"Herostrate, apeliram na tvoj perverzni, cinični um protkan čudesnim nitima humora. Za Boga dragoga, pojačaj produkciju! Možeš li ti uopće zamisliti razočarenje koje me preplavi kada me ujutro na tvom blogu, umjesto novog, dočeka stari uradak?!? I tako već 5 dana? Ej, 5 jebenih dana?!?
No dobro, dobro nemoj se sad ljutiti, naravno da su tvoji uradci bezvremenski, štoviše antologijski. Ali razumi i mene ovisnicu, pokušaj shvatiti glas vapijućeg u pustinji. Trebam nove doze. Daj nam duha svog…"
Downloadirao sam svoj blog 124. put u proteklih sat vremena u želji da se još jednom napojim panegiricima upućenim MOA. Sve te silne pohvale i blogoslužje ispred moga oltara-stratišta, razvija moj ego i od mene čini izgrađenu osobu. Da nije svih tih pohvala, ja bih danas bio običan mali, uplašeni, licemjerni gad. A ovako…. A ovako….. A ovako…… don…..A ovako….din…..A ovako….dooon…. A ovako….din…… A ovako… dooon….
Moja buđenja nikad nisu filmska. Nikad tu nema nestašne zrake koja će mi nježno pomilovati prelijepo lišce. Nema ni predivne, romantične melodije koja dopire kroz prozor, pa dalje .. iz susjedne kuće gdje gola krasotica rutinski prebire po tipkama klavira.
O ne, nikako. Mene budi zvono. Ali ne bilo kakvo zvono. Mene budi ogromno, bučno zvono netom smješteno na krov 30-ak metara udaljene crkve.
Nije li to ironija? Mene praktičnog vjernika, svako jutro u 7 sati izluđuje crkveno zvono koje zvoni dooon….diinnn…dooon….diiin… I to traje čitavu vječnost.
A što ne poduzmeš nešto upitat će malo poduzetniji slušatelj mojih objeda?!? Naravno da sam poduzeo korake. Pa nisam ja veslo … sisao. Najprije sam upozorio župnika da u okolici ima puno ljudi koji nisu katolici. Čak ni vjernici. Župnik se iskreno začudio takvoj konstataciji.
- Kako to misliš nisu katolici? Misliš ne idu svake nedjelje na misu?
- Ma ništa ja ne mislim – pomislio sam u sebi – samo stvaram alibi za ono što će uslijedilo sutradan.
Nakon što je sutradan točno u 7 sati, uredno odzvonilo 298 din-don udaraca ustao sam iz kreveta, popišao se (ovo je naročito bitan dio), umio, oprao ruke i iz komonćina izvadio moju omiljenu zolju zaostalu (hehe čuj zaostalu?) iz rata. Otvorio sam moj novi aluminijski prozor, nasloni zolju na kamenu klupicu, naciljao i pritisnuo okidač. Začulo se jedno gromoglasno DOOON, otvorio sam oči i…. nisam se mogao načuditi prizoru koji sam ugledao. Zvono se malo jače njihalo ali nije bilo oštećeno. Za razliku od crkvenih stakala. Onda sam shvatio što se dogodilo. Naravno da sam pogodio zvono, ipak sam ja poznati heroj Domovinskog rata koji je svojedobno golim zubima otkinuo grkljanje dvadesetčetvorici četnika (vidjeti uradak o Marinu Getaldiću ali ne dam link, ko vas jebe, potrudite se, op.a.) ali granata se od zvona odbila i razbila sve prozore na crkvi. Možete li zamisliti koja je to izrada, koji je to minuciozni rad nepoznatog umjetnika? Meni koji sam razorio oklope na desetine tenkova, ovo je bilo nepojmljivo. I što mi je drugo preostalo nego povući se, zatvoriti prozor i spremiti se za posao.
Već 10. dan Maj prešs neugodno kašlje. Ali danas će u vrtić. Danas će biti bespogovoran dan. Imam taku emociju.
Post je objavljen 21.12.2005. u 10:31 sati.