Kontemplirajući putem do Plantaže shvaćam kako je sve oko mene zapravo istovjetno priči iz jučerašnjeg filma na televiziji, «Uljeza» s Nicole Kidman, koja ne shvaća da je duh i da je njezino vrijeme prošlo i da je ona zaglavila zbog svojih umišljanja o tome gdje jest, obučena u dvadesetostoljetno ruho s razmišljanjima i poimanjima svijeta iz devetnaestog stoljeća.
Sve je naizgled u redu. Ona je majka s dvoje djece, s kućom i poslugom. I mi smo ljudi, koji rade na Plantaži, koja nam daje život. To što je ona ugušila jastukom svoje dvoje djece prije toga, ne pravi razliku. I mi smo udesili koju ljetinu na Plantaži svojom neukošću, indolencijom i nestručnošću, iako nas ima marljivi, no sve zbog Plantažera koji si je umisilio da je on pravi agronom, koji ima prave savjete i čije upute treba slijepo slijedi. A i on je loše znao prodati plodove našega cjelogodišnjega rada.
Plantažer radi kao što je to radio i njegov otac, Plantažer Stari. A najstariji nam pričaju da je upravo tako radio i Plantažerov djed, Plantažer Veteran. A mi, radnici na Plantaži, mi smo djeca Nicole Kidman, koju ona uči što što je što, koje ona zaključava, svako ponaosob u sobi, koje stavlja da danima stoje na stubištu dok ne promijene svoj stav. Jer sve je u čovjekovoj nutrini, a ne u situacijama oko nas. Krivi smo mi kao mi, a ne Plantaža i sve što je čini plantažom.
U našem smo plantažnom filmu stigli do dijela kada jedno dijete shvaća da je majka, Nicole Kidman, luda, dok je drugo dijete promatra kao što se očekuje i kao što treba – kao majkom koju će voljeti bez obzira na sve. I onda ono racionalno dijete koje shvaća kako podosta toga nije u redu na svoju stranu počinje prevlačiti ono neodlučno i naivno emocionalno dijete, koje doslovce vjeruje mitovima i legendama koje su mu ispričane, ne bivajući u stanju nazrijeti stvarnost kroz priče kojima mu se puni glava.
Čini mi se da je stiglo vrijeme da stigne neki spiritistički medij, koji će Nicole Kidman, prosvijetiliti, da bi znala što joj je činiti. Da li će plantažni film završiti kao «Uljezi», ne znam. Kako će Plantažer podnijeti prosvjetljenje, nemam pojma. Hoće li se ubiti ili će se pokupiti i ostaviti nas i Plantažu svojoj sudbini, mogu samo nagađati.
Bitno je to da ne znamo gdje je dječje čistilište i koliko su djeca kriva za ono što im se dogodilo i što će s njima na kraju biti. A to sigurno neće znati ni Plantažer, iako misli da zna sve što jest ovaj plantažni svijet.
Zima je, snijeg opet pada. Krećemo se utabanom stazom, niti ne pomišljajući da prokrčimo novi put ili prijeđemo granicu Plantaže. Čekamo da zima prijeđe dalje. A onda će biti, što će biti.
Post je objavljen 17.02.2005. u 09:17 sati.