28.10.2004., četvrtak

Rvacki galebovi na rvackoj plazi

Dana 28. listopada 2004. na plaži Banje, u neposrednoj blizini dubrovačke stare gradske jezgre s početkom u 8 a.m. počeo je sastanak galebova južnih provincija. Ovom sastanku, nazočni su bili delegati svih galebova (u narodu poznati pod nazivom Larus ridibundus op.a.) – njih cca 50-ak. Čak ni kiša koja uporno pada nije omela ove vrijedne pregaoce da razmotre svu problematiku koja se nagomilala u prethodnom kvartalu (od kad sastanak nije održan)

Dnevni red spomenutog sastanka:

1. Završetak ljetne sezone
2. Osvrt na tragediju o akvatoriju Zeča
3. Problemi i iskustva sa kolegama iz drugih zemalja
4. Podsjećanje na Richarda Bacha

Ad1.

Konstatirano je da je protekla sezona bila zaista uspješna te da je hrane i lijepog vremena bilo u izobilju. Detektiran je i problem nedostatka smještaja galebova-turista jer je, u posljednje vrijeme, uočena pojačana izgradnja betonskih objekata od strane ljudi (pih!) na pustim liticama koje su turistički djelatnici tvrtke "Galebarije" koristili kao apartmane visoke kategorije.
Nije usvojen prijedlog da se, u znak protesta, održi prosvjed sa ritualnim sranjem po Gradskoj vjećnici.

Ad 2.

U akvatoriju Zeča, pronađeni su ostaci 20-ak sasušenih ostataka galebova. Poznato je da je riječ o najznačajnijem staništu i gnijezdištu galeblje populacije pa je time ovaj pomor dodatno uzbudio duhove. Postoje indicije da su nesretnici pojeli otrov za štakore pa je upućena komisija na mjesto događaja koja će utvrditi sve elemente nemilog događaja.

Ad 3.

Sa podsmijehom, delegati su komentirali događaje iz Londona koje prenosi ljudski tisak a u istom se spominje da je sve više prijavljenih nezgoda u kojima se spominju morski galebi kao glavni krivci ozlijeđenih kućnih ljubimaca ili penzionera koji vrijeme provode u šetnji.
"Stoga, upozoravaju britanski mediji, nije preporučljivo navikavati ove ptice da se hrane na prozorima, balkonima ili dvorištima. Međutim treba imati na umu da se jelo s nogu vrlo lako može pretvoriti u pravi "hičkokovski" napad".
Galebovi su ovom prilikom podržali te don kihotovske podvige svojih kolega skinheadsseagulla iz Londona koji prednjače u anarhističkim metodama borbe za golo preživljavanje.

Ad4.

Ovom prilikom, delegati su se i prisjetili Richarda Bacha – čovjeka koji je preko Johnatana Livingstona – znatno pridonio popularizaciji ove predivne morske vrste. U čast njemu – pročitan je i jedan odlomak iz spomenute knjige:

Na visini od trideset metara pružio je svoje opnaste nožice i uzdigao kljun silno se upinjući da krilima izvede bolno težak okret izvijenog tijela. Taj okret je značio da će letjeti polagano, pa je usporavao let sve dok mu vjetar nije postao šapat u lice, dok ocean nije ostao nepomičan pod njim. Stisnuo je oči da bi usmjerio pažnju, zadržao je dah, napregnuo sve snage da izvede još samo... dva-tri... centimetra... tog... okreta...
A onda mu perje zaleprša, on izgubi brzinu i padne. Kao što znamo, galebovi ne znaju za nesigurnost u letu ni za gubljenje brzine. Gubljenje sigurnosti i brzine u zraku za njih je sramotno i nečasno. Ali galeb Jonathan Livingston, ne stideći se, raširi krila i ponovi onaj isti drhtav težak okret - usporavajući sve više let, još jednom izgubi brzinu - jer nije bio obična ptica. Većina galebova ne haje da nauči nešto više doli osnove letenja - kako da stigne od obale do hrane i natrag. Jer, većinu galebova ne zanima let, već jelo. A ovog galeba nije zanimalo jelo, već let. Galeb Jonathan Livingston najviše je volio letjeti
.





- 10:48 - Razjagori se!! (12) - (U)Tiskaj - #

25.10.2004., ponedjeljak

Dogodilo se na današnji dan

Na današnji dan, u jutarnjim satima nešto prije 7 a.m, prije točno 2 godine, bejbisiterica je dobila svoj prvi, privatni trud. Spavao sam snom pravednika ne sluteći da se u neposrednoj blizini odvija drama. Nije riječ o bejbisiteričinom altruizmu, o ne. Riječ je samo o činjenici da se očajnički bojala provesti u bolnici i minut više od potrebnog. Zato je i odlučila trpiti do zadnjeg momenta.
Kako došli, tako i pošli o čemu sam saznao tek naknadno.

Drugi set trudova kao svojevrsni bis zbio se oko 8.30 p.m. Ovaj put su bili pravi. I sve učestaliji. Plesali smo na predivnu melodiju Omare Portuondo jer smo negdje pročitali da će to olakšati bolove. Muzika mislim, ne Omara. Obuhvatio sam je ispod pazuha stojeći iza leđa i pokušavao uhvatiti ritam kojeg su uporno ometali pravovremeni jaki bolovi. Interval istih smanjivao se a ritma gotovo da i nije bilo…

Posljednji trud kojem sam bio nazočan zbio se u autu na bolničkom parkiralištu. Svjesno smo ga čekali nastojeći osigurati onih mirnih 2-3 minute koliko nam je trebalo do dolaska na odjel.

Vrata odurne rađaonice ispunjene odurnim osobljem zatvorila su mi se ispred nosa. "Vi ste svoje napravili. Sad možete ići doma" – rekla mi je, naizgled čovjekolika, medicinska …khm..recimo, sestra…

U 1.30 a.m. zazvonio je telefon. "Dobio si kćer. Zvat će se **** i nije me briga što ti o tome misliš. Vidimo se sutra, idem malo plakati" – bile su bejbisiteričine riječi.

Sve su bebe iste, zgužvane osim tvoje vlastite. Princeza nije bila ista, nije bila čak ni slična "istima". Imala je najveće oči u kojima se olako gnijezdi ushit. Oči koje su govorile "evo me ćaća, umorna sam al' se nadam da si zadovoljan viđenim". O još kako Princezo, još kako…

Kažu, kad ti se rodi dijete, promijeni ti se čitav život. Nije potpuna istina. Promijeni se čitav svemir.

Sretan ti rođendan Princezo. Doći ću ranije doma. Danas te nitko neće siliti da jedeš ono što ne voliš. Tj. nitko te neće siliti da jedeš bilo što.. ;)


- 09:31 - Razjagori se!! (16) - (U)Tiskaj - #

20.10.2004., srijeda

Uroci

Čeljadi moja draga, vjerujete li u uroke? Ne? Sigurni ste? Tvrdokorni ste po tom pitanju i čvrsto stojite (pa makar i klečali) iza vlastitih ne-uvjerenja ili ipak zastupate stanovište "tihe većine" koja kaže otprilike ovako: "ne, ne vjerujem u uroke ali ipak…pusti ti to, ne treba vraga izazivati"?

Kada se Princeza – maj prešs izvoljela roditi, naslušao sam se svakojakih bajalica tipa:
- crveni konopčić oko zapešća ruke sprječava uroke
- malene bebe, oni koji dolaze na "babine", ne smiju vidjeti po noći
- cvijeće i bebe ne ide skupa
- dječju robicu ne smije se ostaviti da prenoći na sušilu…

Rabijatan kakav jesam, umjesto da upotrijebim ponešto od taktike iz škole dubrovačke diplomacije, ja sam u pravilu reagirao ljutnjom i činjenjem svega toga što mi se dobrohotno savjetovalo da ne činim. Pa sam u dnevnom boravku razbio 1m2 parketa i posadio stablo baobaba a po ulici naganjao nepoznate ljude i prisiljavao ih da mi dođe vidjeti bebu. U noćnim satima naravno.

A onda su počeli stizati i poznati donoseći sa sobom čitave kontingente ružičastih "oblekica", raznoraznih bočica i bavarina. Skupio sam jedno 850 "medića", 38 bočica i 2350 bavarina. Sve u prikladnoj – rozoj boji. Jer to je boja za djevojčice. Možda za vaše djevojčice stoko a moja će nositi sve boje dok ne oformi vlastiti stil. A to će, po svemu sudeći biti uskoro ;)
Sve te danajske darove skupio sam na jednu hrpu i kod prijatelja Binga zamijenio ih za jednu Alhambra klasičnu gitaru i prikladno pojačalo sa zvučnicima.

Došlo je i ljeto, Princeza-maj prešs kočoperila se trendovskom kratkom kosicom i PLAVIM "mišićima" za plivanje. S kojima se, hvala na pitanju, odlično snalazila. Iako su to bili "MUŠKI" mišići ;)

Problemi, ili naznaka istih, počeli su na jesen kad samo primijetio kako se Princeza-maj prešs sve češće osvrće kad u blizini ugleda bager. Da, da čeljadi..dobro ste razumjeli. O bageru je riječ – onoj velikoj muškoj igrački koja kopa zemlju. Da ne duljim previše, nakon nekoliko mjeseci mi smo počeli izlaziti na mjesta gdje ordiniraju bageri. I stajali smo tamo satima. Pogledom vapijućeg u pustinji, Princeza je upijala svaki pokret "dunda Roka" koji je obavljao tu vrhunaravnu dužnost. Naravno da smo se s vremenom opskrbili i čitavim voznim parkom u vidu igračaka. Bageri nisu bili dovoljni ("svijet može čekati", op.a). Tu su sada bili i valjci i dizalice i bušilice i sve što je neophodno za jedno primjereno gradilište.
Pokušao sam anulirati tu želju za muškim igračkama. O da… Kupio sam 2560 lutkica različitih boja, materijala i seksualnih sklonosti ali avaj. Samo bi ih prezirno pogledala i odbacila na pod. "Otu (hoću) dunda Loka" – vrištala bi na sav glas… Počela je pomalo i pljuvati kako to u najboljoj maniri znaju svi dečkići.

Uglavnom, shvatio sam da nije oportuno uvijek plivati sproću rijeke. Potrebno je ponekad i prilagoditi se koliko god to bilo protivno vlastitim idealima. Shvatio sam i to da mi se Princeza – oličenje ženske ljepote, polako ali sigurno pretvara u muškarca.

Daždi već danima. Tiha dosadna kiša unosi nemir u moj neveliki stančić. Ali, tješim se, uskoro će sunce a sa njim, vrlo izgledno – doći ce i duga. A valja Princezi ispod duge.
Ako je onomad djevojčica Srna poželjela proći ispod duge da bi postala muškarac (kako nam to krasno ispriča Dinko Šimunović) valjda će i obrnuti proces uroditi plodom?!?

Nadam se. Ja se samo nadam….

- 11:12 - Razjagori se!! (20) - (U)Tiskaj - #

14.10.2004., četvrtak

Špijuni ponovo rovare

Čeljadi premila, ja zaista ne znam koliko ću još izdržati? Koliko čovjek uopće može nesebično raditi za opće dobro a da ga to prije vremena ne iscrpi, uništi?!?Do kada ću biti jedini u ovom gradu iz južnih, učmalih provincija, koji uspješno detektira strane špijune i plaćenike u njihovom nastojanju da dezavuiraju i dezintegriraju milu nam Domaju?!?

Poznato vam je da sam neki dan pisao kako sam uspješno otkrio prave intencije joggera koji, kobajagi, trče na relaciji hotel Argentina – Stari grad (tu bi sad trebao ići link na ovu priču ali nemam ja strpljenja za to a sve u nakani da vam čim prije podastrem taze informacije, op.a.) Naravno, riječ je o tim bjelosvjetskim huljama – špijunima par exellance. Međutim, ni sam nisam bio svjestan istinske količine zla koje nam rečeni spremaju u skorašnjoj budućnosti…

Jučer su pored mene protrčala dva ispijena, rahitična joggera (špijuna naravno). Potiho su nešto pričali gledajući prema pučini. Jedino što sam uspio uhvatiti iz njihovog cockney engleskoj bile su riječi "g o l f s k a s t r u j a…"
Hm, što li ovi sada rogobore – zamislih se u tom trenutku? Istina, južina je, nevrijeme, pošteno čeljade po ovakvom vremenu sjedi kući sa familijom, igra se sa dječicom… Mora iza tih riječi biti neka dublja poruka. A onda mi sine i ta misao poput groma propara mi hipofizu. Za ne povjerovati je kakvom su zlu sklone te okupatorske sile. Naime što?!?

Već neko vrijeme, na padinama Srđa, zapadno od naselja Bosanka, planiraju se izgraditi golf tereni. Naravno da je takva informacija brzo našla put do lokalnih mešetara koji sada otkupljuju zemlju od neukih seljaka znajući da će cijena takvom zemljištu višestruko narasti. Dobro, u redu, nisam oduševljen idejom da mi se holivudski jet-set preseli u Dubrovnik ali to su te neke stvari na koje ne mogu utjecati. To je ono što se naziva – progres. Mogao sam se i sam obogatiti budući sam među prvima znao da te urbanističke planove ali ja sam domoljub po zanimanju i takva ideja bila mi je naprosto strana. Istina, već je meni i prije bila sumnjiva ta lokacija (prilično neprikladna) za golf terene a sumnja se dodatno produbila kad sam primijetio da je potiho, u neposrednoj blizini hotela Argentina, otvoren novi Golf club iako je izgradnja terena još na "duuugom štapu". Potaknut ovakvim saznanjem kao i onim što čuh (aorist, op.a.) od špijuna, odlučih ja jučer uputiti se na spomenutu lokaciju.
Naizgled, obični tereni obrasli travom i mediteranskim raslinjem. Međutim, nakon jednosatnog obilaska terena, primjetih u blizini jednog stoljetnog bora nekakvo čudno kamenje. Nije to bio onaj naš, domaći porozni vapnenac. Ovo kamenje nekako je sjajilo.
Priđem ja bliže i imam što vidjeti. Iz zemlje, možda svega 2-3 centimentra viri…što? Pa viri željezna rudača jebote? Pođem do auta po lopatu i motiku (koje, usput budi rečeno, uvijek nosim sa sobom) vratim se nazad i počnem kopati. Kad tamo sve puno željezne rudače. Čitav naramak te dragocjene rude.
Zatitra mi osmijeh na ljepuškastom lišcu. E nećete stoko bjelosvjetska, nećete tako sa nama. Mislite da je ovo Afrika, a? Mislite da nas možete kolonizirati, a? A kao Gotovinu hoćete, a??

Moju spontani revolt čuo je i mještanin koji me je u čudu gledao misleći da nisam normalan. Ispostavilo se da je to lokalni tajnik mjesnog odbora Bosanke. Odmah sam mu ispričao sva moja saznanja i od njega isposlovao sutrašnji sastanak s mještanima. A onda idemo dalje. Do gradonačelnice, saborskog zastupnika pa sve do predsjednika Vlade ako treba.
Razotkrit ćemo mi te hulje a na tome nećemo stati. Nakon ovakve gadarije, samo mogu pretpostaviti što su sve kadri učiniti.
Ali znaj žgadijo nemoralna – Herostrat je budan i kad, samo naizgled – spava….
- 09:31 - Razjagori se!! (15) - (U)Tiskaj - #

12.10.2004., utorak

Moja punica

Moja punica ima 56 godina i kosu crnu kao Bartolomejska noć. Zove se Antigona ali svi je zovemo "punica" jer je to bitna karakteristika njezine osobnosti. Jedna od odrednica koja na najbolji način detektira naš odnos jesu 82 kilometra koja nas dijele. Tako blizu da mi pomogne u svemu što mi treba a istovremeno dovoljno daleko da izbjegnemo preveliko intimiziranje ;)
Moja punica ima puno bolesti. Zato svi kažemo da je ona "bolesna žena". Ali mojoj punici njezine mnogobrojne bolesti nisu dovoljne da bi mazohistički mogla uživati u svojoj patnji prigovarajući da je nitko ne razumije. O ne! Zato je moja punica izmislila čitav niz novih, nepostojećih bolesti zbog kojih mi volimo reći da je ona turbomegahipohondar. Svakodnevno moja punica pije 6-9 tableta što ovisi o vremenu jer moja punica istovremeno je i metereopat. One žute, poveće…obično joj nabavljam ja, jer meni vjeruje a riječ je o tabletama koje su neophodne za njezinu psihofizičku egzistenciju.
Ovako to, otprilike, izgleda:
- Uh, južina je danas, morat ću popiti tablete za tlak. Vero ši?
- Ali punice, zašto ćete popiti tablete kad se dobro osjećate?
- Pusti ti to, ne znam ja što će biti popodne…
Čitav život, moja punica bila je jedan od stupova na kojima je stasavao hrvatski turizam. Do kraja amortizirana, pošla je u invalidsku penziju ali ne zna se zaustaviti. Najvoli ljeti u podne, po najvećem zvizdanu, otići u baštinu i zalijevati povrće. I voće isto. Svi joj pokušavamo objasniti da, ako već to mora raditi, neka baštinu polijeva ujutro ili navečer. Ona se smiješka, ona zna da smo mi u pravu ali ona ne odustaje. Niti posustaje.
Pedantnost moje punice najbolje dolazi do izražaja u rijetkim trenucima kad mi dođe u posjetu. Tada ona zaviri u nikad otkrivene kutke, cijelu kuću preokrene naopako i sve detaljno očisti. Zato ja, primjerice, nikad ne čistim špaher. Znam da će to moja punica tim nekim sredstvima koje je patentirala u Japanu sve dovesti u stanje kakvo je bilo kod kupovine aparata. Ma i bolje… Moja je punica prava rukatnica. Branim joj jedino da mi dira u pauke, knjige i gitaru i to su jedini trenuci kad se moja punica i ja malo posvađamo.
Moram priznati da sam malo licemjeran kad svoju punicu držim u uvjerenju da sam ja zapravo intelektualac. To mi donosi prednost kada je potrebno obavljati nekakve fizičke poslove. "Ma pusti njega, on je intelektualac, nije to za njega….on piše NA KOMPJUTERU". Ej…na KOMPJUTERU?!?
Dugo sam razmišljao…što je tomu razlog da me moja punica tako voli. A onda sam se sjetio. Nije moja punica nikakva samaritanka, ona je jednostavno pragmatična. Moja punica ima zvijer od kćeri, pravu beštiju. Svjesna je moja punica da takvu rospiju ne bi mogla "utopiti" bez pozamašnog miraza. Stoga je moja punica meni zahvalna što njezino čedo tako ustrajno trpim…
U biti, ja volim svoju punicu. Moja punica je cool. Ona je evergreen…

- 10:04 - Razjagori se!! (9) - (U)Tiskaj - #

07.10.2004., četvrtak

Blože, blože krizna je situacija!!!

Eto, draga čeljadi, došao je i taj, ipak očekivani, trenutak kad sa sjetom ali i zabrinutošću mogu konstatirati: UPAO SAM U STVARALAČKU KRIZU. Da nije bilo Vas, mojih vjernih čitatelja, teško da bih se i ovoliko održao. O čemu više pisati? Špijuna nema toliko koliko ja o njima mogu pisati, Princezin rječnik je nesvrsishodno nadopunjavati jer su njene riječi sve jasnije, u Zagreb neću u skorije vrijeme pa su mi i putopisi izvan domašaja...
Međutim, pojavio se jedan pravni problem. Kome ostaviti ovaj Blog? Kome podariti čedo u muci i znoju stvarano? Tko je uopće zakonski sljednik ovog mog kutka ako ja nisam vlasnik istog? Što je uopće Blog? Jesam li to samo ja ili ste i vi njegovi dioničari?
Prodati ga ne želim - to definitivno ne, čak ni iznajmiti ga ne želim.
Možda da ga sačuvam za Princezu?? Da, da ... to bih mogao; mogao bih joj za 18. rođendan darovati svoj Blog. To mi se čini kao dobra ideja.
Ima li kakvijeh prijedloga? Dejstvujte, ohrabrite me, pružite ruku patniku u oluji...

P.S. (Svi veliki ljudi upadali su u stvaralačke krize ter su o istim pisali iz prostog razloga kako bi im, titrajući po egu, oni ostali dali novu snagu, op.a.)
- 09:21 - Razjagori se!! (12) - (U)Tiskaj - #

06.10.2004., srijeda

"Kako su braća pradala stan"

Nekada davno, toliko davno da još nije bilo samostalne, samouvjerene, samosvjesne i sporadične države Hrvatske, cijene nekretnina u Dubrovniku bile su sukladne onim u Zagrebu, Rijeci, Splitu... Štoviše, kuće su u Starom gradu vrijedile i manje od onih izvan gradskih zidina jer su bile u prilično lošem stanju te je njihova rekonstrukcija zahtjevala barem 20-30% više sredstava...

A onda je došao rat - "poguba ljudske naravni" kako to lijepo reče dum Marin. Cijene nekretnina nazaustavljivo su padale prema donjoj granici isplativosti. Ali nitko nije mislio o tome. Teško je bilo misliti i o onim, već postojećim. Osim ako se niste zvali Zdenka Gast, Miomir Žužul, Dikan Radeljak i ini koji su za male pare došli do, danas višestruko vrijednijih, objekata...

Rat je bio i prošao, polako padao u zaborav a naš Grad počeli su, ispočetka sramežljivo, pohoditi pripadnici svjetskog jet seta. Među prvima bijaše princeza Karolina - pripadnica dokone monegaške familije sa svojim mužem pijančinom. Naša čeljad, takva kakva je, bila je oduševljena takvih razvojem događaja kao da moramo biti zahvalni što nam uopće dolaze. A oni, oni su uživali u miru, ljepoti i uglavnom besplatnom javašluku...

Bila je subota, ljeto kasnih 90-ih kada sam i ja odlučio pogledati jedan stan u neposrednoj blizini Dubrovnika.
- Dobar dan...dobar dan, ja sam došao...za stan - rekoh sramežljivo kreaturi koja mi je otvorila vrata.
- Aaaa vi ste gospar Erazmo; izvolite, izvolite...služite se, razgledajte..slobodno, samo naprijed.
Stan je bio pristojan; nužne su bile manje intervencije ali sve u svemu - sasvim zadovoljavajući mojim skromnim potrebama.
- I tako, 1000 DEM-a kvadrat rekli ste?
- 1100 DEM-a mladiću (odjednom sam degradiran iz gospara u mladića)
- Kako sad to - upitah u čudu - pa zar mi na telefon niste rekli da je cijena 1000 DEM-a
kvadrat?
- A čitate li vi novine...mladiću? - nestrpljivo će vlasnik
- Ma dobro gosparu, kakve sad to ima veze? Vratimo se mi rađe na tu cijenu.
- E vidite mladiću, da čitate novine onda biste znali da je u Grad došla princeza Karolina a to boljim poznavateljima u prometu nekretnina - počeo je on na stručnom nekretninaškom - nešto i znači.
- Pa koja princeza, koje su to gluposti pobogu - uzrujano ću ja.
- Mladiću, najbolje bi bilo da vi tog vašeg Dostojevskog vratite u podstanarsku izbicu. Osim toga, evo...već mi dolazi novi kupac. Doviđenja i sa srećom....

Sljedećih godina pripadnici svjetske elite sve češće su pristizali na naše obale. Spilberg, Allen, glumci, pjevači, odbojkaši u pjesku, ritmične gimnastičarke... a cijene su letjele u nebo. Kao cigani.

Cijene su rasle i rasle, istina linearno dok nije došao sultan od Bahreina, pa onaj ruski mafijaš Abramović i ostali bijelosvjetski barabe...Cijena od 7000 eura po kvadratu za stan na Stradunu postala je sasvim prihvatljiva. I tko može onda kriviti stanare ovih stanova što će za par godina Stari grad postati grad duhova?

U međuvremenu, zahvaljujući čudnom spletu metafizičkih okolnosti i ja sam došao do stana.

I sada, ekskluzivno za vas dragi blogovci - ja taj stan od 45 m2 prodajem za cijenu od 500.000 eura.
Lud? Nije normalan? Idiot? Možda čeljadi, možda ali mogu vam reći da, iz sasvim pouzdanih izvora znam da će dogodine u naš Grad doći i Renata Sopek i Egle. A vi se premišljajte.

Vidimo se dogodine u isto vrijeme na istom mjestu ; Voli vas vaš budući bogataš. ;)

P.S. 8000. posjetitelju (a to je jako blizu) nudim maleni popust te razgledanje novog...starosjediočevog bloga...
- 09:26 - Razjagori se!! (12) - (U)Tiskaj - #

05.10.2004., utorak

Mala zemlja za veliki otpor

Svekolike impresije okupiraju mi misli na mojoj dnevnoj ruti od hotela Argentine do Starog grada. Ljeskanje sedefastog mora i poj izvansezonskih zrikavaca samo dodatno pojačavaju milinu koja mi kano plima oplakuje dušu ter milo mi srdašce.
Ali, u posljednje vrijeme, svjedok sam pošasti koja sve više uzima maha u mojem malom gradiću u južnim provincijama. Riječ je o tim nekakvim joggerima koje u posljednje vrijeme primjećujem u zabrinjavajućem broju. U pravilu, riječ je o ženama srednjih godina, ružnjikavim na taj neki osebujan način i prilično loše građe. Na ušima walkman, na ruci sat i pogled "varenog zeca" (vidi opus Ljube Ćesića Rojsa, op.a.) uperen u daljinu. Naizgled, ne primjećuju svijet oko sebe ali…da li je zaista tako?
Bio sam ja jednom u tom Zagrebu; gore imaju jedno jezero – Jarun. I sad, kad dođete na šetnicu spomenutog jezera, sve vrvi od joggerica i rolašica. Ali što? Ma čeljadi, to je za prolupati glavom, ne znaš u koju ćeš se prvu zablejati. Dođe prva i taman se pozicioniraš na njen lik i djelo kad naiđe druga. I treća…. Sve krasotica do krasotice…
I sad se ja pitam, zašto su ove naše takve izglednjače a ove strankinje (jer naravno, riječ je o strankinjama) u pravilu ne-izglednjače?!?
A onda mi je sinulo, u trenutku me preplavio osjećaj bijesa i beznađa.
Pa naravno – ŠPIJUNI!!! Da, da premili, sve su to špijuni, bjelosvjetski strani plaćenici koji našu malu zemlju, prepunu ljepota nastoje pokoriti za svoje sebične, kozmopolitansko-materijalističke interese. I kad shvatite o čemu je zapravo riječ, sve se onda posloži kao sasvim jednostavne puzzle. Taj njihov pogled "varenog zeca" – to je samo obmana naučena u najboljim mossadovskim školama. Pa i taj, naizgled walkman, je li to zaista walkman? Ne naravno, riječ je vjerojatno o visoko sofisticiranom prijemniku koji uz pomoć obvezatnog sata kao GPS šalje podatke satelitu a isti se onda obrađuju negdje u planinama Rocky Mountinesa.
Postoji u vama sjeme sumnje? O čemu ovaj baljezga? Zar se nismo naslušali teorija urote?
Razmislite još jednom a zorno će vam se objasniti na primjeru našeg generala Ante Gotovine.
Evo recimo, zar vi mislite da ti strani plaćenici zaista traže našega generala? Ma ne pobogu, naravno da ne, sve je to samo pokriće za druge prljave rabote koje odrađuju za tu svjetsku vrhušku zla. Oni traže RUDE. Da, da premili – rude, jer poznato je da je naša mila Domaja prebogata rudnim bogatstvom – poglavito tzv. Željeznom rudačom. I tako oni, pod krinkom potrage za generalom (a sve za neku njihovu vrhunaravnu pravdu) traže Antu a zapravo traže rudu.
I vjerujte mi na riječ – kad jednom iscrpe svu rudu (a kako su počeli – nećemo dugo na to čekati) Antu nitko više tražiti neće. Stoga nek se general strpi još par godina. Uostalom, što je par godina u kontekstu vječnosti, zar ne?

I tako, hodajući na svojoj svakodnevnoj ruti od hotela Argentine do Starog grada, više nisam indiferentan prema tim tzv. Joggerima. Uputim im prijeziran pogled koji znakovito govori: ZNAM TKO STE I ŠTO STE, MENE NE MOŽETE PREVARITI ALI POLAKO….POLAKO… SVE ĆEMO VAS RASKRINKATI.



- 09:33 - Razjagori se!! (3) - (U)Tiskaj - #

01.10.2004., petak

Patite!!!

Orkan hara srednjom Amerikom kao protivnički napadači u formaciji obrane 4-4-2, u Iraku se automobili sporadično dižu u zrak, Izrael bilježi nove žrtve; čak i jedna idilična Norveška ima problema. Tamo naime, jednoj babi, vozač nije htio stati na zebri zbog čega je ista doživjela teške duševne boli i sad, samo treba potražiti Merčepova odvjetnika, ako se želi obogatiti.

Za to vrijeme, jedno skoro dvogodišnje dijete u kasnopopodnevnoj idili puste plaže nedaleko Dubrovnika, izlazi iz mora. U kojem je provela 15-ak minuta. 30.09.2004. gospodo. Na desnoj strani plaže dvije dokone rospije igraju briškule a sa lijeve strane već spomenute plaže - dvoje stranaca-staraca upijaju energiju za predstojeću dugu i tešku zimu.
S ovakvim slikama nadamo se opskrbljivati vas do...cca Dana mrtvih.

Imate Ćira Blaževića, imate košarku, sva ministarstva, puno kina i kazališta, imate magalopolis...ali dozvolite, drage kontinentalne krumpirove zlatice, ovo ipak nemate. Nazovimo to pravičnom raspodjelom pri Stvaranju. ;)



- 11:15 - Razjagori se!! (10) - (U)Tiskaj - #