nedovršeno
|
Tomislav je oduvijek mislio da vjera nema veze ni s jednom crkvom. Smatrao je i da su sva svjetska religijska učenja ista u stvarima kao što su odnos prema sebi i bližnjima, a upravo je to smatrao najbitnijim. Znao je da se ne mora brinuti o svom životu poslije smrti jer mu je njegova savjest (a ne popis/i/ grijeha) oduvijek bila najbolji vodič kroza sve moralne i ine dvojbe. Kad je upoznao Janju, bio je iznenađen njezinom sigurnošću – imala je čvrst, jasan i nedvosmislen, redovito kršćanski obojen stav o gotovo svemu na ovome svijetu. Isprva ga je zabavljalo govoriti joj čak i stvari koje ne misli samo zato da bi joj oponirao. Smijao joj se i govorio da zvuči kao kakav propovjednik; čak je ni to nije smelo. Iako se nije uvijek slagao s njom, gotovo da joj je zavidio što je u svakom trenutku znala što misli o pobačaju, umjetnoj oplodnji, homoseksualnosti, obiteljskom nasilju, ratnim i mirnodopskim zločinima,… Osim toga, žalio je što nema njezinu disciplinu i samokontrolu, a osobito naviku odlaženja u bilo kakav hram po tjednu dozu pomirenja, utjehe i nade. Kad ga je pozvala na jednodnevni susret katoličke mladeži, odbio je s podsmijehom. Ipak, mogućnost da pobliže upozna temelje Janjine čvrstoće nije mu dala mira. Nakon dolaska podijelili su ih u skupine i dodijelili im radne zadatke. Tomislavova je skupina trebala razgovarati o psovkama i psovanju. Mrzio je sâm sebe što je pristao doći jer, očito, njegovo će prosvjetljenje pričekati. Znao je da mu problematiziranje psovanja i psovača neće dati ono što je očekivao. On, uostalom, ne psuje (često) i nema što o tome reći. Da, zna da to nije lijepa navika, ali što sad? "Vjerujem da nitko od prisutnih ne psuje, ali zanima me koliko vas, svaki put kada netko opsuje Boga, kaže u sebi: Blagoslovljeno ime Božje u vijeke." Tomislav je bio razočaran. Potajno se nadao da će sudjelovanje na velikome vjerskom skupu podariti čvrstinu njegovim stavovima, objašnjenje njegovim dvojbama. Ništa od toga nije se dogodilo. Umjesto toga, on sada zna da se razočaranje, nezadovoljstvo i tuga mogu izraziti i ljepše, a ne s tek: "Jebemu!" Ivici je uz kavu prepričao glavne događaje sa susreta. Što je više o svemu pričao, više se čudio kako je uopće pristao u tome sudjelovati. Bio je potpuno siguran da je kratka "religiozna" epizoda daleko iza njega. Ipak, neko tiho kolebanje uvećavalo je njegov nemir. Unutarnja buna počela je ometati njegovo sudjelovanje u razgovoru; jedan tihi glas prečesto je ponavljao: "Blagoslovljeno ime Božje u vijeke." |