Na današnji dan, u jutarnjim satima nešto prije 7 a.m, prije točno 2 godine, bejbisiterica je dobila svoj prvi, privatni trud. Spavao sam snom pravednika ne sluteći da se u neposrednoj blizini odvija drama. Nije riječ o bejbisiteričinom altruizmu, o ne. Riječ je samo o činjenici da se očajnički bojala provesti u bolnici i minut više od potrebnog. Zato je i odlučila trpiti do zadnjeg momenta.
Kako došli, tako i pošli o čemu sam saznao tek naknadno.
Drugi set trudova kao svojevrsni bis zbio se oko 8.30 p.m. Ovaj put su bili pravi. I sve učestaliji. Plesali smo na predivnu melodiju Omare Portuondo jer smo negdje pročitali da će to olakšati bolove. Muzika mislim, ne Omara. Obuhvatio sam je ispod pazuha stojeći iza leđa i pokušavao uhvatiti ritam kojeg su uporno ometali pravovremeni jaki bolovi. Interval istih smanjivao se a ritma gotovo da i nije bilo…
Posljednji trud kojem sam bio nazočan zbio se u autu na bolničkom parkiralištu. Svjesno smo ga čekali nastojeći osigurati onih mirnih 2-3 minute koliko nam je trebalo do dolaska na odjel.
Vrata odurne rađaonice ispunjene odurnim osobljem zatvorila su mi se ispred nosa. "Vi ste svoje napravili. Sad možete ići doma" – rekla mi je, naizgled čovjekolika, medicinska …khm..recimo, sestra…
U 1.30 a.m. zazvonio je telefon. "Dobio si kćer. Zvat će se **** i nije me briga što ti o tome misliš. Vidimo se sutra, idem malo plakati" – bile su bejbisiteričine riječi.
Sve su bebe iste, zgužvane osim tvoje vlastite. Princeza nije bila ista, nije bila čak ni slična "istima". Imala je najveće oči u kojima se olako gnijezdi ushit. Oči koje su govorile "evo me ćaća, umorna sam al' se nadam da si zadovoljan viđenim". O još kako Princezo, još kako…
Kažu, kad ti se rodi dijete, promijeni ti se čitav život. Nije potpuna istina. Promijeni se čitav svemir.
Sretan ti rođendan Princezo. Doći ću ranije doma. Danas te nitko neće siliti da jedeš ono što ne voliš. Tj. nitko te neće siliti da jedeš bilo što.. ;)
Post je objavljen 25.10.2004. u 09:31 sati.