Ona dolazi s koferom u ruci. Negdje na Mediteranu, ispod loze i maslina. Podne je, plava i žuta klize sa slike, kako to može samo u mediteransko podne. On stoji na recepciji hotela.
Smiješi joj se.
Ona uzvraća smješak, ali stidljivo.
- Vi ste ovdje novi?, pita on.
Ona odgovara klimanjem glavom.
Ovo je rajsko mjesto upravo to - Raj, Čistilište, DrugaStrana,TheGreatBeyond.
Ona je umrla, on je umro, svi su ovdje umrli, duhovi nekadašnjih ljudi, duše koje su to mediteransko podne odabrale za Vječnost.
Zaljubljuju se, naravno.
On se zaljubio čim ju je ugledao da prolazi ispod maslina, ona se zaljubila čim se nasmiješio i uhvatio njen kofer.
Da smo barem... ranije, šapće joj.
Toliko te volim da bih te našao bilo gdje.
Toliko te volim da bih te čekala.
Da smo barem... ranije... drugdje...
Volio bih živjeti s tobom i stariti s tobom. Volio bih se probuditi pored tebe. Volio bih gledati naše fotografije iz mladosti i smijati se našim borama.
Voljela bih u našoj djeci tražiti tvoje oči.
Voljela bih te nazvati, napisati ti pismo, pobjeći od tebe i vratiti ti se.
Volio bih te voljeti.
Voljela bih te željeti.
Žudnja ima svoje putove. Ponekad žudiš za nekim toliko da te noge same nose u njegovom smjeru. Ponekad nekog voliš toliko da si siguran da bi ga pronašao na kraju svijeta.
Ljubavne priče imaju svoju kronologiju: ljubavnici, zaljubljeni traže svoje tragove u prošlim životima. Imam osjećaj kao da te već poznajem, govore si. Vrijeme se sabija u prvim danima, tjedni prođu u jednom dahu, vrijeme se mjeri od poljupca do poljupca.

Ali oni su u Raju, gdje žudnje nema. Tim više je, misle oni, njihova priča posebna. I rađa se ideja: pobjeći. Vratiti se u svijet u kojem se možeš ljubiti na kiši, svađati i miriti, ludovati i željeti.
Ne smijete, upozorava ih Čuvar. Ako se vratite, nećete se prepoznati. Postoji put, ali u tom se svijetu više nećete poznavati.
To je nemoguće, uvjereni su oni. Naći ću te, obećaje on. Čekat ću te, zaklinje se ona.
I bježe.


Prometna je ulica nekog velikog grada. Ljudi, automobili, buka, kiša. On stoji na ulici. Ona prolazi pored njega. Zastaje. Zastaje i on.
Odnekud mu je poznata, čini joj se da ga poznaje.
Ali ona žuri - kasni na sastanak, čeka je Zaručnik.
On se osmjehne, kao što se smiješi brojnim ljepoticama u prolazu.


Ona dolazi s koferom u ruci. Negdje na Mediteranu, ispod loze i maslina. Podne je, plava i žuta klize sa slike, kako to može samo u mediteransko podne. On stoji na recepciji hotela. Smiješi joj se.
Ona uzvraća smješak, ali stidljivo.
- Vi ste ovdje novi?

Nestala je na predugo ovaj put.
Predobro je znam da mi njeni odlasci ne bi budili onaj tup osjećaj jeze u trbuhu. Ne straha - strah je osjećaj neizvjesnosti kad bi se nešto moglo dogoditi, a i ne mora. Jeza je onaj osjećaj kad ZNAŠ da se dogodilo. Ili da će se dogoditi. To je osjećaj izvjesnog, sigurnog užasa. Uzimam strah bilo kad, s malo mlijeka i cimeta za van, hvala lijepa. Jezu molim da me zaobiđe. Ali ne zaobilazi.
Kakav je osjećaj znati, pitala me. Kakav je osjećaj znati, vidjeti, razumjeti?
Užasan, rekla sam. Užasan, paralizirajuć, očajan. Jer vidiš, znaš i razumiješ, a ne možeš učiniti ništa.

Predobro je znam da me njeni nestanci ne bi tjerali da zivkam zajedničke poznanike.
I da me ne bi natjerali pogledati sve stranice novina. Pa i one koje prečesto preskačem.
Jeza.
Jeza je crnilo na obzoru, kad se diže vjetar, onaj ledeni vjetar koji te tjera da se skloniš, jeza je vlažan miris šume, jeza je osjećaj nemoći i užasa.

Nestala je na predugo. Skliznula je s obzora zastrašujuće prelako. Jednostavno je nestala. A kad ona nestane, onda zamete sve tragove. Nema je.

Jeza.

Vidjela sam je danas, na tren.
- Jesi živa? Glupo pitanje, znam. Glupo. Ali od stotinu pitanja koja su mi se rojila po glavi, mogla sam se sjetiti samo tog - jesi živa.

- Na žalost, glasio je odgovor.

Ima dana kojima nedostaje neka čvrsta crta. Linija. Naglasak. Neka crtica kao u četvrtku ili oni smiješni zavijutci iznad n koji se tako lijepo kotrljaju kada mi na svojem jeziku ponavlja ono otrovno sutra, sutra, sutra.
Ima dana na koje bih postavila kvačicu, naglasak, podcrtala ih žuto ili zeleno, naredila im da se postroje, da se rasprše, da promarširaju kroz kalendar.
Želim te, govoriš mi, a ja se pravim da ne čujem. Ne mogu čuti, ne želim čuti, ne mogu znati, kad znam zaboli, prereže, rastoči me, razlomi.
Želim te, ponavljaš kao da ćeš me predomisliti, kao da ću zastati u koraku, kao da će se priča drugačije odviti nego se odvila pa se izmičem i škripe koraci u tami, moji koraci, škripe zubi na mom vratu, tvoji zubi, škripi noć.
Ima dana kojima nedostaje neka čvrsta crta, neka linija, nešto čelično i oštro, nešto grubo i stameno, nešto za što se treba uhvatiti, nešto temeljno.
Ima dana kad zatvorim oči i prisiljavam se disati pa kad me pitaš mogu li to, to jednostavno udahni-izdahni, samo nastavi disati, odgovaram da mogu, mogu sve lakše, mogu se slobodnije, mogu se plavije, ali istina je (a nju ne govorim), da mogu sve, osim zatvoriti oči jer te ima, jer me ima, jer smo mi.

Pa crtam linije i pravce, gledam gdje se sijeku i dodiruju i objašnjavam ti asimptotu, onaj usamljeni pravac koji silno juri nekoj krivulji u nekoj beskonačno dalekoj točci, a nikada je neće dotaknuti, nikada se neće spojiti, samo će težiti toj točci do u beskraj, dok ga bude.

Oznake: duh

Voljela bih da mi kažeš kako sam.
O čemu ovih dana sanjam.
Što vidim. I zašto mi oči mijenjaju boju.
Voljela bih da mi izbrišeš čvrsta mjesta i bore oko očiju. One od smijeha, znaš.
Voljela bih da umočimo prste u tintu kao ono nekad, da zaplavimo dane. Naše srijede, naše petke. Naše noći, naša buđenja.
Voljela bih da me gledaš dok spavam i otpuhneš mi teške misli sa čela.
I da me zgrabiš za ruku krišom.
Ali više od svega, ovih bih dana dok nas proljeće izdaje, više od svega voljela da mi kažeš tko sam.
I kako sam.