personifikacija
|
Zaglušuje me pijani smijeh. Guši me vonj tijela. Otvaram prozor i lažem da mi je vruće od silne strasti koju osjećam. To u tebe izazove još glasniji i odurniji smijeh, a vibrirajuće tijelo pusti još pokoju česticu smrada. Mrzim te. Ne govori ništa. Šuti. Ne mogu te više slušati. Kada se razodjeneš, iznenadi me bjelina tvoje puti. Udaram te da crvenilom prekrijem nevinu boju koju ne zaslužuješ. Tvoje se goleme sise razlijevaju po debelom trbuhu, a ja ih jezikom pokušavam shrpiti. Naježena koža ozljeđuje mi jezik. Širiš noge i pokazuješ svoju utrobu. Njezin ustajali vonj dopire do mene. Zatvaram usta da ne povratim. Čepim te. I dalje se neobuzdano smiješ; ne mogu to više podnijeti. Guram te sve jače, želim te rasporiti ne bi li barem nakratko utihnula. Kad ti stisnem ruke oko vrata, misliš da je to igra. Uskoro u razrogačenim očima vidim strah. Pokušavaš se nakašljati. Misliš da je u tvojim ručetinama dovoljno snage da me odgurneš. Divlje mašeš debelim nogama, kojima si me do maločas čvrsto obujmljivala. Da samo vidiš kako su smiješni tvoji jadni pokušaji. Napokon mir. |