Hidradenitis Suppurativa

Sjeli moja dva susjeda i ja te uz kavu komentirasmo zadnju emisiju "Na rubu znanosti". Tema je bila farmakološka farsa, a gost je bio John Virapen, čovjek koji je tridesetak godina bio visokorangirani djelatnik jedne od najvećih farmaceutskih tvrtki. Za one koji to nisu gledali, emisija je bila vrlo poučna jer je govorila o brojnim malverzacijama, lažiranjima i trikovima kojima se služe te farmaceutske tvrtke, a sve ne bi li zaradile što više novca, pritom potpuno negirajući potrebe bolesnog čovjeka. Cak štoviše, bez obzira na smrtnost kod pojedinih lijekova, oni su, a u smislu zarade, gazili preko svega vješto se skrivajući iza svojih marketinških slogana koji obiluju humanošću i predanošću bolesnicima. I naši su mediji preplavljeni propagandnim porukama o lijekovima, a svi znamo da je svaka druga poruka na našem programu vezana uz neki lijek. Gospodin Virapen je iznosio frapantne istine o pojedinim lijekovima kao što je npr. Prozac, kao i o metodama rada uglavnom svih farmaceutskih tvrtki. Na samom kraju emisije jasno je izrazio svoj stav da je potpuno besmisleno liječiti se velikom većinom lijekova i antibiotika koji su po njemu apsolutno bezvrijedni, osim u iznimnim situacijama: kod ranjavanja u prometnim udesima i slično, gdje apostrofira uglavnom anestetike kao učinkovite i nužne lijekove.
Emisija mi je bila vrlo zanimljiva zbog moje bolesti iako sam za većinu stvari koje su izrečene već znao. Osobno smatram gospodina Virapana inteligentnim i mudrim čovjekom, bar onako, na prvi pogled. Kao takvom, njegov mu je posao savršeno pristajao jer je u emisiji više puta naglašavao svoj odnos prema novcu. Čak mislim da je dobrim dijelom emisije bio i iskren. Pa ipak, meni, a s obzirom na cijeli njegov životni opus, opet ostavlja određenu rezervu.
Teško je da bi se netko nakon takvog životnog iskustva pomirio sa skromnom svakodnevicom. On je sad, u poznim godinama, otkrio sve blagodati alternativne medicine, iste one koju je gušio cijeli svoj život i, u tom smislu, čak je odbacio i inzulin iako je teški dijabetičar. Nisam isključiv i ne volim suditi jer nerijetko se ljudi preobrate u bilo kojem smislu i to prihvaćam. Znam da čovjek od nečeg mora živjeti i ne bi me čudilo da on, a na temelju alternativnog načina liječenja, opet zgrne veliki novac, baš kao što je to i radio cijeli svoj radni vijek.
I tako smo moji susjedi i ja, svatko na svoj način, komentirali emisiju. Jedan od njih, baš kao i ja, voli je pogledati, dok je drugi žestoki protivnik Mišakovog rada. Smatra da je sve to bez veze, da su mu svi gosti polublesani i da je gospodin Virapen lažov i da u onoj odrpanoj odjeći u u koju je bio odjeven, izgleda smiješno i jadno. Meni je smiješno bilo jedino to što me taj isti gospodin frapantno podsjeća na Aleka, njegovog sunarodnjaka s kojim sam plovio i koji mi je bio šef. Taj isti Alek me je bezuspješno tjerao da u Pacifik ispumpam 20 tona mazuta i otpadnih brodskih voda. To je ekološki zločin koji se, nažalost,,i dan danas prakticira, unatoč satelitskom nadzoru. Na temelju toga me je ocrnio u svom izvješću o meni kao radniku i time bitno zakočio moje napredovanje u struci. Ironijom sudbine, nakon par godina sam brodom došao u Vancouver i, gle čuda!, glavni čovjek za sva ekološka pitanja u tom dijelu svijeta je upravo bio taj Alek!!
Umirao sam od smijeha dok sam s njim u pratnji provjeravao brodske uređaje koji su vezani uz ekologiju, a pogotovo kad mi je ponudio ozbiljan novac da šutim o našoj "suradnji" od prije nekoliko godina!!!

Uzalud smo pokušavali razuvjeriti dotičnog susjeda kako ni roba ni stil odjevanja nemaju nikakve veze sa stručnošću i materijalnim statusom čovjeka. On mi je onda prigovorio u svezi ovog bloga kojeg pišem. Obrazložio je to činjenicom da djelujem zastrašujuće na sve ljude koji imaju hidradenits suppurativu, ali u blažem stanju. Ok, to je njegovo viđenje i volim kad ljudi kažu što misle. Mogao je to napisati u komentaru pod bilo kojim postom, ali naravno da nije.
Sve u svemu, bilo je to lijepo druženje uz kavu iako je Stavros grmio iz zvučnika. Kad sam zamolio konobaricu neka barem stiša tog doajena pop muzike u Hrvata, pokušao sam tom susjedu objasniti nekim plastičnim primjerom razlog pisanja ovog bloga. Znam da zvuči bezveze, ali sam mu rekao: kako bi to bilo kad bih na semaforima zaustavljao vozače i molio ih neka više ne voze svoje automobile jer sam u više navrata izvlačio unesrećene iz smrskanih automobila i da je to grozno!!? O svojoj bolesti i životu s njom pišem na svoj način, trudeći se da svijet čuje za nju, bez obzira na stadij iste.
Odustao sam kad mi je rekao da sam ionako u mladosti bio panker!!! Drugi susjed i ja smo na to pukli od smijeha i ostavili ga u kafiću da uz "Fućka mi se" od njemu omiljenog Stavrosa likuje nad mojom glupošću.
Život u svim sferama i na svim razinama je jedna uistinu predivna stvar, a karakteristični susjedi su nam, uz ostalo, neprocjenivo blago!!! I iz poštovanja prema mojim susjedima sada slušam sasvim tiho neku sasvim dobru ambijentalnu glazbu!!!