Luftajući Jazbinu i proučavajući oblake naslage smoga i prljavštine susjednih prozora ispred ulaza, koji se šepure u svoj svojoj neprovidnosti pa izgledaju gore nego što se to čini za oblačnosta dana ili gledajući ih s dvadesetak metara udaljenosti s drugoga kraja, shvatih mehaniku šutnje, gledajući na istok u sunčev sjaj.
Stvar je vrlo je jednostavna: ne komentiraj i ne kaži, da ti ne budeš iskomentiran i da tebi ne bude rečeno. A to se zove pristojnost. Jedino još dvojim da li je to jedna od karakteristika malograđanina ili je to znak profinjenosti elite u kojoj svatko gleda samo svoja posla znajući da će se međusobni dogovor uvijek postići zbog zajedničkih razloga.
Zato ispada da oni kojima ništa posebno nije preostalo, ipak preostaje dvoje: praviti se finim šuteći ili se sve raspraviti uz rizik opće svađe zbog uvrijeđenosti nastale zbog otkrivenja o viđenju osoba i njihovih postignuća, postavki i stavova o bitnome. Jer svađa je tu neminovna, s obzirom da ne postoje kočnice intresa i koristi koje bi je preoblikovale u nešto konstruktivnije.
Zato obespravljenima, siromašnima i jadnima zbog emocionalne neosjetljivosti jedino ostaje takva gerilska borba protiv šutnje. A takva gerilska borba se ne čini poželjnom kulturom, iako bi trebala biti prva oznaka uljuđenosti. No ipak se tu samo radi o ljudskom strahu od suočavanja sa samim sobom kakvoga drugi vide. Da, nije uvijek lako živjeti sa svim odgovorima na postavljena pitanja. No to je trebalo naučiti.
Zato se oni koji vode gerilsku borbu relevantnog propitivanja smatraju neuljudnim smutljivcima i mutikašama, unositeljima nemira i stvarateljima razdora, stavljačima štapa u kotače napretka i glatke vožnje prema boljitku, te osobama sklonima konfliktu i suprotstavljanjima. I na što se onda čovjek može osloniti i kome se može obratiti? Otuda ta prepuštenost sebi samome i vlastitim introspekcijama sebe i svega oko sebe. Otuda taj svjesni odabir zdrave samoizolacija. Pitam se što bi je moglo promijeniti?
Post je objavljen 02.03.2005. u 09:00 sati.