29.12.2005., četvrtak

Vrijeme za...

Augmentativa je bila moj ghost wrighter. Bila kažem, jer to više nije. Pametniji među vama upitat će se: "What the fuck, hoćeš reći da sve ono što si napisao na blogu…sve one visprene rečenice pune duha i humora, sve je bila samo laž kreirana u izopačenom mozgu neke ghost whrighterice?" Pa da - reći ću - otprilike je tako.
Gluplji među vama, kakvih naravno, na mom blogu nema, upitat će: "Jebote, šta je to gost rajter?" Pa da se vratimo u prošlost….

Nikad nisam volio SF, čak ni kao mali. (Istina, ja sam tako davno bio mali da je ova moja konstatacija prilično upitna, op.a.) Smatrao sam da SF čitaju oni koji vole istraživati neslućene tajne svemira, odškrinuti vrata daleke budućnosti, pojebati roboticu. Ja se nisam nalazio u takvoj literaturi a s roboticom sam već davno bio raskrstio.
Ipak, bio je jedan čovjek kojeg sam volio. Isaak Asimov – legenda SF-a i tvorac zakona robotike. Njega sam volio i rado sam ga čitao. Nešto kasnije, načuo sam tezu da je nemoguće da Asimov sam piše svoje knjige jer je toliko produktivan da jednostavno ni fizički ne može stići napisati sve što je objavljeno pod njegovim imenom. Isaak Asimov ima svoje ghost wrightere – rekli su - a ja sam se pitao o razlozima onih koji anonimno pišu za druge. Ne mo'š tako taštinu zadovoljiti a bogme ni pojebati ništa ne možeš. Da nisu pare u pitanju? Bit će da su pare….

Sjećam se pionirskog doba bloga. Rodonačelnici foruma prihvatili su poziv vrhovnog svećenika Anderlona i krenuli s tom novotarijom. Čitao sam lebovskogkoji je očajnički želio biti objavljen (s razlogom reklo bi se danas, op.a.) drito konj – koji je bio san svake maloljetnice koja može popiti 8 piva i orgazmirati istvremeno, pa onda ona cyn koja je tragala za pričom a priče je plela kao najljepši benettonov đemper. Tko ne zna placebo, najpoželjniju udavaču koja je oko sebe okupila jake snage mladih i manje mladih feministica. Pa onda whatever, dobri štreber, Jesus Quintana i ostali….
Kako naći mjesta među tim ikonama bloga? Ja sam ipak bio obični samoživi gad, krajnje netalentiran a opet..tašt do bola.
Onda sam se sjetio Asimova i krenuo u akciju. Trebalo mi je otprilike 3 mjeseca da, nakon elimincijskog natjecanja odaberem augmentativu među nekoliko kandidatkinja za mog ghost wrightera. Princip nije bio jednostavan. Nalazio sam ih na ćetu. Vi vjerojatno ne znate ali ja sam legenda ćeta. Kad ja ćetam sve pršti od miline. Ja sam najbolji ćete ever. Nisam ja nešto pametan. Dapače, prilično sam glup ali…kako da to kažem a da ne ispadne subjektivno….dakle, prilično sam lijep. To je eufemizam. U biti, mrak sam frajer. Dovoljno je bilo poslati sliku. Međutim, jedini problem je bio kako nagovoriti ćetericu da joj pošaljem sliku?!? Kako je zainteresirati i probuditi u njoj takvu želju?
Onda sam se sjetio Kundere. Na njega se sve pičke hvataju. Ili zato što im je dobar ili zato da bi ga popljuvale jer Kundera je tako passe. Pročitao sam i sve njegove knjige iz češke faze. One iz francuske faze imale su meke korice a te ne volim.
I onda bi poslao sliku a one su izgubile sve kriterije. Nakon toga, sve što bih rekao zvučalo je tako dobro, zvučalo je …njami.
Augmentativu sam privikao kad sam joj jednom, ne misleći puno, rekao da je luda kao čep. Ne znam otkud mi takva izjava, ja takvo nešto nikad ne bih rekao. Rekao bih možda "ma nabijem te na milokleez" ili slično ali luda k'o čep, sigurno sam to pokupio s nekog bloga. Uglavom, svidjelo joj se to i ponudila mi se kao ghost wrighter a da je ni pitao nisam. Čula je – kaže – od drugih ćeterica. Bio sam skeptičan u početku ali ubrzo sam shvatio da nije samo luda ko čep nego da se zna i pismeno izražavati. Kad ne pije normabel.
Naravno, dao sam joj odriješene ruke. Ja sam linearan tip, mašta mi je totalno u kurcu, kad kupujem poklone sjetim se samo cvijeća i parfema.
Željela je da joj postavim okvire ali ja sam joj samo rekao: "Raspojasaj se curo".
I raspojasala se. Smislila je bejbisiterku, djecu, putovanja, špijune (njena shizofrenija je imala utjecaja na ovu temu)… Okupila je brojne obožavatelje i naizgled bila zadovoljna s takvom situacijom.
A onda se dogodilo neminovno. Probahatila se. Kad vas mase dižu u nebesa, nužno je da vam se dogodi erekcija pa nek ste i sto puta žemsko. Probahatila se.
Ajde, ajde..nekako sam to držao pod kontrolom…ali ne zadugo jer ubrzo su počele ucjene. Ženska je toliko prolupala da mi je počela prijetiti da će sve otkriti mojoj ženi i djeci. Onoj istoj ženi i djeci koju je stvorila u svojoj mašti?!?
Vidio sam da je vrag odnio šalu i jednim britkim mailom – otkazao joj poslušnost. Rekao sam joj jednostavno da odjebe.
U početku je bila povrijeđena, šutjela je ali onda je proradio ženski gen. Počela mi je pisati komentare na blogu, izjavljivati ljubav i sl. Neke žene vole kad ih se gazi a ja se s tim nikako ne mogu suočiti.
Zadnjih par dana, kradomice je promatram na ćetu. Nudi se svima. Nudi se da bude ghost wrighter a većina i ne zna o čemu ona priča. Izgubila je kompas a ja ne mogu reći da mi nije žao.
U ime našeg prijateljstva a i kao zahvalu za sve ono što je stvorila, ponudio sam joj pomoć u pronalaženju pisca bez inspiracije.
A ja sada nastavljam sam. Ne sudite me jako. Vrijeme je za lijevu stranu. Vrijeme je za Cool.

- 14:29 - Razjagori se!! (11) - (U)Tiskaj - #

23.12.2005., petak

Svim svojim čitateljima i slučajnim namjernicima, bez primisli i ironije, želim sretan i blagoslovljen Božić. Živjeli Vi meni :)

- 09:51 - Razjagori se!! (18) - (U)Tiskaj - #

21.12.2005., srijeda

Snoviđenje, buđenje i vjersko otuđenje

"Herostrate, apeliram na tvoj perverzni, cinični um protkan čudesnim nitima humora. Za Boga dragoga, pojačaj produkciju! Možeš li ti uopće zamisliti razočarenje koje me preplavi kada me ujutro na tvom blogu, umjesto novog, dočeka stari uradak?!? I tako već 5 dana? Ej, 5 jebenih dana?!?
No dobro, dobro nemoj se sad ljutiti, naravno da su tvoji uradci bezvremenski, štoviše antologijski. Ali razumi i mene ovisnicu, pokušaj shvatiti glas vapijućeg u pustinji. Trebam nove doze. Daj nam duha svog…"

Downloadirao sam svoj blog 124. put u proteklih sat vremena u želji da se još jednom napojim panegiricima upućenim MOA. Sve te silne pohvale i blogoslužje ispred moga oltara-stratišta, razvija moj ego i od mene čini izgrađenu osobu. Da nije svih tih pohvala, ja bih danas bio običan mali, uplašeni, licemjerni gad. A ovako…. A ovako….. A ovako…… don…..A ovako….din…..A ovako….dooon…. A ovako….din…… A ovako… dooon….


Moja buđenja nikad nisu filmska. Nikad tu nema nestašne zrake koja će mi nježno pomilovati prelijepo lišce. Nema ni predivne, romantične melodije koja dopire kroz prozor, pa dalje .. iz susjedne kuće gdje gola krasotica rutinski prebire po tipkama klavira.
O ne, nikako. Mene budi zvono. Ali ne bilo kakvo zvono. Mene budi ogromno, bučno zvono netom smješteno na krov 30-ak metara udaljene crkve.
Nije li to ironija? Mene praktičnog vjernika, svako jutro u 7 sati izluđuje crkveno zvono koje zvoni dooon….diinnn…dooon….diiin… I to traje čitavu vječnost.

A što ne poduzmeš nešto upitat će malo poduzetniji slušatelj mojih objeda?!? Naravno da sam poduzeo korake. Pa nisam ja veslo … sisao. Najprije sam upozorio župnika da u okolici ima puno ljudi koji nisu katolici. Čak ni vjernici. Župnik se iskreno začudio takvoj konstataciji.

- Kako to misliš nisu katolici? Misliš ne idu svake nedjelje na misu?
- Ma ništa ja ne mislim – pomislio sam u sebi – samo stvaram alibi za ono što će uslijedilo sutradan.

Nakon što je sutradan točno u 7 sati, uredno odzvonilo 298 din-don udaraca ustao sam iz kreveta, popišao se (ovo je naročito bitan dio), umio, oprao ruke i iz komonćina izvadio moju omiljenu zolju zaostalu (hehe čuj zaostalu?) iz rata. Otvorio sam moj novi aluminijski prozor, nasloni zolju na kamenu klupicu, naciljao i pritisnuo okidač. Začulo se jedno gromoglasno DOOON, otvorio sam oči i…. nisam se mogao načuditi prizoru koji sam ugledao. Zvono se malo jače njihalo ali nije bilo oštećeno. Za razliku od crkvenih stakala. Onda sam shvatio što se dogodilo. Naravno da sam pogodio zvono, ipak sam ja poznati heroj Domovinskog rata koji je svojedobno golim zubima otkinuo grkljanje dvadesetčetvorici četnika (vidjeti uradak o Marinu Getaldiću ali ne dam link, ko vas jebe, potrudite se, op.a.) ali granata se od zvona odbila i razbila sve prozore na crkvi. Možete li zamisliti koja je to izrada, koji je to minuciozni rad nepoznatog umjetnika? Meni koji sam razorio oklope na desetine tenkova, ovo je bilo nepojmljivo. I što mi je drugo preostalo nego povući se, zatvoriti prozor i spremiti se za posao.
Već 10. dan Maj prešs neugodno kašlje. Ali danas će u vrtić. Danas će biti bespogovoran dan. Imam taku emociju.

- 10:31 - Razjagori se!! (8) - (U)Tiskaj - #

14.12.2005., srijeda

Kartica

Manirom igrača s puno utakmica u nogama, blagajnica je kuckala po tastaturi. Dugi, spretni prsti plesali su na aritmičnu melodiju pod dirigentskom palicom Gospodina Novca. Miris želatinozne, pihtijaste mase dominirao je prostorom. Subota popodne, dan velike kupovine…
- 632 kune gospodine. Imate li Konzumerovu karticu, gospodine?
Iako je očekivao takvo pitanje, sluša ga već godinama, Herostrat se uzrujao. Uzrujao se toliko da je, i ne razmišljajući puno, lanuo:
- Mislim da bi te trebalo jebat!!!
-S Konzumerovom karticom možete ostvariti popus… moolim, što ste rekli?!? – zgranuto će blagajnica iznenađena netipičnim odgovorom.
- Kažem, možda bi mi mogla trebat – pomirljivo će Herostrat nesklon javnim ispadima. Osjetio je lagano zadovoljstvo zbog iskazane hrabrosti. Odbrusio joj je. To je bilo dovoljno. Prijeći crtu i upasti u situaciju koja bi bila izvan njegove kontrole, bilo bi previše. Nedostatak samopouzdanja i urođena sramežljivost priječili su ga da ulazi u otvorene sukobe. Zato je valjda revolt i bio žešći od onog što bi se očekivalo. Toliko puta je odbio Konzumerovu karticu ali oni i dalje inzistiraju, pitaju, upiru… a sve pristojno, toliko pristojno da se ne smiješ ni pošteno naljutiti. Ovaj put je proključalo – vrijeme je za građanski neposluh.
-- Ma naravno da bi vam mogla trebati gospodine. Sad ćemo mi to srediti. Vaše ime gospodine?
- Herostrat. Herostrat Efežanin je moje ime.
Blagajnica se na trenutak sagne tražeći nešto ispod pulta. Nakon svega par sekundi, izvuče žućkastu karticu i pruži je kupcu:
- Izvolite potpišite gospodine.
- Ali..ali.. – unezvijereno će Herostrat – odakle vam već pripremljena kartica?!? Odakle vam moje ime? Uostalom, to nije moje pravo nego virtualno ime. Paranoja koja je već mjesecima čučala zapretena, oslobodila se i navrla kao plima. Stari strahovi o špijunima i zavjerama, bijelosvjetskim centrima moći preplavili su kupca. Počeo se naglo znojiti i ogledati oko sebe. Sada nije bila opasna samo ona, ta blagajnica informatičarka. Špijun je mogao biti bilo tko. Čak i ono simpatično božićno drvce na rasprodaji. S popustom od 30% - 123,00 kune.
- Gospodine vi pišete blog? – strpljivo će blagajnica
- Daa…..i? – kupac se sad već vidno tresao i zamuckivao.
- Pa mi smo povezani s njihovom bazom. Poznajemo vlasnika. Sve znamo. Kao i bazom policije, porezne uprave, NASE, Domouprave, Čistoće…. Samo recite instituciju i vjerujte, mi imamo njihovu bazu. Zato smo mi velika firma. Nego pustimo to, evo ovdje potpišite.-
- DA TI POTPIŠEM???!? MA OĆU TE JEBAT, JEBAT JESI ČULA – proključalo je iz unezvijerenog kupca. Sve brane su pale. Situacija je izmakla kontroli. Ali bilo je jače od njega…
Međutim, blagajnica uopće nije bila ljuta. Na trenutak se ogledala oko sebe, približila se kupcu pa mu povjerljivo, zavodljivim altom reče:
- Ma gdje ćete mene jebat, stara sam ja za vas. Ali sa Konzumerovom karticom, možete to napraviti sa blagajnicom s kase broj 3. To je naš novogodišnji dar našim vjernim potrošačima. Samo morate potpisati karticu gospodine….. Efežanine.
Zbunjeni kupac podigne pogled i za kasom broj 3 ugleda vitku plavušu bujnog poprsja u ranim 30-im. Kao da je čula njihov razgovor, plavuša je podigla pogled, prstom pokazala na Konzumerovu karticu i pohotno se oblizala jezikom.
Zbunjen, kupac se osvrne oko sebe i u tom trenutku, umjesto špijuna, u svom redu ugleda 20-ak ljudi kako strpljivo čekaju. Svi su bili muškarci. Bili su u ranim 40-im. I svi su izgledali kao da mi je Konzumerova kartica neophodna.
Kupac na brzinu plati račun, uzme svoju novu zućkastu, plastificiranu karticu i uputi se prema autu. Milina je bilo kupovati u Konzumera koji je imao tako velik parking da je uvijek bilo mjesta.
Kupac se čudio svojoj ženi koja nikad nije željela ići u Konzum. Uporno je odlazila u Retro, unatoč kupčevom protivljenju jer je taj trgovački mastodont bio puno dalje. A onda se sjetio da za blagajnom Retroa rade uglavnom muškarci što je bilo jako čudno ali nije sebi znao objasniti tu misteriju. I kupci su bili najčešće žene. A onda mu je sinulo….

- 14:13 - Razjagori se!! (33) - (U)Tiskaj - #

08.12.2005., četvrtak

Ako nitko ne zna onda nisi jeb'o

… i onda sam s Njom izašao iz autobusa… a što…ti, kao ne bi, a? ma nemoj me jebat stari, pa mjesecima me već proganja…. kao da ne znaš, sve one eksplicitne izjave i to, u pravilu, kad je ekipa u blizini…. da se čuje….. pa aj' ti sad budi baja i odbij? ma ne bi me more opralo…..
i eto, skupio sam petlju i izašao iz autobusa….
Ali znaš, kad sam napokon odlučio, kao da mi je pao kamen sa srca…. odjednom sam se osjećao kao prljavi Hari hehe…mda, Eastwood… svi me gledaju, svi znaju što se događa..ono..mješavina osjećaja, napetost u zraku, osmijesi, mržnja, zavist…svi elementi napete holivudske drame…
I ništa, uputimo se gore, prema njenoj kući… sama živi, to znaš, starci u Njemačkoj a ona neka tetka njena nije doma…. prazna kuća, đe'š bolje…. ali jopet, strah prika, strah….što ću, kako ću, oću li znati, oću li biti dobar, tisuću pitanja mi se roji po glavi….
Uđemo mi u kuću i računam imamo još malo vremena, malo ću sjesti, popiti piće..valjda će mi do tada sinuti što mi je činiti…. ali kuratz…. nismo ni prešli prag a ona me vodi u sobu. Da, da u sobu…. ma čak me tako i pitala: "Oćeš vidjeti moju sobu?" …jebote, čuj oću li vidjeti sobu? Ne, ono..došao sam vidjeti kako ti cvijeće krasno uspijeva…. pa naravno da ću vidjeti ali čekaj malo, polako..vrag odnio i prešu…. to mislim ali ne govorim nego lijepo za njom i pravac soba.
Soba ko soba, klasična tinejđerska…. na zidu Limahl i Kajagoogoo i takva sranja…. ma nisam se stigao ni okrenuti kad se bacila na mene i uvalila mi jezik u usta….. direkt.
Stari, u jednu ruku, nije to bilo ni tako loše, barem me riješila dvojbe što mi je činiti…. i ništa, bacili smo se na krevet, ja počeo šarati rukama svukuda…. Prvu prepreku, korpić, uspješno sam riješio to, moram ti se pohvaliti, jako brzo…. a sise …doooobre, što da ti pričam…na brzinu se i ja skinuo, do gaćica naravno…. a kad sam počeo skidati njene a ispod ono runo izletilo…uu….jesam se ono za doček Nove mečio sa Vesnom ali ovo je ipak najviše dokle sam išao…. trlja se ona o mene, a meni kuratz…ma što da ti pričam…. i ide ona mene skinuti gaćice, poteže li poteže..a one zapele…. ali ona navalila ko june. …vidim ja, nije ni ona baš neka iskusnjača, đaba joj priča….
Kad smo napokon ostali goli, čudno se nešto dogodilo…. kao da sam postao astralna projekcija…. ma ne, nije to dobra usporedba…nije to kao ono da sa strane gledam vlastito tijelo nego više..kako da ti objasnim…kao da sam u vlastitom tijelu ali da sve to ne radim ja, nego netko drugi, tako nešto…. ma dobro, da ne filozofiram…uglavnom, reko' ja, predigru smo odradili, amo jebat…. ali tu je sad klopka, treba biti oprezan…. oću li znati pogoditi na prvu? Teoretski mi je sve jasno ali..ali… kao da je pratila tijek mojih misli, uhvati me ona za kuratz i uvede ga u sebe.
I…i….i…
Ma ne znam, ali ako je to ta jebačina….onda…ma ne, pazi, ne kažem da je loše, daleko od toga…ali brate, kao da verglam u leru, ne osjećam baš nešto…. zapravo osjećam, osjećam neku vrelinu unutra ali…
Ma dobro, neću sad ispasti papak, jebem ja jebem…već se pomalo i umorio, naporno je to čovječe…a ona počela sve više stenjati i sve se više kretati. Ono, prati moj ritam…ali nije ona ritam mašina da bi uhvatila moj ritam pa tako, kako mi upadne u kontru, tako meni kuratz ispadne…. jednom, drugi put…pa u pičku materu curo, da mi je i 40 cm a ne ovih mojih 22 ispadao bi koliko se krećeš…Što kažeš? Ma dobro, dobro..što sad, zajebajem se…kao da je tebi veći od 15cm, nije to bit, bit je da treba uhvatiti ritam.
Uglavnom, nakon jedno 15-ak minuta guslanja…ja ti ga lijepo izvadim…. što je i kako bilo s njom ja ti ne znam…niti sam gledao, niti sam znao primjetiti…. smješkala se, valjda joj bilo dobro.
Onda smo ti malo pričali, ljubili se, a ona se uhvatila moga kurtza i sve ga zagleda, okreće, pipa, ovo-ono…gleda ga jebote..kao..kao..štajaznam ..Semiramidine viseće vrtove…. ne znam jel' još išta od škole ostalo u onoj tikvi al' siguran sam da mi je kuratz zapamtila za života…. da je dovedu na prepoznavanje u policiju, vjerujem da bi me prije po kurcu nego po faci zapamtila..
Ja sam ti još malo izdržao tu torturu, jebiga..svugdje piše da se žene nakon jabade još malo vole mazit pa reko..nek' joj bude…. odmah poslije toga sam ti se skupio, uzeo stvari i pravac na autobus….ja mislim da sam letio do stanice, onako ponosan…. a što, ti ne bi bio? 16 godina prva jebačina, kao da je mala stvar? I tako ti ja hodam, hodam..i svako malo uhvatim se za kurac…u stilu, to stari, bio si na visini zadatka…. i najrađe bi prvoj ženi na putu rekao da sam jebavao…. na trenutak mi se čini da me promatraju, kao da mi nešto očitavaju na faci? A svima bi im rekao, svima…
Na kraju, pričam ovo samo tebi, a valjda će i ona nekome…. znaš kako se kaže: ako nitko ne zna onda nisi ni jebo..

- 15:12 - Razjagori se!! (10) - (U)Tiskaj - #

06.12.2005., utorak

In memoriam

Počeo se smijati potiho a onda sve glasnije i neobuzdanije. Toliko da je ugrozio i vlastitu sigurnost vozeći se na svakodnevnoj ruti kuća - posao. Pribrao se na trenutak a onda počeo pjevušiti pjesmicu koja je svirala na radiju i bila povod njegovom smijehu. I sjećanjima….

Koliko puta smo rafal složili….
…obranit ćemo Sustjepan…ja to znam….


Nikad nije pamtio datume ali toga se dobro sjećao. 06. prosinca 1991. Već je pala noć i sumirao se dan koji je bio na izmaku – najgori u novijoj povijesti Grada. Grad je gorio od gnjeva, krvi i bola. "Ustaše pale gume na Stradunu pa ćemo im ga srušiti i sagraditi noviji".

Lukša je odsutno prebirao po gitari i mrmljao nepoznate stihove. Bio je već dobro načet travaricom.
- Kako mo'š svirati, jebate? I što ti je uopće to, a?
- Čut ćeš, polako.
- Ma što ću ćuti jebate. Toliko mrtvih okolo a ti sviraš. Koji ti je kurac?
- Imam tekst za pjesmu. Domoljubnu. Gelo će je uglazbiti – govorio je sebi u bradu.
- Gelo? Pa jes' ti popizdio? Gelo je lud od uglazbljivanja tekstova pijanih branitelja. Fakat si puk'o. I još domoljubna? Ma nemoj me jebat….
- Oće, oće. Poznam ga. A ti ćeš svirati bas.
- Ja? Zašto ja? Zašto ne Pastorius jebote? Mislim, kad je već bal…jel'..
- Samo se ti zajebaji ali već sam sve razradio. Ja ću pjevati. Ti ćeš odsvirati bas, Pero gitaru…
- Ok, stari. Kako ti kažeš. Daj i meni jedan đir te trave. Čeka nas puno posla…

Nekoliko mjeseci kasnije, zazvonilo je na vratima stana uglednog autora. Vrata je otvorio dostojanstveni gospar prenuvši se kad je na vratima ugledao uniformirane osobe:

- Mi smo hrvatski branitelji. Imamo pjesmu koju želim da vi uglazbite. O Sustjepanu je. Mislili smo da to nitko od vas ne može bolje napraviti – započeo je Lukša a ja sam umirao od srama i patetike. Nekadašnji žestoki roker snima domoljubno sranje. Ali toliko je dugovao Lukši. Pera je bolio kuratz, bilo mu je svjedno.
Stariji gospar se nasmijao i bez riječi ih propustio u ukusno uređen stan. Sa balkona je pucao prekrasan pogled na Grad. Upravo s tog balkona snimljeni su neki od prepoznatljivih napada na Grad.
Sjeo je za klavir i, kao da pjesmu već dugo nosi u glavi, odsvirao je u hipu. Smijao sam se jebiga… tako, pjevljiv pjesmuljak na prvu. Obećao je da će to malo doraditi i svega par dana nakon toga, pjesma je snimljena.
Lukša je bio ponosan do iznereda. Nije bilo situacije koja nije bila dovoljno dobra da se spomene da je on napisao i otpjevao Sustjepan.
- I? Što ima danas? – upitao bi putnik namjernik
- A ništa – odgovarao bi Lukša – ali eto, prije mjesec dana snimio sam Sustjepan. Znaš, Gelo je napisao muziku a ja sam….

A H. se baš nije upirao obznaniti podatak tko je odsvirao bas dionicu. Ili točnije, krio je to kao zmija noge…
Pjesma se mjesecima vrtila po radiju, malo kasnije samo u prigodnim situacijama da bi konačno pala u zasluženi zaborav.

Lukšu je oklapilo srce u najboljim godinama. Rat, piće, stresni život .. što sve ne….

Priznati autor Gelo pričao je kako su mu na vrata došli izbezumljeni branitelji do zuba naoružani tražeći od njega da se pjesmom borimo protiv topova. Muzom na topove. Bila je to priča dostojna najbolje holivudske A produkcije ali H. je davno izgubio želju za pravdom, Pera je ionako bolio kuratz za sve a Lukša, jedini kome bi stalo, pasao je vječna lovišta.

Kad danas ukucate riječi ove pjesme u Google, otvorit će vam se stranice Hrvatskog društva skladatelja. Tamo piše
Autor glazbe: Gelo Husić
Tekst pjesme: Tradittional

Dragi moj Lukša, ima nas par koji znamo tko je autor pjesme. Pjesme je, prijatelju, za kuratz ali ti to ne znaš. I nikad nećeš znati. Uostalom, osim tebi, nikome nije bilo važno….

- 10:08 - Razjagori se!! (12) - (U)Tiskaj - #

01.12.2005., četvrtak

G.F. Miro Unger

U dobi mog dječaštva, naprosto sam gutao lasso romane. Riječ je, naravno, o vestern romanima, tzv. kaubojcima. Kiosci nisu mogli izbaciti toliko novih naslova koliko sam ih ja mogao pročitati. A tek kad bih na naslovnoj stranici ugledao ime mog omiljenog pisac - G. F. Ungera?!? Kako mi je samo to ime zvučalo. G. F. Unger. G. F. Unger. To ime bilo je pjesma za nepce, tako zvučno, tako puno. Kao što bi rekao panonski pjesnik Balašević, lako je talijanima napraviti ljubavnu pjesmu pored imena kao što su Maria, Giancarla, Lucia al' napravi ti ljubavnu pjesmu o Grozdi :)
E pa spomenuti G.F.Unger bio je moj Giancarlo Antognioni. Ali ne samo to. G.F.Unger bio je i odličan pisac (barem prema mojim tadašnjim kriterijima). Sjećam se da mi je upravo on stvorio arhetip žene - krasotice. To je u pravilu bila riđokosa dama zelenih očiju. Samo takve defilirale su njegovim djelima. Ah da, uz takvu pojavnost uvijek je išla decentnost manira, misteriozni osmijesi i uvijek neka duboko traumatična tajna iz prošlosti koja je determinirala budući život spomenute krasotice.
Kad malo promislim, sjebao mi je G.F.Unger život takvim stereotipom jer mi je dugo trebalo da shvatim da u real lifeu zelenooke riđokose dame ne postoje. Ili da su barem rijetke kao orgazam u prostitutke...
G.F. Unger zaslužan je i za neke emocije koje bi kao plima navirale kad bi usamljeni jahač razbucao bandu odmetnika i pomogao nejakoj starici preći preko puta a da se ne uvalja u blato. Naučio sam i to da winchesterkom možeš ubiti zeca na 700 metara udaljenosti bez problema.
Naravno, svima je poznato da umorni putnik-namjernik nakon višesatnog jahanja u saloonu žeđ uvijek gasi viskijem i sa malo vode sa strane. Pivo je bilo rezervirano za luzere i sofisticirane moderne novokapitaliste koji su postavljali trase za prugu koja će ubrzo proći krajem i znatno ga unaprijediti.
Zahvaljujući G.F. Ungeru, nije mi trebalo gledati "Točno u podne" i ostale vestern klasike da bih znao kako revolveraši potežu svoj unakrsno položeni mornarički kolt (takvim je baratao Wild Bill Hickok, op.a.), kako hodaju cool, kako se lasom hvata unezvijereno govedo te kako se pljuje, frajerski pljuje duhan iz gubice. Sve je to The Pisac tako plastično opisao da mi je kasnije gledanje pokretnih sličica samo upotpunilo doživljaj ali ne i otkrilo nešto revolucionarno novo.
G.F. Unger bio je kralj i autor mog zamišljenog Divljeg zapada u dobi između 13-15 godina.

Možete li onda zamisliti kakvo je razočarenje bilo kad sam, sasvim slučajno saznao da ne postoji nikakav G.F. Unger i da je to samo pseudonim nekog gost wrightera koji se možda, sasvim slučajno zove Haralampije Prugovečki? Možete li? Pa i ostali pisci nešto manje zvučnih imena - sve su to bili pseudonimi nekih ljudi koji su na taj način zarađivali pokoji dinar a zapravo su možda kroz pisanu riječ, režirali svoje neostvarene dječačke snove.
Još neko vrijeme, nakon ovog saznanja, čitao sam vestern romane ali intenzitet emocija nakon pročitanog bio je sve blijeđi, nikako se nisam mogao oteti dojmu da sam prevaren kao dijete kojem otkriju da Djed Mraz ne postoji. A postoji. Ja sam ga vidio i znam da postoji i jeben onoga tko tvrdi drugačije... ;)
Uglavnom, G.F.Ungera ubrzo su zamijenili neki drugi, važniji pisci kao što je bio Bukowski, Kishon, Ludllum, Leon Uris ... Ja se i dalje sa sjetom prisjećam tih dana i zahvalan sam Ungeru na barem jednoj stvari - svu onu teatralnost pokreta, nelogičnost zapleta i protivljenje zdravoj pameti iživio sam dovoljno rano da mi se na vrijeme zgadi tome komplementarna holivudska filmska produkcija.

Danas sam, potaknut sjetom, ukucao u Google pojam "G. F. Unger" i kao rezultat puno site-ova na njemačkoj jeziku... Ne, ne želim otkriti. Jer G.F.Unger je tvorac zelenooke riđokose dame, ne želim svoje idole provlačiti kroz blato pragmatične realnosti. I sve dok se mene pita - G. F. Unger je amerikanac, vrhunski pisac i najbolji poznavatelj pionirskog doma osvajanja Divljeg zapada....
- 09:22 - Razjagori se!! (16) - (U)Tiskaj - #