četvrtak, 31.03.2005.
DANAS SE NJEGOVO ČELO ŽARI, DANAS SE NJEGOVE OČI MRAČE
Sretna sam što ovih dana nisam na Plantaži. Plantažer više ne zna gdje mu je glava, gdje mu je rep, pa je zaboravio da me je još prošli tjedan pustio na godišnji odmor.
Sada nas seli nas po barakama, mijenjajući namjenu pojedinih nastambi. Da može i naše bi kućice rastavio i preselio negdje drugdje, gdje je sve po njegovom. Parcele je prekrojio još lani početkom srpnja, kada je odlučio krenuti s novim nasadom.
Sada je sve razrondano, tako da ne možemo niti do alata niti do svojih kreveta i stolova, a nema niti ručka. Preostaje kopanje golim rukama po zemlji ili ručno čupkanje korova, ili okupljanje i pokušavanje dovođenja stvari u red. No to nije moguće jer Plantažer zapovijeda, a kako je iscrpljen i smožden, nesuvisao je i nejasan, te sam sebi proturječi. Zato je dobro ovih dana ne prebivati na Plantaži.
Da smo u Plantažerovom rodnom kraju, rekli bi da se nadrogirao makovih derivata, pa je sada opijen. Efekt opijata i umora, znanost je već davno pokazala, ako već ne i osobno iskustvo, po čovječji je mozak istovjetno. Smješa u glavi, zbunjenost, nelogičnosti u razmšljanju, zaboravljivost, dekoncentriranost, nervoza, obrecavanje na druge, osjetljivost na ton i glas, izderavanje, sumračnost izraza lica s iskrivljenošću linija i zgrčenim mišićima, nagli pokreti kojima se lupa o stvari ili ih se odgurava.
Zadnji efekt sličnog ludovanja kao iskaza svoje vlasti i znaka svoje moći i temperamenta još uvijek vidimo u predsoblju Plantažerove kolonijalne kuće. Niti jedan lokalni obrtnik nije uspio popraviti tu štetu, a svi koji dolaze, prave se da ne vide što je to i ne zapitkuju tko je to učinio. Svakome pametnome je jasno da je to samo moglo biti Plantažerovo djelo. Samo on može svoja nedjela prikazivati i čuvati kao važna djela.
Pitam se da li je Plantažer svjestan koliko uistinu čini na tome da promijeni kvalitetu našega života.
- 14:43 -
srijeda, 23.03.2005.
PLANTAŽEROVE MUKE
Bjelko je bio na šetnji. Mačka je nahranjena i napojena. Komadi fasade i dalje padaju. Kuća je izluftana, staklenik sređen. Biljčice rastu, a uskoro ćemo ih okopavati. Što je s novim vrstama u nasadu, još ne znamo. Nije na nama da mislimo. Plantažer je tu da donosi dalekosežne i bitne odluke.
No Plantažer je na rubu snaga. I nema dostojne zamjene koja bi preuzela preveliki teret briga i dužnosti koje si je bio navalio na samo prividno čvrsta leđa. Svi mi koji poštujemo dane odmora koje nam je društvo priuštilo, činimo se u njegovim očima izdajicama Plantaže.
No mi smo samo svjesni svojih ograničenosti, fizičkih i društvenih. Stoga nismo skloni glumiti heroje i nadljude.
Činimo se krhki, no mi samo nismo sebični. Mi ne grabamo svojim dugim i velikim rukama više nego što možemo ponijeti na svojim kralježnicama.
Ponekad mi se čini da smo jadni, no danas uviđam opet kako smo samoodrživi i jaki.
Mi ne potpodamo pod sindrom Isusa. Mi znamo svoje granice i zato smo slobodni. U nekom smo trenutku, negdje davno prije, ni sami ne znajući, napravili odabir. Sada uživamo posljedice odabira.
Povremeno bivamo bičevani, da znamo da živimo u materijalnom svijetu i da nismo likovi iz stripa.
Tu i tamo nam nasade krunu s trnjem na glavu, da plijenimo poglede pune zgražavanja i budemo za primjer kakav ne treba biti.
Padne ponekad i koja pljuska, uz koju ide sramoćenje pred širom publikom, da zapamtimo kako smo neznatni i zamjenjivi.
Dosta rijetko nosimo komad puta križ ili slični balvan , jer znamo da smo slabi i da s njime i bez njega ne možemo daleko stići.
- 13:46 -
petak, 18.03.2005.
PROLJETNI RADOVI NA PLANTAŽI
Dakle se nova komanda odnosi na bacanje iz ruka sve ga onoga što držim i odbacivanje od sebe onoga čime se do sada bavih, da bi se mogla vratiti godinu dana unazad. Da stvar bude gluplja, kao prava Plantažna vještica, ja već dva dana intenzivno razmišljam što bi bilo kada bi se Plantažer sjetio da je to napušteno kopanje po drugom dijelu Plantažer u ovom trenutku jako važno i da bi se iz ovoga rova po kojem rujem sada, trebala smjesta vratiti u onaj drugi i još brzo iskopati ono što nisam mogla iskopati jer sam bila u prvom kopanju.
Kopanje po svakome od kanala traži drugačiju lopatu i pribor, jer je zemlja drugačija i zahtjevi za dimenzije kanala nisu iste, da ne govorimo o mogućnosti potpore. No tko bi o tome mislio? Kako da odsimuliram godinu dana kopanja u dan ili dva?
Tako to biva kada komande za kopanje daju ljudi koji sami nisu držali lopatu niti dvije minute, ili, što je još gore, štihaču i kramp vidješe samo u katalozima na slici. Pitam se samo kako mogu ti intenzivni poljoprivredni radovi dalje napredovati uz ovakav pristup.
Ipak, najvažnije je da se Plantažer bavi svojim vanjskim izgledom i da je i dalje njegovan i da ima novi image, ne bi li bio još ljepši i dopadljiviji nama koji ga vidimo, iako više onima koji ga češće i dulje zagledavaju i proučavaju. Vidim kako je Plantažer je sav u samoekspresiji u svim mogućim dimenzijama djelovanja koje pred njega stavlja Plantaža kao stalni prostor u kojem izazovi rastu kao trava, te da zadovoljava sve svoje potrebe, od najviših do najnižih.
- 11:35 -
četvrtak, 17.03.2005.
MY INVENTIONS
U pet do devet sam izumila Plantažnu zvečku. Sastoji se od pikse od pedeset šalica instant kave «Nescafé», napunjene do pola s vodom u koju su stavljena tri kestena od stabala ispred Kuće pohranjena u ladici prošle jeseni. Stavljanje plastičnog poklopca dopušta čovjeku da u trenutku krize stvori nove zvukove koji djeluju nemoguće, smirujuće i aktivirajuće. Jedino što je neugodno je to što piksa curi, tako da se bez napominjanja o ovom nedostatku, Plantažna zvečka može ponuditi neprijateljski nastrojenim osobama s Plantaže. Nažalost, nitko da naiđe. Kao da nikoga ovdje više i nema.
U pola četiri vidim svoj bljedunjavi lik u ogledalu, s četiri pucketave naušnice u kosi, pomalo izbezumljenog izgleda, s naznakama plavih rubova podočnjaka koji se počinju sasvim prirodno pomaljati od donjeg očnog kapka. Izgledam gore nego što se osjećam. Zapravo sam još uvijek poslovnično optimističnog pristupa, iako bezrazložno. To je valjda dobro tako. Na poslu, mislim. Najgore je što se sasvim super osjećam onda kada imam poštene plavoljubičaste podočnjake.
- 16:11 -
ponedjeljak, 14.03.2005.
O VODI NA PLANTAŽI
Kako sam doma shvatila da isti čaj na poslu ima totalno drugačiji okus idem proučiti što je s perlatorom na pipi u čajnoj kuhinji, s koje voda ionako ide u slabom mlazu. Unutra nalazim neku hrđavu sluzavu masu koja se ne da izvaditi iz sita, te sve ostavljam na stranu kredenac, pitajući se što bi mi bilo da sam pita tu vodu bez kuhanja i bez čaja koji je sve prirodno izdezinficirao. Kao da nisam znala da ću naići na neku grozotu prljavšine i nehigijene!
I na kraju, a sada više ne na neko čudo, čaj nema nikakav grozan talog na dnu, koji bijah pripisivala jako kalcificiranoj vodi koja ni u kojem slučaju, realno gledano, ne bi smjela i trebala biti drugačija od one koju pijem doma. I okus je normalni, zelenočajni.
Sada uistinu znam da je većina stvari ovdje uokolo opasna po život. Čak i one obične treba preispitati. Na neke ne mogu utjecati. U zadnje dvije godine novost je velika bazna stanica za mobitele. Podzemne su vode tu odvijek jake.
Što više mogu ispitivati po pitanju ugrožavanju života tijekom radnog vremena?
- 09:14 -
nedjelja, 13.03.2005.
ŽIVOT JE REKLAMA
Sada tik pre podne, pripremajući se da nastavim započeto čitanje literature za slijedeći ispit, sve uvjerena kako će ove aktivnosti naglo i jako promijeniti izgled Mojega Svijeta, proučavam malo blogove. Vidim da se Tv-kritičar se nešto iza ponoći, čudi reklamiraju telefonske ISDN linije T-HT-coma putem preljuba. Moja Stara na primjer nije niti reklamu dovoljno dobro pratila, niti je shvatila o čemu je točno riječ, dok joj nisam u prolazu objasnila. Ostala je bez riječi. Čak nije imala snage komentirati viđeno. Ona misli da svijet još nije toliko postao takav kakav je postao, odnosno da se nije pretvorio u svijet kakav je ona poznavala. Povremeno se osjećam kao da joj rušim svijet nemilice željeznim malje, dohvaćajući sve na što ona baci pogled. Stoga si počesto poželim da šutim, a ne da komentiram. Trebala bih, kao što mi savjetuje Kolega, držati vodu u ustima.
No i ja bih se istom čudila kao Tv-kritičar kako je moguće da je u najkatoličkoj europskoj zemlji tako što prošlo bez komentara, da mi isti Kolega nije pričao kako se nakon završenog semestra učenja stranog jezika u školi stranoga jezika koju pohađa, javljaju muževi i žene, pa provjeravaju jesu li njihove druge polovice uistinu vrijeme koje je predviđeno za nastavu provodili tamo ili su se ljubakali uokolo i prevlačiti tko zna gdje, tko zna s kime i tko zna po kojim osnovama, po metropoli. Priča je slična onoj kada roditelji provjeravaju maturante jesu li bili na pripremnim satovima nakon što propadnu na prijemnom.
Uglavnom, jednom markirant, uvijek markirant. Tako nam to i potvrđuje televizijska reklama. Nema tu lažnog morala. Mi smo takvi, ali to ne stavljamo na stup. Pa niti na stup srama. A to sam već sve shvatila na poslu. Uvijek postoje razlozi zbog kojih se bacanje načela kroz prozor smatra opravdanima. Samo treba biti domišljat i sebe uvjeriti u ispravnost toga. A kada čovjek tako počne razmišljati, ništa mu nije strano i ničega se ne libi. Slobodan je. Jer svijet je njegova Plantaža, a svi su drugi njegovi robovi. Dakle, svatko može biti Plantažer. A tako je svojim vojnicima lijepo govorio i Napoleon, da svatko ima maršalsku palicu u svojem telećaku. Samo treba krenuti.
- 11:53 -
četvrtak, 10.03.2005.
ZNATI NAĆI LJEPOTU U SVIJETU
Ujutro vidim kako snijeg opet pada, iako je najavljivano zatopljenje. Vrijeme je čudno, jer je istovremeno sunčano s nahukanim bijelim oblacima na planinskoplavoj podlozi i tamnoplavom masom koja joj se približava i vjetrom koji puše kao pred planinsku snježnu oluju.
Idem na posao na kojem nema hijerarhije, iako je ima, na kojem nema poslovnih okvira i odnosa, iako se smatra da ih ima, na kojem nema kolegijalnosti, iako svi na nju ukazuju prstom, na kojem nije jasno tko što radi, iako me uvjeravaju da je sve po pravilima i pod kontrolom. Moram im vjerovati, kada sama ne znam što vidim, iako u to gledam godinama.
Čovjek samo treba znati uživati u ljepotama ovoga lijepoga jutra na izmaku zime, jer već i ptice cvrkuću od subote kako će proljeće.
- 09:14 -
petak, 04.03.2005.
POHVALA SNIJEGU
Hvala za snijeg,
koji je pokrio brijeg,
zabijelio krovove,
očistio ulice,
omekšao sve,
učinio muklim zvukove,
sprječio nepotrebno zvečanje,
uposlio nemirne duhove,
i umirio jednolične dane.
- 13:58 -
srijeda, 02.03.2005.
FINA TIŠINA
Luftajući Jazbinu i proučavajući oblake naslage smoga i prljavštine susjednih prozora ispred ulaza, koji se šepure u svoj svojoj neprovidnosti pa izgledaju gore nego što se to čini za oblačnosta dana ili gledajući ih s dvadesetak metara udaljenosti s drugoga kraja, shvatih mehaniku šutnje, gledajući na istok u sunčev sjaj.
Stvar je vrlo je jednostavna: ne komentiraj i ne kaži, da ti ne budeš iskomentiran i da tebi ne bude rečeno. A to se zove pristojnost. Jedino još dvojim da li je to jedna od karakteristika malograđanina ili je to znak profinjenosti elite u kojoj svatko gleda samo svoja posla znajući da će se međusobni dogovor uvijek postići zbog zajedničkih razloga.
Zato ispada da oni kojima ništa posebno nije preostalo, ipak preostaje dvoje: praviti se finim šuteći ili se sve raspraviti uz rizik opće svađe zbog uvrijeđenosti nastale zbog otkrivenja o viđenju osoba i njihovih postignuća, postavki i stavova o bitnome. Jer svađa je tu neminovna, s obzirom da ne postoje kočnice intresa i koristi koje bi je preoblikovale u nešto konstruktivnije.
Zato obespravljenima, siromašnima i jadnima zbog emocionalne neosjetljivosti jedino ostaje takva gerilska borba protiv šutnje. A takva gerilska borba se ne čini poželjnom kulturom, iako bi trebala biti prva oznaka uljuđenosti. No ipak se tu samo radi o ljudskom strahu od suočavanja sa samim sobom kakvoga drugi vide. Da, nije uvijek lako živjeti sa svim odgovorima na postavljena pitanja. No to je trebalo naučiti.
Zato se oni koji vode gerilsku borbu relevantnog propitivanja smatraju neuljudnim smutljivcima i mutikašama, unositeljima nemira i stvarateljima razdora, stavljačima štapa u kotače napretka i glatke vožnje prema boljitku, te osobama sklonima konfliktu i suprotstavljanjima. I na što se onda čovjek može osloniti i kome se može obratiti? Otuda ta prepuštenost sebi samome i vlastitim introspekcijama sebe i svega oko sebe. Otuda taj svjesni odabir zdrave samoizolacija. Pitam se što bi je moglo promijeniti?
- 09:00 -
