Hidroman protiv narkomana
Sebe, kao oboljelog od hidradenitis suppurative, nazvat ću Hidroman, a narkomana ću nazvati Zox. Možda budem koji put ispremetao imena, ali važno je reći da je priča bazirana na surovoj istini.
Dakle, koja je razlika izmedju Hidromana i narkomana?
Prvenstveno u tome što ja nisam htio ovu bolest, a narkoman je sam sebe doveo u tu situaciju. Mene u mojoj bolesti strašno boli, a narkoman u najljepšem stadiju svoje bolesti uglavnom uživa, osim kad ne krizira.Ja ne mogu ići na utakmice, a narkoman uživa na njima, iako često i ne zna tko igra i o kojem je sportu riječ. O meni u Hrvatskoj nitko ne vodi računa, osim uskog kruga ljudi, a oko narkomana se vežu brojne državne strukture, pišu magistarski radovi,stiču politički i mnogi drugi bodovi itd. Ja sam cijelog života radio kao konj, čak i teško bolestan, a narkoman u prosjeku nikad ništa nije radio, čast izuzecima.
Hidromen je u cijelom životu popušio par jointa, u svojoj osmoj godini ukrao jednu čokoladicu i ponekad "markirao" iz škole i to mu je jedina mrlja takve naravi. A narkoman je često krivično i kažnjeno proganjana osoba. Hidromen nikad nije imao potporu ni u jednom medicinskom smislu, a narkoman je, pa makar i protiv svoje volje, bio tretiran na ovaj ili onaj način.
Ja sam državi besplatan, a narkoman košta poprilično. I tako u nedogled.
Ja svog prijatelja Zoxa znam cijeli život. Ja potičem iz radničke obitelji skromnih primanja, a Zox je, ne svojom krivicom, dijete dobrostojećih i imućnih roditelja.
Zaposlio sam se u osamnaestoj godini jer sam to morao, a Zox je već tada bio na heroinu. Ja sam se mučio teškim fizičkim radom, a on je dane provodio proučavajući nestale civilizacije i novonastale svemirske rupe. Često smo se zezali na taj račun i nije isključeno da bih i ja ogrezao u koječemu da sam bio na njegovom mjestu. Ja sam poslije išao vani, trbuhom za kruhom, a on je ostao uz mamu i tatu.
I onda se ja prije pet-šest godina vratim, nažalost, teško bolestan.
Naidjem na Zoxa koji je u medjuvremenu bio i u zatvoru i nije se nikako mogao osloboditi droge. Otac mu je umro i više nije imao obiteljsku materijalnu sigurnost. Ja sam tek nakon četiri godine dobio pravo na invalidsku mirovinu od 1226 kuna, a moj Zox je cijelo to vrijeme primao neka primanja koja mi nikad nisu bila jasna. Usput je bio i na jaslama Centra za socijalnu skrb.
Jednom sam bio kod svog liječnika i strpljivo čekao u redu, iako sam od bolova jedva stajao. Stajao jer ne mogu sjediti. Čekao sam dva sata, jer sam prepustio prednost osobama koje su naizgled bile u gorem stanju od mene. I kad sam konačno došao na red, moj liječnik je prekinuo rad i izašao iz ordinacije jer došao je Zox kojemu mora dati heptanon ili što već. Dakle, preko reda, jer to je, navodno, uobičajena praksa. Užas. On, kojeg ništa ne boli, ima tretman kao Gaj Julije Cezar.
Ovo ljeto mi se Zox pohvalio da je svečano u mirovini koja iznosi 3600 kuna. Pravo na to je stekao zbog oca koji je umro prije desetak godina. Koliko se sjećam, otac mu je bio visokorangirani službenik u socijalnom sustavu...
Ne želim biti krivo shvaćen. Osobno nemam ništa protiv narkomana, to je njihov izbor. Ali imam protiv sustava. Bolesni smo i narkoman i ja. Imamo čak i zajedničke točke. I njegova i moja bolest su strašno skupe. Kad nas vide, često nam se rugaju i žale nas. Neshvaćeni smo, svaki u svojoj domeni.
Narkomani su brojniji, pa time i moraju bit eksponiraniji. Imao sam, i još uvijek imam prijatelje ili poznanike koji se drogiraju. Obje te bolesti nanose strašnu bol obiteljima. Moja je prednost u tome što se od moje bolesti manje umire.
Ne volim ni usporedbe, jer onda bi svatko mogao glorificirati ili preuveličavati svoj problem u odnosu na druge.
U konačnici, i Hidromen i Zox bi mogli biti sretni. Jer kako je onim osobama koji su se u ranoj mladosti teško razboljele ili ostale u invalidskim kolicima?
I Zox i ja smo imali prve ljubavi, igrali nogomet, išli na ekskurzije i uživali u bezbrižnoj mladosti. Imamo uspomene. Stoga mi je neugodno ako netko, tko nije proveo mladost kao Zox i ja, ovo čita. S punim poštovanjem i razumijevanjem prema takvim osobama ističem da je ovo samo moje "ventiliranje" spram diskriminacije moje bolesti i ništa drugo.
Volim sve ljude i nadam se da će se barem moj prijatelj Zox izliječiti!
Ivica
