s pivom i stoša. Nepovjerljivo škilje tamno uokvirenim očima. Priđe li im tko, ne smije se nadati lijepoj riječi.
Stigli su Josip, Ivan i Grga. Grga je nedavno diplomirao i našao odličan posao; Josip i Ivan još studiraju. Grga im plaća cugu, a oni su mu zahvalni. Jednog dana, kad se i oni zaposle, sve će mu vratiti. Iako on to ne bi od njih tražio. Drago mu je da ga prihvaćaju i s diplomom; nije on kriv što su se neke stvari poklopile!
Stigla je Ivona. O, ne! Ide prema meni. Da, bio sam na koncertu. Da, bilo je odlično! Drago mi je da ti se svidjelo i žao mi je što se nismo vidjeli. Zašto uvijek priča o koncertima na kojima je bila i izložbama koje je posjetila? Ne zanima me to. Sada me ne zanima ništa osim prizora ispred mojih očiju.
Ivana i Goran se opet svade. Ona je plesala s Acom, a njemu je već dosta tih gluposti i misli da moraju kući. Njoj se, naprotiv, ne ide jer joj je baš postalo zabavno. Ipak će krenuti kad završi ova pjesma.
Suzana i Krešo također plešu. Smiješno ih je vidjeti. Nikada nisam vidio par u kojem ni jedan partner nema ritma. Ali njima to tako lijepo pristaje! Ljube se.
Marko se opet gura na vece. Popije dvije pive i gotovo. Nadam se da će oprati ruke.
Anita je našla još jednu majicu s još većim izrezom. Da, krasne su. Mislim da bi joj to napokon trebalo biti jasno. Još je nitko cijelu večer nije pogledao u oči.
Joj, tamo su Mario i Ivica. Ivica čeka da se prorijedi društvo pa da uzme gitaru, a Mario da zapjeva. I ja to čekam!
U veceu je gužva. Djevojke iz četvrtog a moraju ići zajedno. Gledaju se u veliko ogledalo i popravljaju šminku. O nečemu glasno pričaju i smiju se.
Onaj tip prije mene nije pustio vodu. Mala je prostorija ispunjena smradom mokraće. Posežem rukom za ručicom na kotliću. Ljuljam se.
Puštam vodu i naslanjam se na hladan zid. Dobro je.

- 01:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #

13.12.2005., utorak

žrtva promidžbenih trikova

Želim ljubav iz (pred)blagdanske reklame!
Želim je dočekati promrznut na kolodvoru. Želim da dotrči do mene i baci mi se u zagrljaj.
I da onda zajedno pečemo kolače u našem lijepo uređenom domu. A nakon toga ukrašavamo jelku odjeveni u iste majice.
Želim topao kamin i naša isprepletena tijela na podu ispred njega. I da se kroz snijeg, držeći jedno drugo pod ruku, probijamo do crkve.
Želim mir u svijetu (da, i to!). I da nema gladi i siromaštva.
Želim da svi ljudi budu sretni i da nitko nikome ne čini ništa nažao.
I da stalno svira lagana glazba.
Želim još i…
Ah, puste želje!

- 16:49 - Komentari (13) - Isprintaj - #

08.12.2005., četvrtak

kako si?

Postoji mnogo vrsta (o)smijeha, ali osnovna je podjela na usiljeni i onaj koji to nije. Vrlo ih je jednostavno razlikovati: u njihovu nastanku sudjeluju različiti dijelovi mozga, pa pri svakome od njih lice izgleda drukčije. Osnovna je razlika u tome što se pri usiljenu osmijehu ne pojavljuju sitne bore oko očiju.
Kada sve u meni rida, odvajam se od ljudi i situacija. Odjednom postajem pasivni promatrač, a ne aktivni sudionik događaja oko sebe. Ljudi, njihove rečenice i postupci dopiru do mene, ali im ne dopuštam da uđu. Ništa ne može prodrijeti. Stojim sam i prazan. Gledam.
To nitko ne primjećuje. Moje kameno lice ne dopušta da oluja koja se događa iza njega postane vidljiva. Upita li me tko kako sam, odgovorim "sjajno!" i uvjerljivo se nasmijem. Pritom nikada ne zaboravim barem malo stisnuti oči.

- 15:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

06.12.2005., utorak

istina (ne igra)

Nisam više pametan. Idem spavati, kasno je. Možda će mi noćašnji san pomoći.
I kiša bi mi mogla ponešto savjetovati; već dugo pada i poziva na mir.

- 02:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #

03.12.2005., subota

supstituti

Taj veliki prostor ima tri debela potporna stupa. Nikad ih nisam volio: narušavaju sklad, zaklanjaju pogled, moraš ih obilaziti kamo god krenuo,…
Došla si i gurnula me do jednoga od njih. Na leđima sam osjetio čvrstu hrapavu stijenu. Na usnama sam osjetio tvoju kosu i usta. U nosnicama – tebe.
"Kako to da si ovdje? S kim si?"
"Evo, odlučili smo napokon malo izaći… Ona je s njim pa sam znala da mogu doći k tebi."
Okrenuo sam se i pogledao iza stupa. Nasmiješio sam mu se i podignuo čašu u znak pozdrava. Nasmiješio sam se i njoj, a zatim polako zatvorio i otvorio oči. I ona je učinila isto – naš tajni pozdrav.
Vraćam se u polovičnu diskreciju iza mrskog mi paravana. Pod prstima mi treperi tvoj struk. U ušima mi odzvanja glasna glazba pomiješana s fragmentima tvojih riječi. Ne čujem te. Znaš to i sama, ali svejedno nastavljaš pričati. Približavaš mi se kako bih te bolje čuo. Tvoj topli dah miluje mi uho. Smiješ se i u toj tréšnji naši se bokovi dodiruju.
"Drago mi je da smo se vidjeli. Pozdravi ga; ne idem sad tamo."
Ostavši sam, zapalio sam cigaretu. Nema toga što nekoliko dubokih udisaja duhana ne bi moglo smiriti. Još samo kad bi tekućina u čaši, barem na nekoliko sekundi, postala gorčom.
Ona se vratila. Došla je pred mene i polako zatvorila i otvorila oči. I ja sam zažmirio.
Njezina kosa miriše, i njezin dah miluje, a njezine su usne meke. Sleđa je obujmljujem rukama, oslanjam podlaktice na njezine bokove i spajam prste neposredno ispod njezina trbuha. Ona pruža ruke iza mene; spušta dlanove na moju stražnjicu. Naša se tijela nadopunjuju; ispunjava svaku moju šupljinu.
I dalje žmirim. Tu zapravo nema ničega što bih želio vidjeti; gotovo identičan prizor s tek neznatno izmijenjenim likovima ionako je, nasreću, skriven iza stupa.

- 17:03 - Komentari (9) - Isprintaj - #

01.12.2005., četvrtak

personifikacija

Zaglušuje me pijani smijeh. Guši me vonj tijela. Otvaram prozor i lažem da mi je vruće od silne strasti koju osjećam. To u tebe izazove još glasniji i odurniji smijeh, a vibrirajuće tijelo pusti još pokoju česticu smrada. Mrzim te.
Ne govori ništa. Šuti. Ne mogu te više slušati.
Kada se razodjeneš, iznenadi me bjelina tvoje puti. Udaram te da crvenilom prekrijem nevinu boju koju ne zaslužuješ. Tvoje se goleme sise razlijevaju po debelom trbuhu, a ja ih jezikom pokušavam shrpiti. Naježena koža ozljeđuje mi jezik.
Širiš noge i pokazuješ svoju utrobu. Njezin ustajali vonj dopire do mene. Zatvaram usta da ne povratim. Čepim te.
I dalje se neobuzdano smiješ; ne mogu to više podnijeti. Guram te sve jače, želim te rasporiti ne bi li barem nakratko utihnula.
Kad ti stisnem ruke oko vrata, misliš da je to igra. Uskoro u razrogačenim očima vidim strah. Pokušavaš se nakašljati. Misliš da je u tvojim ručetinama dovoljno snage da me odgurneš. Divlje mašeš debelim nogama, kojima si me do maločas čvrsto obujmljivala. Da samo vidiš kako su smiješni tvoji jadni pokušaji.
Napokon mir.

- 19:09 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>