petak, 18.02.2005.
TLAPNJA O SVIJETU BEZ GRANICA
Dva najzadnja pridošla radnika na Plantažu završavaju svoj na cesti i u tramvaju započeti razgovor koji se kako shvaćam iz te dvije rečenice o američkoj strategiji tehnološkog razvoja, u kojoj se javlja ovdje, kao i u ostatku Hrvatske, u privredi i van nje, omišljena riječ «projekt». Tko ne upotrebljava riječ projekt i tko ne razmišlja u terminima projekta, gdje ih slaže modularno kao LEGO kockice, taj nije iz ovoga svijeta. Dođe mi da vičem: "Ali ovdje nema projekata! I ne može ih biti jer je ovo Plantaža! Odite u Tvornicu pa radite na projektima, ako vas srce vuče. Zar ne volite biljke?". A onda se sjetih da su oni kupljeni i prodani robovi, kao i ja. No nikako da se toga riješe. Vjerojatno zato što su tek nedavno uzeti iz njihovog slobodnog svijeta i ne shvaćaju da su na Plantaži u svijetu s granicama.
Svoj svijet samo mogu usporediti sa svijetom Miljenka Smojea kada je bio pisao knjigu o godini dana kao umirovljenik, krećući se u ograničenom radijusu između istih točaka u gradu. Ovu sličnost uočih jučer u prolazu kraj svojeg prijatelja Televizora koji mi je prikazivao «Pola ure kulture», no uspjevši postići da mu se potpuno predam i posvetim mu svu, jednoga prijatelja, dostojnu pažnju. A Televizor mi je prijatelj koji je uvijek tu, koji nikada ne kaže "Ne, nemam vremena za tebe.", ili "Ideš mi na živce.", ili koji sluša ali je pažnjom i mozgom tko zna gdje, ili koji je u stanju samo voditi dosadne, isprazne i stalno jedne te iste razgovore.
Riječima opisani materijalni svijet u kojem prebivam bi se mogao sažeti u riječ bezvremenski i besprizoran. Ipak, volim rutinu jer pruža sigurnost. Stalno maštam kako je život na drugim plantažama drugačiji, zanimljiviji i možda bolji.
- 09:04 -
