Ujutro dohvaćajući naušnice s ormarića u dnevnoj sobi, zahvaćam i jedan suhi, tanki i krhki, tamnokarmincrveni izduženi i lagano uvinuti listić koji ubrah u jesen, a on padne na pod i malo se ošteti. Njegov je par ravni i čvrsti, zeleni list hrasta s šiljastim zupcima. Dok podižem vrlo pažljivo crveni list s poda i vraćam ga povrh sitnih osušenih jesenskih plodova smeđecrvenkastog šipka, nevjerojatno intenzivno crvenih bobica s bodljikavog grma kakav se nalazi u gotovo svakom zagrebačkom parku i ostalih sličnih artefakata jeseni, čiji izloženih na plitkom glinenom tanjuriću hrvatske proizvodnje, govorim si kako ga moram čuvati jer takvoga neće biti do slijedeće jeseni. I onda mi sine kako uopće nije problem u tome što vrijeme prolazi, nego je problem u strahu da se iste, poznate, dosadašnje neophodne izmjene više neće pojaviti, što bi značilo uništenje svega.
Zaista, što bi bilo kada se jesen više ne bi nikada pojavila? Vjerojatno bi svi pomrli od gladi. Zatim shvaćam zašto su ljudi koji rade i odrasli ljudi uopće obuzeti strahom od budućnosti, dok djeca i starci toga imaju manje i zašto je Isus rekao da treba biti kao dijete, a nije rekao da treba biti poput starca. Stvar je u bojazni i vezanosti za očekivanje ponavljanja istoga, koje nikada nije isto, a što čovjeka uspješno zavarava i stvara mu lažni osjećaj sigurnosti u sebe i privid vlastite moći da ovlada svime oko sebe.
Hoće li Plantažer i njegova uzvišena bratija ovako razmišljati o nama, ili će reći kako će stići nova jesen i novi plodovi, da se polje uvijek može preorati i nove biljčice po njemu zasaditi, da se kultura može i mora promijeniti, a da je profit važan jednako kao i opstanak i sjaj Plantaže. Biljaka je bilo i bit će ih. To je logika ovoga svijeta. A Plantažer je na Plantaži mali bog.
Post je objavljen 16.02.2005. u 09:03 sati.