petak, 25.02.2005.
DEPRESIJA ILI PESIMIZAM?
Linkovi koje za hendikepirane studente pruža Filozofski fakultet sasvim su pogodni i za informiranje radnika na Plantaži, ustanovljavam u pola tri. U pola četiri se moram drogirati s Erosom Ramazzottijem, i to pjesmom «Favola». Nemam mira i ipak idem proučavati blog koji piše IceGirl, ne bi li si dijagnosticirala depresiju, bolest koja zahvaća i tijelo i misli.
Imam obvezni simptom – nedostatak životne radosti, što je gore nego samo smanjenje uživanja u mnogim aktivnostima u odnosu na prethodno, valjda sretno i bezbrižno i savršeno intaktno, stanje, kojega da se gotovo više i ne sjećam. Nalazim osjećaj tuge ili žalosti koji nije uzrokovan nedavnim gubitkom, no taj osjećaj zakamufliravam neutralnim ništavnim ispraznim stavom koji sve poravna kao plastofiks ili gips pukotine u zidu. Da, osjećam se više prazna nego tužna, ali i oboje istovremeno. Bezvoljnost, kao gubitak interesa za hobije i sve u čemu se prije uživalo. To isto dobro prekrivan poslovičnim bavljenjem svime, iako si stalno ponavljam kako bi bolje bilo da ništa ne radim, da se odmaram i «odmaram moždane vijuge da ne šeću svoje pse», da parafraziram malo jednog pjesnika, te si stalno vrtim u glavi kako sve ovo nema smisla.
Strah koji se javlja uz misli da će se nešto loše dogoditi, neću uopće komentirati. To je kao pedalska orguljaška dionica, stalno i oduvijek. Smanjenje sna, bilo nesanica ili rano buđenje – to sam počela od jučer nanovo osjećati. Loše misli o bolesti, samoubojstvu i smrti uspijevam suziti kroz filtar vjerskih misli o prolaznosti i umiranju, pjesmom o deset malih jägarmeistera i tješeći se kako se tako osjećao i Biblijski Propovjednik, te kralj Salamon kada je pisao svoje mudre izreke. Nisku energiju i brzo umaranje rješavam vlastitom prisilnom autogenom terapijom neopterećivanja ičime, što je teško provoditi dugotrajno.
Osjećaj krivnje, bezvrijednosti i bespomoćnosti mi stalno potiče bivanje na Plantaži. Stalne fizičke smetnje kao glavobolju, probadanja i kronične bolove rješavam svojim prirodnim endorfinima, što smatram isto vrstom authipnotičkog stanja putem autosugestije. Razdražljivost osjećam kad je biometerološka prognoza lošija i kada duhanski dim oko mene uništava kisik, što je standarni atak na zatvorenim prostorijama Plantaže.
Nemogućnost opuštanja je desetljetni problem, a debljanje petoljetni. Zaključujem kako mora da sam u depresiji iako si to ne želim priznati ni pod razno, s obzirom da dalje čitam kako je prognoza konačni slom živčanog sustava.
Strašno je to čitanje blogova i samospoznaja. Više je dekonstruktivna, nego konstruktivna. Upravo kao i sve one ATM ili slične dijagnostičke metode koje nikome ne kažu kako da izliječi neku grozotu koju su mu možda tamo otkrili. Možda je bolje biti sretno nesretan, ne razmatrajući kako umjetnim putem postati zapravo nesretni sretnik.
- 15:56 -
