Počeo se smijati potiho a onda sve glasnije i neobuzdanije. Toliko da je ugrozio i vlastitu sigurnost vozeći se na svakodnevnoj ruti kuća - posao. Pribrao se na trenutak a onda počeo pjevušiti pjesmicu koja je svirala na radiju i bila povod njegovom smijehu. I sjećanjima….
Koliko puta smo rafal složili….
…obranit ćemo Sustjepan…ja to znam….
Nikad nije pamtio datume ali toga se dobro sjećao. 06. prosinca 1991. Već je pala noć i sumirao se dan koji je bio na izmaku – najgori u novijoj povijesti Grada. Grad je gorio od gnjeva, krvi i bola. "Ustaše pale gume na Stradunu pa ćemo im ga srušiti i sagraditi noviji".
Lukša je odsutno prebirao po gitari i mrmljao nepoznate stihove. Bio je već dobro načet travaricom.
- Kako mo'š svirati, jebate? I što ti je uopće to, a?
- Čut ćeš, polako.
- Ma što ću ćuti jebate. Toliko mrtvih okolo a ti sviraš. Koji ti je kurac?
- Imam tekst za pjesmu. Domoljubnu. Gelo će je uglazbiti – govorio je sebi u bradu.
- Gelo? Pa jes' ti popizdio? Gelo je lud od uglazbljivanja tekstova pijanih branitelja. Fakat si puk'o. I još domoljubna? Ma nemoj me jebat….
- Oće, oće. Poznam ga. A ti ćeš svirati bas.
- Ja? Zašto ja? Zašto ne Pastorius jebote? Mislim, kad je već bal…jel'..
- Samo se ti zajebaji ali već sam sve razradio. Ja ću pjevati. Ti ćeš odsvirati bas, Pero gitaru…
- Ok, stari. Kako ti kažeš. Daj i meni jedan đir te trave. Čeka nas puno posla…
Nekoliko mjeseci kasnije, zazvonilo je na vratima stana uglednog autora. Vrata je otvorio dostojanstveni gospar prenuvši se kad je na vratima ugledao uniformirane osobe:
- Mi smo hrvatski branitelji. Imamo pjesmu koju želim da vi uglazbite. O Sustjepanu je. Mislili smo da to nitko od vas ne može bolje napraviti – započeo je Lukša a ja sam umirao od srama i patetike. Nekadašnji žestoki roker snima domoljubno sranje. Ali toliko je dugovao Lukši. Pera je bolio kuratz, bilo mu je svjedno.
Stariji gospar se nasmijao i bez riječi ih propustio u ukusno uređen stan. Sa balkona je pucao prekrasan pogled na Grad. Upravo s tog balkona snimljeni su neki od prepoznatljivih napada na Grad.
Sjeo je za klavir i, kao da pjesmu već dugo nosi u glavi, odsvirao je u hipu. Smijao sam se jebiga… tako, pjevljiv pjesmuljak na prvu. Obećao je da će to malo doraditi i svega par dana nakon toga, pjesma je snimljena.
Lukša je bio ponosan do iznereda. Nije bilo situacije koja nije bila dovoljno dobra da se spomene da je on napisao i otpjevao Sustjepan.
- I? Što ima danas? – upitao bi putnik namjernik
- A ništa – odgovarao bi Lukša – ali eto, prije mjesec dana snimio sam Sustjepan. Znaš, Gelo je napisao muziku a ja sam….
A H. se baš nije upirao obznaniti podatak tko je odsvirao bas dionicu. Ili točnije, krio je to kao zmija noge…
Pjesma se mjesecima vrtila po radiju, malo kasnije samo u prigodnim situacijama da bi konačno pala u zasluženi zaborav.
Lukšu je oklapilo srce u najboljim godinama. Rat, piće, stresni život .. što sve ne….
Priznati autor Gelo pričao je kako su mu na vrata došli izbezumljeni branitelji do zuba naoružani tražeći od njega da se pjesmom borimo protiv topova. Muzom na topove. Bila je to priča dostojna najbolje holivudske A produkcije ali H. je davno izgubio želju za pravdom, Pera je ionako bolio kuratz za sve a Lukša, jedini kome bi stalo, pasao je vječna lovišta.
Kad danas ukucate riječi ove pjesme u Google, otvorit će vam se stranice Hrvatskog društva skladatelja. Tamo piše
Autor glazbe: Gelo Husić
Tekst pjesme: Tradittional
Dragi moj Lukša, ima nas par koji znamo tko je autor pjesme. Pjesme je, prijatelju, za kuratz ali ti to ne znaš. I nikad nećeš znati. Uostalom, osim tebi, nikome nije bilo važno….
Post je objavljen 06.12.2005. u 10:08 sati.