U dobi mog dječaštva, naprosto sam gutao lasso romane. Riječ je, naravno, o vestern romanima, tzv. kaubojcima. Kiosci nisu mogli izbaciti toliko novih naslova koliko sam ih ja mogao pročitati. A tek kad bih na naslovnoj stranici ugledao ime mog omiljenog pisac - G. F. Ungera?!? Kako mi je samo to ime zvučalo. G. F. Unger. G. F. Unger. To ime bilo je pjesma za nepce, tako zvučno, tako puno. Kao što bi rekao panonski pjesnik Balašević, lako je talijanima napraviti ljubavnu pjesmu pored imena kao što su Maria, Giancarla, Lucia al' napravi ti ljubavnu pjesmu o Grozdi :)
E pa spomenuti G.F.Unger bio je moj Giancarlo Antognioni. Ali ne samo to. G.F.Unger bio je i odličan pisac (barem prema mojim tadašnjim kriterijima). Sjećam se da mi je upravo on stvorio arhetip žene - krasotice. To je u pravilu bila riđokosa dama zelenih očiju. Samo takve defilirale su njegovim djelima. Ah da, uz takvu pojavnost uvijek je išla decentnost manira, misteriozni osmijesi i uvijek neka duboko traumatična tajna iz prošlosti koja je determinirala budući život spomenute krasotice.
Kad malo promislim, sjebao mi je G.F.Unger život takvim stereotipom jer mi je dugo trebalo da shvatim da u real lifeu zelenooke riđokose dame ne postoje. Ili da su barem rijetke kao orgazam u prostitutke...
G.F. Unger zaslužan je i za neke emocije koje bi kao plima navirale kad bi usamljeni jahač razbucao bandu odmetnika i pomogao nejakoj starici preći preko puta a da se ne uvalja u blato. Naučio sam i to da winchesterkom možeš ubiti zeca na 700 metara udaljenosti bez problema.
Naravno, svima je poznato da umorni putnik-namjernik nakon višesatnog jahanja u saloonu žeđ uvijek gasi viskijem i sa malo vode sa strane. Pivo je bilo rezervirano za luzere i sofisticirane moderne novokapitaliste koji su postavljali trase za prugu koja će ubrzo proći krajem i znatno ga unaprijediti.
Zahvaljujući G.F. Ungeru, nije mi trebalo gledati "Točno u podne" i ostale vestern klasike da bih znao kako revolveraši potežu svoj unakrsno položeni mornarički kolt (takvim je baratao Wild Bill Hickok, op.a.), kako hodaju cool, kako se lasom hvata unezvijereno govedo te kako se pljuje, frajerski pljuje duhan iz gubice. Sve je to The Pisac tako plastično opisao da mi je kasnije gledanje pokretnih sličica samo upotpunilo doživljaj ali ne i otkrilo nešto revolucionarno novo.
G.F. Unger bio je kralj i autor mog zamišljenog Divljeg zapada u dobi između 13-15 godina.
Možete li onda zamisliti kakvo je razočarenje bilo kad sam, sasvim slučajno saznao da ne postoji nikakav G.F. Unger i da je to samo pseudonim nekog gost wrightera koji se možda, sasvim slučajno zove Haralampije Prugovečki? Možete li? Pa i ostali pisci nešto manje zvučnih imena - sve su to bili pseudonimi nekih ljudi koji su na taj način zarađivali pokoji dinar a zapravo su možda kroz pisanu riječ, režirali svoje neostvarene dječačke snove.
Još neko vrijeme, nakon ovog saznanja, čitao sam vestern romane ali intenzitet emocija nakon pročitanog bio je sve blijeđi, nikako se nisam mogao oteti dojmu da sam prevaren kao dijete kojem otkriju da Djed Mraz ne postoji. A postoji. Ja sam ga vidio i znam da postoji i jeben onoga tko tvrdi drugačije... ;)
Uglavnom, G.F.Ungera ubrzo su zamijenili neki drugi, važniji pisci kao što je bio Bukowski, Kishon, Ludllum, Leon Uris ... Ja se i dalje sa sjetom prisjećam tih dana i zahvalan sam Ungeru na barem jednoj stvari - svu onu teatralnost pokreta, nelogičnost zapleta i protivljenje zdravoj pameti iživio sam dovoljno rano da mi se na vrijeme zgadi tome komplementarna holivudska filmska produkcija.
Danas sam, potaknut sjetom, ukucao u Google pojam "G. F. Unger" i kao rezultat puno site-ova na njemačkoj jeziku... Ne, ne želim otkriti. Jer G.F.Unger je tvorac zelenooke riđokose dame, ne želim svoje idole provlačiti kroz blato pragmatične realnosti. I sve dok se mene pita - G. F. Unger je amerikanac, vrhunski pisac i najbolji poznavatelj pionirskog doma osvajanja Divljeg zapada....
Post je objavljen 01.12.2005. u 09:22 sati.