blagdanski zapis
Ove godine nagovorio sam ženu da božićno drvce postavimo u kuhinju. Isprva se bunila (smetat će, a i gosti ga neće vidjeti), ali je ipak pristala.Kad su još svi članovi moje obitelji bili živi ili mnogo mlađi, s roditeljima i sestrom putovao sam baki i djedu. Otac i majka naizmjence su vozili automobil, a sestra i ja naizmjence smo spavali i svađali se. Na prednjim sjedalima vodio se razgovor o stanju na cestama, vremenskim uvjetima, vijestima s radija, a na stražnjem se žučno raspravljalo o tome tko će sjediti, a tko ležati, čije su čarape toplije te tko je te godine bio bolji i zašto. Tih davnih dana otac nas je naučio jednu igru. Svaki igrač mora pozorno pratiti kuće uz cestu i brojiti božićna drvca u prozorima. Onaj tko ih na kraju puta izbroji više, pobijedio je. Sjećam se kako sam u tišini gledao kroz automobilsko staklo i oduševljeno uzvikivao svaki put kad bi se kroz okolnu tamu do mojih očiju probilo šareno svjetlo božićnog drvca. Moju je sreću uvećavala i spoznaja da majka sigurno neće pobijediti jer je ona brojila velike osvijetljene borove na benzinskim crpkama, autobusnim i željezničkim postajama, a njih je bilo daleko manje. Ovih blagdanskih dana najviše bi me obradovalo da mogu još barem jednom čuti očev i majčin razgovor, makar i o problemima na poslu; obuo bih tanje čarape tako da sestra bude sigurna da su njezine toplije; čak bih i majci dopustio da broji drvca u prozorima kuća. U našemu malom stanu jedino je kuhinjski prozor okrenut prema cesti. Svjetla na umjetnom drvcu pored njega nisu raznobojna, ali možda će barem jednom dječaku pomoći da pobijedi u blagdanskoj igri. |