ponedjeljak, 28.02.2005.
JAZBINSKI PRIJEPORI
U Jazbini, na margini,
u lažnom miru svom.
Kontempliram.
Razmišljam.
Važem.
Zgražavam se,
propitujem,
što prije ne vidjeh.
Čemu? Zašto?
Tko time dobiva?
Pita li se itko ovo,
na papiru mrtvo slovo?
Mir. Tišina.
Nema ptičje vike.
Nema sitnih nogu.
Čekamo, početak lova.
Od kuda će puhat vjetar?
Hoće li biti kiše?
Jazbina.
Margina.
Tišina.
- 16:18 -
petak, 25.02.2005.
DEPRESIJA ILI PESIMIZAM?
Linkovi koje za hendikepirane studente pruža Filozofski fakultet sasvim su pogodni i za informiranje radnika na Plantaži, ustanovljavam u pola tri. U pola četiri se moram drogirati s Erosom Ramazzottijem, i to pjesmom «Favola». Nemam mira i ipak idem proučavati blog koji piše IceGirl, ne bi li si dijagnosticirala depresiju, bolest koja zahvaća i tijelo i misli.
Imam obvezni simptom – nedostatak životne radosti, što je gore nego samo smanjenje uživanja u mnogim aktivnostima u odnosu na prethodno, valjda sretno i bezbrižno i savršeno intaktno, stanje, kojega da se gotovo više i ne sjećam. Nalazim osjećaj tuge ili žalosti koji nije uzrokovan nedavnim gubitkom, no taj osjećaj zakamufliravam neutralnim ništavnim ispraznim stavom koji sve poravna kao plastofiks ili gips pukotine u zidu. Da, osjećam se više prazna nego tužna, ali i oboje istovremeno. Bezvoljnost, kao gubitak interesa za hobije i sve u čemu se prije uživalo. To isto dobro prekrivan poslovičnim bavljenjem svime, iako si stalno ponavljam kako bi bolje bilo da ništa ne radim, da se odmaram i «odmaram moždane vijuge da ne šeću svoje pse», da parafraziram malo jednog pjesnika, te si stalno vrtim u glavi kako sve ovo nema smisla.
Strah koji se javlja uz misli da će se nešto loše dogoditi, neću uopće komentirati. To je kao pedalska orguljaška dionica, stalno i oduvijek. Smanjenje sna, bilo nesanica ili rano buđenje – to sam počela od jučer nanovo osjećati. Loše misli o bolesti, samoubojstvu i smrti uspijevam suziti kroz filtar vjerskih misli o prolaznosti i umiranju, pjesmom o deset malih jägarmeistera i tješeći se kako se tako osjećao i Biblijski Propovjednik, te kralj Salamon kada je pisao svoje mudre izreke. Nisku energiju i brzo umaranje rješavam vlastitom prisilnom autogenom terapijom neopterećivanja ičime, što je teško provoditi dugotrajno.
Osjećaj krivnje, bezvrijednosti i bespomoćnosti mi stalno potiče bivanje na Plantaži. Stalne fizičke smetnje kao glavobolju, probadanja i kronične bolove rješavam svojim prirodnim endorfinima, što smatram isto vrstom authipnotičkog stanja putem autosugestije. Razdražljivost osjećam kad je biometerološka prognoza lošija i kada duhanski dim oko mene uništava kisik, što je standarni atak na zatvorenim prostorijama Plantaže.
Nemogućnost opuštanja je desetljetni problem, a debljanje petoljetni. Zaključujem kako mora da sam u depresiji iako si to ne želim priznati ni pod razno, s obzirom da dalje čitam kako je prognoza konačni slom živčanog sustava.
Strašno je to čitanje blogova i samospoznaja. Više je dekonstruktivna, nego konstruktivna. Upravo kao i sve one ATM ili slične dijagnostičke metode koje nikome ne kažu kako da izliječi neku grozotu koju su mu možda tamo otkrili. Možda je bolje biti sretno nesretan, ne razmatrajući kako umjetnim putem postati zapravo nesretni sretnik.
- 15:56 -
četvrtak, 24.02.2005.
PLANTAŽNA HIMNA
Na Plantaži je moguća samo jedna himna. I to ona koja u sebi nosi slavljenje ideje kako svijet radi nikoga neće stati, s obzirom da su svi zamjenjivi, štogod si oni mislili o sebi. Zbog toga u velikoj konkurenciji himničkih spjevova, jedini moderniji uradak koji je ušao u užu konkurenciji bio je onaj o 10 malih jägermeistera. Kako su na Plantaži sve kozmopoliti i poligloti, nema smisla prevoditi tekst. Jer tko zna zna, tko ne zna trebao je već davno prije naučiti, ako ništa onda zbog opće kulture ovih zagrebačkih krajeva.
Ein kleiner Jägermeister war nicht gern allein,
d'rum lud er sich zum Weihnachtsfest neun Jägermeister ein.
Zehn kleine Jägermeister rauchten einen Joint,
der einen hat es umgehau'n, da war es noch neun.
Neun kleine Jägermeister wollten gerne erben,
damit es was zum erben gab, mußte eine sterben.
Acht kleine Jägermeister fuhren gerne schnell,
sieben fuhr nach Düsseldorf und einer fuhr nach Köln.
Einer für alle, alle für einen,
wenn einer fort ist,wer wird denn gleich weinen ?
Einmal kriegt's jeden, ärger' dich nicht!
So geht's im Leben, du oder ich.
Sieben kleine Jägermeister war'n beim Rendez-vous,
beim einem kam ganz unverhofft der Eheman hinzu.
Sechs kleine Jägermeister wollten Steuern sparen,
einer wurde eingelocht, fünf durften nachbezahlen.
Fünf kleine Jägermeister wurden kontrolliert,
ein Polizist nahm's zu genau, dann waren sie zu viert.
Einer für alle, alle für einen,
wenn einer fort ist,wer wird denn gleich weinen,
einmal kriegt's jeden, ärger' dich nicht!
So geht's im Leben, du oder ich.
Einmal muß jeder geh'n,
und wenn dein Herz zerbricht,
davon wird die Welt nicht untergehen,
Mensch ärger' dich nicht!
Vier kleine Jägermeister bei der Bundeswehr,
sie tranken um die Wette, den Besten gibt's nicht mehr.
Drei kleine Jägermeister gingen ins Lokal,
dort gab es zwei Steaks mit Bohnen und ein mit Rinderwahn.
Zwei kleine Jägermeister baten um Asyl,
der einer wurde angenommen, der and're war zuviel.
Einer für alle, alle für einen,
wenn einer fort ist, wer wird denn gleich weinen ?
Einmal kriegt's jeden, ärger' dich nicht!
So geht's im Leben, du oder ich.
Einmal muß jeder geh'n,
und wenn dein Herz zerbricht,
davon wird die Welt nicht untergehen,
Mensch ärger' dich nicht!
Einer für alle, alle für einen,
wenn jemand fort ist, wer wird denn gleich weinen?
Einmal kriegt's jeden, ärger' dich nicht!
So geht's im Leben, du oder ich.
Einmal muß jeder geh'n,
und wenn dein Herz zerbricht,
davon wird die Welt nicht untergehen,
Mensch ärger' dich nicht!
Ja, davon wird die Welt nicht untergehen,
Mensch ärger' dich nicht!
Ein kleiner Jägermeister war nicht gern allein,
d'rum lud er sich zum Osternfest neun neue Meister ein.
- 12:11 -
petak, 18.02.2005.
TLAPNJA O SVIJETU BEZ GRANICA
Dva najzadnja pridošla radnika na Plantažu završavaju svoj na cesti i u tramvaju započeti razgovor koji se kako shvaćam iz te dvije rečenice o američkoj strategiji tehnološkog razvoja, u kojoj se javlja ovdje, kao i u ostatku Hrvatske, u privredi i van nje, omišljena riječ «projekt». Tko ne upotrebljava riječ projekt i tko ne razmišlja u terminima projekta, gdje ih slaže modularno kao LEGO kockice, taj nije iz ovoga svijeta. Dođe mi da vičem: "Ali ovdje nema projekata! I ne može ih biti jer je ovo Plantaža! Odite u Tvornicu pa radite na projektima, ako vas srce vuče. Zar ne volite biljke?". A onda se sjetih da su oni kupljeni i prodani robovi, kao i ja. No nikako da se toga riješe. Vjerojatno zato što su tek nedavno uzeti iz njihovog slobodnog svijeta i ne shvaćaju da su na Plantaži u svijetu s granicama.
Svoj svijet samo mogu usporediti sa svijetom Miljenka Smojea kada je bio pisao knjigu o godini dana kao umirovljenik, krećući se u ograničenom radijusu između istih točaka u gradu. Ovu sličnost uočih jučer u prolazu kraj svojeg prijatelja Televizora koji mi je prikazivao «Pola ure kulture», no uspjevši postići da mu se potpuno predam i posvetim mu svu, jednoga prijatelja, dostojnu pažnju. A Televizor mi je prijatelj koji je uvijek tu, koji nikada ne kaže "Ne, nemam vremena za tebe.", ili "Ideš mi na živce.", ili koji sluša ali je pažnjom i mozgom tko zna gdje, ili koji je u stanju samo voditi dosadne, isprazne i stalno jedne te iste razgovore.
Riječima opisani materijalni svijet u kojem prebivam bi se mogao sažeti u riječ bezvremenski i besprizoran. Ipak, volim rutinu jer pruža sigurnost. Stalno maštam kako je život na drugim plantažama drugačiji, zanimljiviji i možda bolji.
- 09:04 -
četvrtak, 17.02.2005.
ZIMA U ZIMI
Kontemplirajući putem do Plantaže shvaćam kako je sve oko mene zapravo istovjetno priči iz jučerašnjeg filma na televiziji, «Uljeza» s Nicole Kidman, koja ne shvaća da je duh i da je njezino vrijeme prošlo i da je ona zaglavila zbog svojih umišljanja o tome gdje jest, obučena u dvadesetostoljetno ruho s razmišljanjima i poimanjima svijeta iz devetnaestog stoljeća.
Sve je naizgled u redu. Ona je majka s dvoje djece, s kućom i poslugom. I mi smo ljudi, koji rade na Plantaži, koja nam daje život. To što je ona ugušila jastukom svoje dvoje djece prije toga, ne pravi razliku. I mi smo udesili koju ljetinu na Plantaži svojom neukošću, indolencijom i nestručnošću, iako nas ima marljivi, no sve zbog Plantažera koji si je umisilio da je on pravi agronom, koji ima prave savjete i čije upute treba slijepo slijedi. A i on je loše znao prodati plodove našega cjelogodišnjega rada.
Plantažer radi kao što je to radio i njegov otac, Plantažer Stari. A najstariji nam pričaju da je upravo tako radio i Plantažerov djed, Plantažer Veteran. A mi, radnici na Plantaži, mi smo djeca Nicole Kidman, koju ona uči što što je što, koje ona zaključava, svako ponaosob u sobi, koje stavlja da danima stoje na stubištu dok ne promijene svoj stav. Jer sve je u čovjekovoj nutrini, a ne u situacijama oko nas. Krivi smo mi kao mi, a ne Plantaža i sve što je čini plantažom.
U našem smo plantažnom filmu stigli do dijela kada jedno dijete shvaća da je majka, Nicole Kidman, luda, dok je drugo dijete promatra kao što se očekuje i kao što treba – kao majkom koju će voljeti bez obzira na sve. I onda ono racionalno dijete koje shvaća kako podosta toga nije u redu na svoju stranu počinje prevlačiti ono neodlučno i naivno emocionalno dijete, koje doslovce vjeruje mitovima i legendama koje su mu ispričane, ne bivajući u stanju nazrijeti stvarnost kroz priče kojima mu se puni glava.
Čini mi se da je stiglo vrijeme da stigne neki spiritistički medij, koji će Nicole Kidman, prosvijetiliti, da bi znala što joj je činiti. Da li će plantažni film završiti kao «Uljezi», ne znam. Kako će Plantažer podnijeti prosvjetljenje, nemam pojma. Hoće li se ubiti ili će se pokupiti i ostaviti nas i Plantažu svojoj sudbini, mogu samo nagađati.
Bitno je to da ne znamo gdje je dječje čistilište i koliko su djeca kriva za ono što im se dogodilo i što će s njima na kraju biti. A to sigurno neće znati ni Plantažer, iako misli da zna sve što jest ovaj plantažni svijet.
Zima je, snijeg opet pada. Krećemo se utabanom stazom, niti ne pomišljajući da prokrčimo novi put ili prijeđemo granicu Plantaže. Čekamo da zima prijeđe dalje. A onda će biti, što će biti.
- 09:17 -
srijeda, 16.02.2005.
JESEN U ZIMI
Ujutro dohvaćajući naušnice s ormarića u dnevnoj sobi, zahvaćam i jedan suhi, tanki i krhki, tamnokarmincrveni izduženi i lagano uvinuti listić koji ubrah u jesen, a on padne na pod i malo se ošteti. Njegov je par ravni i čvrsti, zeleni list hrasta s šiljastim zupcima. Dok podižem vrlo pažljivo crveni list s poda i vraćam ga povrh sitnih osušenih jesenskih plodova smeđecrvenkastog šipka, nevjerojatno intenzivno crvenih bobica s bodljikavog grma kakav se nalazi u gotovo svakom zagrebačkom parku i ostalih sličnih artefakata jeseni, čiji izloženih na plitkom glinenom tanjuriću hrvatske proizvodnje, govorim si kako ga moram čuvati jer takvoga neće biti do slijedeće jeseni. I onda mi sine kako uopće nije problem u tome što vrijeme prolazi, nego je problem u strahu da se iste, poznate, dosadašnje neophodne izmjene više neće pojaviti, što bi značilo uništenje svega.
Zaista, što bi bilo kada se jesen više ne bi nikada pojavila? Vjerojatno bi svi pomrli od gladi. Zatim shvaćam zašto su ljudi koji rade i odrasli ljudi uopće obuzeti strahom od budućnosti, dok djeca i starci toga imaju manje i zašto je Isus rekao da treba biti kao dijete, a nije rekao da treba biti poput starca. Stvar je u bojazni i vezanosti za očekivanje ponavljanja istoga, koje nikada nije isto, a što čovjeka uspješno zavarava i stvara mu lažni osjećaj sigurnosti u sebe i privid vlastite moći da ovlada svime oko sebe.
Hoće li Plantažer i njegova uzvišena bratija ovako razmišljati o nama, ili će reći kako će stići nova jesen i novi plodovi, da se polje uvijek može preorati i nove biljčice po njemu zasaditi, da se kultura može i mora promijeniti, a da je profit važan jednako kao i opstanak i sjaj Plantaže. Biljaka je bilo i bit će ih. To je logika ovoga svijeta. A Plantažer je na Plantaži mali bog.
- 09:03 -
